NAJSLABIJA TINTA TRAJE DUŽE OD NAJBOLJEG PAMĆENJA, REKAO JE KONFUCIJE
O pokušaju ubojstva klimom, o ledenom dobu s raskopčanom vestom, o nedovoljnoj fizičkoj snazi za bankovne novitete, o krivcima kojima se skrivaju stranački tragovi, o nespretnom nogoloptanju i nesretnom rukoloptanju te o laptopu koji traje
Najslabija tinta traje duže od najboljeg pamćenja. To je izreka kineskog filozofa Konfucija, a autor knjige Tvornica nostalgija Douwe Draaisma, koji obrađuje temu pamćenja, vremena i starosti, stavlja to u kontekst dileme je li pamćenje stvarno ili fikcija. Drugim riječima, zapiši to odmah, makar i ne pasalo svima. Međutim, vrijeme briše emocije i eventualne ideološke, vjerske i druge razlike, i ostaje sjećanje. Navodno da nama starijima život brže prolazi, a ubrzano se osvježava i sjećanje na mlade dane. Pa zato trošimo tintu, u prenesenom značenju, i vidimo ipak konačnu svrhu pisanja. I blijeda tinta i jasni kompjuterski znakovi svjedoci su postojanja, trajanja i kulture. Dok smo živi, a i poslije.
REDIZAJNIRANJE PLOČNIKA
No, hoćemo li biti živi, uvijek je ljetna dilema. Jer klime u javnim prostorima ubijaju nas i dalje. Temperatura je neznalački, usuđujem se reći i kretenski, ”nakurena” na najnižu moguću razinu. Onda se čudimo što ljudi usred ljeta kišu, kašlju, suze. Pa ti krepaj.
Nemojte kupovati u luđački klimatiziranim prostorima. Pa nek’ se smrzavaju samo jadni zaposleni.
Ako ne krepaš u dućanu ili negdje drugdje, onda će te zagaziti, u ovom gradu, tetošeni biciklisti. I dalje tvrdim da tu nema nikavog reda. Zato predlažem da se na pločnicima povuku nove crte u Meštrovićevoj, recimo, gdje iz iskustva znamo da se u jednom trenutku na uskom prostoru pretiču dva bicikla i hoda jedan pješak. Biciklima dajte po metar, a pješaku 30 centimetara, pa neka skakuče na jednoj nozi kad se već usudio hodati po pločniku.
NEMAM SNAGE ZA DISPLEJ KARTICU
Ne znam što mi je bilo da sam odmah krenuo u modernizaciju i prihvatio novi bankovni klik s displej karticom. Evo prolazi i sedmi dan kako ne mogu utipkati brojke, ne reagiraju svi brojevi na kartici, a onaj klasični klik mi je skinut. S obzirom na stanje moje desne ruke, a osobito kažiprsta, a mislim da bančino osiguranje više nemamo, molim moju najdražu banku za pomoć: neka mi pošalju nekog s jakim kažiprstom da mi razradi karticu, jer sam u zaostatku s plaćanjem računa. Ta moja mana, slaba muskulatura, posljedice je toga što nisam išao na vježbanja, na pilates i neka druga (vidite da nemam pojma kako se zovu), a mislim da je i banka bila dužna upozoriti klijente da malo ojačaju prije nego se upuste u borbu s karticom. Teško da bi u toj borbi pobijedili i oni dečki koji se bave rušenjem ruku, starom i zanimljivom sportu, koji će, kao i niz drugih malih sportova, doći u prvi plan kad se riješimo ženskog rukometa.
POVIJEST SE NE MOŽE IZBRISATI
Čitam o nagađanjima oko glasovanja o preoblikovanju rukometa, pa vidim da se neke stranke ne žele u to miješati, pa će praktički biti protiv. Usput se osuđuje one koji su vodili ili vode klub. Istina je da je klub otišao u… kad su čelnici bili mendažeri i časni članovi zna se stranke: jako ćete im nauditi ako sada proradi savjest. Ionako ih je pravda dostigla po drugoj osnovi. No, povijest se ne može izbrisati i kad tad, makar u rubrici Slike iz prošlosti, izaći će na vidjelo ono što se skriva: porezne i druge dugove nisu napravili prolaznici u upravi, već menadžeri sponzora.
MALOČA: NOGOMET IGRAJU IGRAČI, NE NOVAC
Gledao sam i novi sastav našeg najdražeg nogometnog kluba. A joj!
