Miris mlijeka iz djetinjstva, kojeg danas bacaju u smrdljive kanale
Kupujem mlijeko. Obično Z bregov 0,9, 1,50, neki puta zasladim život i zavapnim krvne žile s mlijekom 2,8 posto masniće, pa i drugih prozvođača. Iz djetinjstva sam zapamtio miris toplog mlijeka netom izdojenog od jedine kravice u štali kod bake Jele i vujca Ivine, a ako je nije bilo zbog siromaštva, kravice mislim, onda je koji puta djetinjstvo razveselio i ćup mlijeka od susjeda (u glinenom ćupu se inače mlijeko i kiselilo i imalo nezaboravni okus). To je bio takav miris mlijeka da su ga neki u djetinjstvu pili zatvorenih očiju, maknuvši sva druga vanjska osjetila, i posvetivši se čarobnom okusu toplog mlijeka koje se srkalo iz posude kupljene od grnčara na placu u gradu.
Mlijeko u ratnim i poratnim godinama drugog svjetskog rata bilo je bogatstvo i svetinja. Plakalo se za prolivenom kapi mlijeka, darom kojim je priroda obdarila kravicu, koju danas svakako narisanu djeca uglavnom vide u slikovnicama s lošim tekstovima.
Danas djeca, doduše, vide i kravice na teve ekranu kako žvaču i preživaju sijeno koje ima nabacuju ljutiti seljaci. Oni stari i siromašni nisu bili ljutiti. U kutku kraj krušne peći, pušeći cigaretu savijenu od ptajno uzgajanog duhana da ih ne otkriju financi)razmišljali su o svom nikakvom životu, a nisu imali traktora da izađu niz blatni seoski klanac na makadamsku cestu i lože vatru i peku špek i kobasice na blokadama, jer i pajceka je tada bilo malo. Nisu imali ni mlijeka za prolijevanje u kanale. Jer da su to imali i da su to činili, iza njih bi bila dreka sve seoske gladne djece.
Bacanje hrane je prema crkvenim pravilima grijeh, osobito bacanje riže na mladence. Pa kad je tako s rižom, sigurno da je grijeh i prolijevanje mlijeka, kad ga Caritas ili Crveni križ očekuju širom otvorenih vrata.
Mene kao krajnjeg potrošača mlijeka nitko ne pita što mislim o cijeni. A nitko u lancu prerade mlijeka ne bi dobio ni lipe da ga potrošači ne kupuju.
Onda, s kojim pravom se seljaci i oni koji se takvima prave, razmještaju po cestama i priječe normalni put potrošačima? Zamislite da protestiram zbog niskih honorara ili visoke cijene mlijeka, pa zapriječim neki (u priči imaginarni) mljekarski put, sjednem na cestu i kuham čaj od koprive radi prostate, pa ga onda u znak protesta prolijevam u kanalizaciju. Policija bi me premjestila na primjereno mjesto, a možda bih onda u Vrapču izliječio svoje psihičke tegobe i vratio se s liječenja zdrav i s novim zanimanjem. Recimo penzionera mljekara. Mogao bih bez problema blokirati cestu i davati prijeteće izjave za televiziju. Kojoj je pola kune više po litri glavna vijest u državi.
Prilažem ovo kao izdvojeno mišljenje. U dubini duše osjećam dobru organizaciju nereda po principu ”što gore, to bolje”. Uvijek je tako kad se privilegirani nađu na brisanom prostoru bez privilegija. Lako je primati novac bez odgovornosti i obračuna.Uzalod potrošači traže obračun.
Sliku svoju ljubim
Zar vas nije zapanjio podatak koliko imamo udruga građana i koliko troše, a nikome ne polažu račune? Osvrnimo se oko sebe. Druga je stvar ako dobivaju malo novca za plemenite svrhe ili potpuno jasne ciljeve.
No, ako se udruga koristi za vlastitu promociju i predsjednikovanje do kraja života, onda može doći do gubljenja orijentacije i ”ja, pa ja” sustav rukovođenja neminovno vodi do strašnih grešaka.
Loše je i što se o takvim udrugama izvještava kao o ”svetim kravama”, uvijek pohvalno, ma kakve stupidnosti izlazile iz radionice i na što se trošio novac iz poznate koprivničke ”krave muzare”. Nitko se nije zapitao gdje je kraj dodjeli raznih priznanja, ili organiziranju javnih priredbi. Dok se istodobno nisu dogodila dva debakla.
Kad bi barem tu bio kraj godinama bahatosti, i kad bi se rekalo ”bobu bob, a popu pop”.
E, ne bude! Počnete li o tome, možete doživjeti samo neugodnosti, jer ćete biti proglašeni neprijateljem države, neprijateljem invalida, neprijateljem boraca, neprijateljem svega što je zapravo umjetna brana osobne promocije, dijeljenja packi i savjeta svima oko sebe, sustava ”sliku svoju ljubim” i još ponečega. Jednostavno bi trebalo razlučiti što je dobro, a bilo je dobroga, od onoga što je loše i što je samo trošak trošenja radi. Nije to sad ”udri po udrugi”. To je prilog normalizaciji ponašanja u našoj siromašnoj državi.
Događa li se nešto?
Nekoliko redaka nakon duga vremena pojavilo se u dvotjedniku našeg d.d. o situaciji u tvrtki. Mnogo manje nego o promociji knjiga ili recepata. Ali se konačno pojavilo. Jer se ne može živjeti izvan svijeta i ne pratiti taj svijet. Jer se događaju velike stvari. Jer mnogima nije svejedno tko će nam voditi Podravku. Jer smo mi stariji osjetljivi ako se Podravka smatra samo elementom za stranačke obračune. Ona je bila i ostaje naša majka hraniteljica, u kojoj osim menadžera ima tisuće malih običnih ljudi koji bi samo posla i novih proizvoda i dobre prodaje, da bude za plaće, za otpremnine ako treba, a i da bude i za pripomoć drugima, pa i udrugama, što je moralna obaveza socijalno osjetljive tvrtke. A to je Podravka oduvijek bila.
Zato bi trebalo prekinuti s pisanjem nalik na uvriježena sms priopćenja i otvoriti to veliko srce da iz njega izađu na vidjelo ljudi koji stvaraju za one čije se slike pojavljuju u velikom formatu u koloru.
A rukovodstvo? Pa sve ima svoj rok, nitko nije vječan, osim u nekim udrugama, pa ako tako mora biti, onda treba zahvaliti i pohvaliti one koji odlaze, a tako su uspješno popravili spačke onih kojih više nema. Istodobno treba s radošću dočekati nove ljude. Nema teorije da oni žele loše Podravki. A pogotovo veseli što će i dosadašnji članovi Uprave ostati, uglavnom, u ”firmi”. Što je meni nalik na konsenzus o daljnjem razvoju. Nije dakle da se skine mantl s vješalice, nabije šešir i izvjetri kroz vrata. Meni to govori o poštenju i dobroj startnoj pozicija za Zvonimira Mršića i ostale. A hoće li oni biti ustoličeni, možda saznamo već u petak. ”Iz izvorima bliskim vrhu neslužbeno saznajemo da će NO biti u petak”, suvremena je formulacija suvremenih novinara, pa zašto da je ne iskoristimo.
A ako vam se sve ovo gore čini preozbiljnim, shvatite to kao pokladnu zafrkanciju. Bal pod maskama, kada se sve svakome smije reći i poslije nikom ništ’, a nama najmanje!