Ne znamo otkud ste došli; ali znamo kuda svi idemo: u vražju mater
Al’ se nekad cugalo! Dan Žena i Nova godina bili su rekordni blagdani, makar se i u nekadašnjem Podravkinu ljetovalištu Pirovcu znalo bogovski zakardašiti. Jer nema ubitačnijeg koktela od crnjaka s malo vode i kad upali zvizdan u podne, pa kad te sve to sprži iz vana i utrobu iz nutra.
Dan žena bio je pravi muški dan. O tome sam već puno puta pisao. Sindikalne fešte služile su da muški slave ženu radnicu i dođu kući, kako smo tada govorili, trešteni pijani, govoreći jedva, mucajući, hodajući jedva, zapoletajući se u jednu stranu (nikad nisam zapamtio u koju, možda bi štaka ili štap pomogli na toj strani). Automobila je bilo malo, a shodno tome i nesreća. Čitam božićne izvještaje naše Policijske uprave i vidim da ni Božić nije bio svet za neke volandžije. Hrabri momci, umri muški! Na Facebooku mogli bi napraviti par profila s tri promila.
Nekad smo bili nesavjesni pijani pješaci. Manje opasni za državu i društvo. Zato su nam, valjda, dali piti. Da država dulje traje.
Naravno, žene i djevojke nisu tolerirale tu cugu za Dan žena. Zgužvano cvijeće predano kasno predvečer završilo je na glavi i u lasima. Taj smo postupak predvidjeli, pa nikad nismo donosili cvijeće u vazi, osobito ne vazi punoj vode. Bilo bi riskantno za perspektivne socijalističke kadrove. Zato smo preživjeli sve do ovih izbora.
Podsjećam i na običaje u tvrtkama. Mi smo ih zvali poduzećima, tvornicama. Dok ih je još bilo.
No, jedna stoji još i danas, naša Podravka. Zadnji radni dan prije Stare godine bio je raspašoj! Slavilo se, jelo i pilo po pogonima, po kancelarijama. Bilo je to i vrijeme razmjena, kad su dečki iz pivovare mijenjali pivo za gulaše, gulaši su se mijenjali za sokove i koktel pecivo, sve je imalo svoju internu cijenu. U kancelarijama su bili bifei bogati pićima, popularni su bili talijanski Stock (plavi) i Stock medicinal (žuto-zlatni). Ovaj Stock medicinal mogli ste cugati pod izgovorom da vam pomaže srcu i cirkulaciji: lakše ste cirkulirali od krčme do krčme, ili od kancelarije do kancelarije.
U mojoj generaciji, a i tome sam pisao, ostala je zapamćena legenadarna šetnja mog pajdaša fotoreportera i fotografa Čarlija i potpisanog. Mi smo, naime, jedne godine u vrijeme opće terevenke šetali od punkta do punkta totalno – trijezni. Nismo se dali nagovoriti na cugu. Ako je netko baš jako inzistirao objasnili smo da mi cugamo cijele godine, pa sad kad svi cugaju, mi ne.
Inače, nemojte misliti da su Podravkini radnici opljačkali Podravku. Hrana, odojki, narezi, kolači i pijača su se donosili od doma. Nije još bilo kartica, čekova, samo živa lova.
Dočeci su bili posvuda, a možda je manje znano da je i u pivnici Kraluš bio organiziran doček Nove godine. Samo jedanput početkom sedmadesetih. U pivnicu je stalo sedamdesetak ljudi. U našoj klapi bili su gosti iz Zagreba, kazališni režiser Miro Međimorec, naš Pajo Kanižaj i mlada glumica Vlasta Knezović. U to vrijeme sam bio dežurni voditelj na svim mogućim manifestacijama i događajima, pa smo tako Vlasta i ja izvlačili tombolu. Izvlačenje tombola pratilo me dobrih desetak godina. Ali onda su honorari bili masni i često isplaćivani na licu mjesta. Nije bilo 180 dana počeka. Za jedno vođenje aukcije honorar je bio kao danas (zapravo jučer, jer se honorarcima otkazuje) za dva i pol mjeseca pisanja kolumni u jednom od lokalaca, onom starijem. Za vođenje jedne priredbe honorar je bio blizu visine plaće.
