KARTE O KARTAMA // O kartama na kompjuteru i trncima u rukama, tuckanju olovkom po pisaćem stolu, grudi snijega s rodne grude, njegovanju brade i brkova, o Igoru Michelliju i 12 apostola i naposljetku o šezdesetak borova koji nisu Titovih 88 stabala
Otvorene gradske karte? Onaj tko je dao taj naziv rubrike, mislio je na igraće karte, nikako na zemljopisne ili zemljišne. To je posao geografa i geodeta. I katastra. Ne znam je li to ima veze, ali prisjetio sam se: kad će konačno biti etažiranje zgrade u kojoj živim od 1971. godine? Igraće karte? Nisam baš vješt. Nemam pojma o pokeru. Naročito o igri s otvorenim kartama. Ni o beli, tj. belotu, preferans sam igrao u vojsci i, sjećam se, rekli su mi dečki u garnizonu u Baru da igram dozlaboga dosadno, a i tu sam igru zaboravio. Zaboravio sam, a znao sam, kako se igraju remi i kanasta. U dopisništvu Večernjeg znali smo mlatiti po ramšlu, a na ljetovanju s velikim uspjehom šnapsam, a znam i sedmicu i to znanje čuvam za igru s unučicama. Znam više vrsti slaganja karata rukama, a ruke mi se koče zbog nestanka cirkulacije kad igram do besvjesti kartaške igre što ih nuđa internet. Te mi igre služe za buđenje mozga, koncentraciju, a matematika koju nalažu i za održavanje mozga u kondiciji. Je li i pameti, nisam siguran. Tko pametan provodi vrijeme za kompjuterskim igricama?
Uglavnom, najteža je igra pisanje Karata. A ovo je već treća generacija te rubrike. Jedna generacija završila je odlaskom u mirovinu, druga generacija je s novinskih stranica prešla u nomadski turizam i lutajući tako skrasila se u ovom netu.
UDARCI PO STARCIMA
Nije ni tu sve idealno, ali gura se. Kad pročitam da je netko starac ili starica, onda razmišljam kako će možda jednog dana isprika ako izostanu rubrike koje popunjavam (kolumna, sport-povijest, slike-povijest i vicevi, a s često i rukomet i manje često nogomet) biti ovakva: Starac nam nije ništa poslao. U blažoj varijanti mi s iskustvom i godinama nismo starci, već smo dede i bake. Najbezbolniji naziv je striček, ili kako me zna osloviti sjajna rukometašica Sanja, čika Ivo. Deda Ivo pripada samo obitelji.
Pa povedimo onda računa kad pišemo o starijim ljudima. Nije starac onaj koji ode u mirovinu, puno ”staraca” godinama tucka olovkom po pisaćem stolu, jer ne zna što bi radilo od plaće do plaće. Pa se onda čude kada se tvrdi da nam je administracija golema i neučinkovita. Malo se promijenilo od socijalističkih vremena kad je najaktualnija uzrečica bila: Dođite sutra.
Malo sutra.
GLAĐENJE BRADE I SUKANJE BRKOVA
Oduvijek je kod nas bio najveći problem u zapošljavanju, što se jednom zauzeto radno mjesto ni pod koju cijenu nije htjelo mijenjati, a, sačuvaj Bože, otići na posao u neko drugo mjesto za zemljopisnoj karti. Svatko je držao, ili drži, svoju fotelju ili foteljicu, ili drveni stolac, svejedno. Promjena radnog mjesta i možebitno doškolovanje, napredovanje, nisu u žiži interesa, ako je plaćica osigurana, sindikati drže štit, a sindikalni rukovodioci iza velikog dušebrižnog štita imaju mali štit, ili možda neprobojni prsluk (navođenje prsluka u ovom tekstu posljedica je prekomjernog gledanja krimi serija), koji brane njihove plaćice. Velike plaćice. Iako meni osobno, osim nekih s juga, izgledaju sve iscrpljeniji i umorniji. A kad su umorni, nisu vjerodostojni ni na prvi pogled, a kamoli na drugi. Za pokretanje masa treba dobar izgled. Naši sindikalci uglavnom nose brkove. A ne pristaju brkovi svima. Imaju i bradu. Da bi mogli gladiti (omastiti) bradu i sukati brkove. Puna šaka brade.
Da mijenjanje radnog mjesta, govorim o prošlim vremenima, nije bila propast svijeta, ne bi se sretalo umirovljene (gradske) ljude starijih generacija (ne mislim na one vične prirodi), kako hodaju izgubljena pogleda. Naučeni na jednu te istu ljudsku sredinu, okupljaju se samo na kavicama unutar svog društva iz nekadašnje kancelarije. Izložbe i druge stvari kulture ili subkulture nisu njihova navika i bio bi grozan skok iz učmalosti u nešto novo. Zatvoreni krug života identičan čuvanje jednog te istog radnog mjesta.