Sjetio sam se prošlosti i pokojnog Joje Tkalca. Bio je lijevi bek. Poznat po tome da je mogao loptu ispucati jako visoko u zrak s visokom, okomitom putanjom i s padom lopte ili na drugu stranu terena, ili u obližnji kukuruz, u vrijeme kada je nogometno igralište bilo na mjestu gdje je sada poslovna sedmerokatnica s restoranom društvene prehrane i skoro odlazeće pekare naše najpoznatije tvrtke. Dok je lopta letjela prolazile su sekunde, pa je tako legalno kradeno vrijeme. Ova i prijašnje generacije nogometaša dobivale su i dobivaju gol u zadnjim sekundama ili iza njih, recimo 180 sekundi nakon 90 minuta.
Pa kaj ih ne naučite da tresnu tu loptu na tribinu ili u susjedne vrtove? Ako ne razumijete o čemu govormo, onda mala varijacija: ća ih ne naučite ispucati balun u takvim situacijama. A oni, jadni ne znaju što će s loptom. Ni u obrani, ni u napadu.
Pa dajte loptu Vugi! Uh, sad sam se sjetio da je on nepoželjni znalac u sastavu u izrastanju. Koji navodno ima traume od nepobjeđivanja u prošlom prvenstvu. A koji ima u prvom sastavu sedam potpuno novih igrača i ne bi smjeli imati te traume. Njušimo li to alibi za neuspjehe? Navodno da je i novac nedostatan da momčad bude kvalitetna. Ma nije valjda! Kaže nogometaš Maloča: nogomet igraju igrači, a ne novac. Pametnome dosta.
BRIGA IZ LONDONA: ŠTO TI JE EUROPSKA UNIJA!
Nisam mislio da ću zbog problema s laptopom (a bilo ih je i na izvještavanju s ove subotnje nogometne utakmice) postati Hrvat kojem se nudi pomoć iz Londona. Što ti znači Europska unija!
Šalu na stranu. Moj dobar znanac Anđelko Zgorelec, informatički lumen, čovjek koji je 80-ih nudio Glasu Podravine da pređe na kompjutersku tehniku, što je primljeno s potsmjehom (jer kako zamijeniti tintu i zgužvani papir s nekavim čipovima?!) poslao je Koprivnica.netu ovaj e-mail iz Londona:
From: Angelo Zgorelec
Date: 2013/7/11
Subject: Laptop za tatu Čičina
To: info@koprivnica.net
Gorane upravo pročitah na portalu da tati ne radi kompjutor, da li si je nabavio drugi? Možda ja mogu pomoći!
Pozz.
Anđelko Zgorelec
Nisam nabavio, iako mi se guši od podataka (samo je rukometnih slika iz prošle sezone oko 14.000), a na tastaturi su izlizana slova, pa pišem po instinktu (zato u mojim tekstovima ima toliko pogrešaka). U zadnjih osam ili devet godina radio sam za devet redakcija isključivo svojim tehničkim sredstvima (laptop, skeneri, fotoaparat, magnetofoni, mobiteli itd.). Da nisam, više bih zašparao ne kupnjom tih čuda, nego što sam dobio honorara, pa sam mogao na papiru pisati priče za laku noć ili neke životne scenarije. Uglavnom neostvarene. Moji scenariji na ostvarenje čekaju. Bivaju primani s odobravanjem sa zakašnjenjem. Kada više ne mogu biti realizirani. Proš’o voz. Pardon, vlak.
Anđelko, hvala ti na brizi, al’ nek’ bu tak’ kak’ je. Eto, vidiš kako se dobro služim tastaturom, pogodio sam sve apostrofe za kajkavske skraćenice!
SCENARIJ U RASKORAKU SA STVARNOŠĆU
A kad sam već spomenuo scenarije, gledao sam u noći od nedjelje na ponedjeljak (nisam mogao spavatgi do četiri ujutro) neki film o ledenjaku koji juri s Grenlanda i ugrožava SAD, New York i snijeg i led dolaze do guše Kipa slobode. Čitavo vrijeme jedna obitelj, u autima na putu za New York njih troje, a u New Yorku još dvoje, bori se sa zimom, ističe kako je užasno hladno, boje se smrzavanja, a – kaputi i veste im raskopčani!
Gledao sam napeto do kraja, kad će biti ispravljena ta glupost, a akteri se zakopčati. U skladu s ledom i snijegom. Scenarij je očito bio u raskoraku sa stvarnošću, makar i fiktivnom, koju želi prikazati u film.
Nisu jedini. Iz tjedna u tjedan čitam scenarije o našoj maloj lokalnoj zajednici, pretežito katastrofične, koji su ipak u raskoraku sa stvarnošću.
Naime, vruće je, a ja nigdje ne vidim bilo kakvog ledenjaka koji juri s Grenlanda da nas preuzme, sravni s ledom, ili barem zamete dionice.
Prokleti SF filmovi.