IGOR MICHELLI I 12 POMOĆNIKA, GNOJIVO U JEDNOM, LJETINA U DRUGOM DŽEPU
A da je zapošljavanje bez mjere nekada prevršilo mjeru i da ga je bilo i previše (a onda se to prelilo i na novu državu) govori jedan sitni detalj s početka sedamdesetih godina. Tada nije bilo HTV-a, već RTZ-a, Radio-televizije Zagreb. Moj dobar znanac, vrsni autor dokumentarnih filmova (recimo, Crveni pijetao kukuriče) Igor Michelli, jednom je prigodom brojnih snimanja u našem kraju, rekao istinu o svojem okruženju. Sjedili smo na Šoderici u tzv. motelu i zauzeli nekih pet spojenih stolova. Toliko nas je bilo.
– Vidiš, Ivane, koliko nas je – rekao mi je u povjerenju Igor – ima nas 13 za snimanje jednog priloga. A sve to mogli bismo snimiti trojica, ja uz snimatelja i tonca.
Malo stariji će se sjećati koliko parade i buke su stvarale tv ekipe, kad bi nekamo došle. To je bio muving sa žnjorama, reflektorima, magnetofonima, kasnije i magnetoskopima.
S podsmjehom su se čitale foto-vijesti o nekakvim malim japanskim kamerama, kojima će tv prilog moći snimiti samo jedan čovjek, novinar. Ma tko bi se tada usudio dirati u čar pojave teve ekipe u našem malom mjestu!
A, eto, i sami ste svjedoci, da su danas i građani novinari i snimatelji. Mobitelom, tabletima, fotoaparatima i tako dalje. No, brojne teve ekipe i dalje su ostale. A kad netko kaže da je na teve zaspoleno previše ljudi, onda će se, jasno, dići sindikalna pobuna i držanje pozicija. Bez obzira što svijet, tehnologija i tehnika idu nezadrživo naprijed.
Uostalom, ljudi su teško povjerovali u budućnost. U Koprivama dvadesetih godina prošlog stoljeća našao sam karikaturu, koju slobodno interpretiram.
Nacrtani su agronom i seljak. Agronom kaže seljaku:
– Doći će vrijeme kada će se gnojivo za njivu moći nositi u jednom džepu.
A uvijek podozrivi seljak mu u pol glasa odgovori:
– Je, je, a ljetinu u drugom.
Zbog takva razmišljanja krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih nije ostvarena ideja s potpuno razrađenim elaboratom Ratka Alekse o lokalnoj televiziji, o kablovskoj televiziji. Bez elektroničkih mastodonta.
GRUDA SNIJEGA I KUĆNI ODGOJ
Malo o lanjskom snijegu. Naime, zapisao sam nešto o jednom događaju u siječnju, ali onda nisam mogao pisati zbog bolesti. Na cesti kod Bille pogodila me u rame gruda snijega. Okrenem se, a dva klinca od 10-11 godina izazovno me pogledaše. Pravim se da krećem na njih, ali oni stoje. I spremaju nove zalihe streljiva. Spomenuo sam im nešto o odgoju roditelja, ali nisu reagirali. Onda se dosjetim da su to djeca modernih vremena, pa izvadim mobitel i kažem: Dobro, pozvat ću policiju. Iste sekunde, manji je rekao: Ja nisam bacao, on je. A, veći rastom, dao se u bijeg prema jugu. Skupa s manjim.
Jesu li možda doma ispričali kako ih je napao neki starac i maltretirao ih nekakvim kućnim odgojem?
CRNOGORICA MOGA KVARTA
I jedno svježe zimsko opažanje. Nevjerojatno je kako snijeg stvara sasvim nove slike grada. Zaboravimo na ulice i nogostupe. Pogledao sam kroz prozor radne sobe na moj grad i fasciniralo me koliko mnogo vidim crnogoričnih stabala. Nisu to borovi iz serije-akcije 88 stabala za druga Tita s početka osamdesetih, to je pojedinačni nasad u dvorištima i na malim zajedničkim prostorima. Ta stabla kolokvijalno nazivamo borovima, makar bile jelke.
Dakle, koliko ih to vidim kroz prozor?
Nabrojio sam šezdeset i jedno stablo!
Prilažem dvije fotografije snimljene prema sjeveroistoku i jugoistoku. Pa Koprivnica zimi daje dojam nekog mjesta podno planine! Nismo ni znali da je naša Bilogora tako visoka!