U seriji ”Žica” kljaštre ljudstvo u Baltimore Sunu, pa primjenjuju od novinara popljuvan slogan: S manje daj više. Tako dugo dok nam se novine potpuno ne pretvore u SMS poruke formata i veličine kutije šibica. I gazde će biti zadovoljne. Jer gazduju, a ne bi dali lovu.
A u novinama se ima ponešto i pročitati.
Recimo o sudskim presudama.
Nemojte pušiti ”maricu”. Ne isplati se.
Joint je skup, tri do četiri godine.
Gazite ljude, naročito mlade.
Oni su jeftini. Samo 10 mjeseci.
Za detalje proučite sramotnu presudu iz Osijeka za gaženje i smrt mlade Koprivničanke na zebri. Ako te zakone ne popravi nova Vlada, skupa s većinom u Saboru, onda mi je žao truda odlaska na biralište.
Usput, godinama kritiziram, upozoravam, čak i zazivam saborske zastupnike za ulaganje napora u slušanju glasa naroda i prosljeđivanje tog glasa putem saborske govornice, ali nikada se nitko nije ni osmjehnuo, niti barem odmahnuo rukom na biračko zanovijetalo.
Za kog vraga vas biramo, ako zaboravite otkud ste došli. Jedino znamo kuda idete. I vi i mi. U vražju mater.
Bira se i u nogometu, ne samo na općim izborima. Tako je izabran novi trener Dinama Ante Čačić. Mnogi ne znaju za njega, ali mi znamo. Zasjeo je na mjesto trenera u Dinamu, veseli se Mamićevu dolasku u svlačionicu, koji je izjavio da je gospon Čačić svugdje uspješno trenirao.
Osim u Slavenu. Naime, onih godina, kad smo se natjecali sa Samoborom i prognozirali hoće li nam na ovoj ili onoj utakmici Samobor dati pet ili šest komada, a trener je bio g. Ante Čačić, nakon jednog takvog rukometnog rezultat u Samoboru, na izlasku s terena ekspresno ga je, ne baš lijepim rječnikom, smijenio tadašnji predsjednik kluba Nikola. Zatekao se tamo, pa je svoj dio ni kriv ni dužan dobio i poznati Slavenov novinar Mirko. Onda smo zatekli g. Čačića u jednom restoranu blizu stadiona, ili je on zatekao Mirka i mene, pa smo razgovarali. Gospodin, kakav je zaista bio, gospodskog držanja i vjerojatno ne naučen na tako nešto, nije mogao doći k sebi i nije mu bilo jasno zašto je smijenjen.
No, u svemu tome ima nešto dobro. Kako i na koji način se obavljaju smjene u Dinamu, g. Čačiću će dobro doći nekadašnji ”trening” iz Slavena. Najstalnije je kod modrih: danas jesi, sutra nisi.
Kad je već nogomet u mislima onda moram reći da iskreno žalim sve koji podržavaju status quo i koji su toliko autistični i pogleda usmjerena u jednom pravcu da nisu shvatili da ih se sve što se događa i te kako tiče. Ako i našem klubu sve paše kako je bilo dosad, onda me živo zanima zašto se bojimo tog i tog suca, zašto znamo unaprijed neki rezultat ako je delegiran taj i taj, zašto smo znali napadati suce poslije utakmice, zašto dosuđuju gol protiv koji nije ni bio?
Očito je da ”odrađivanja” sa sucima ima na sve strane.
Klubovi nam propadajtu, ljude zatvaraju, a nekakve dvije struje se nadmudruju. Kao da ovaj narod nema drugog posla, nego od dva-tri zla hrvatskog nogometa, sporta u kojem cvjetaju najgori cvjetovi nekulture, razmišljati o Igoru i Vlatku, umjesto da sve svi ti maknu. Nogomet nam se definitivno zgadio. Ne može ga ntiko više obraniti.
Ali jedva čekam 1. veljače i da vidim kako moj Slaven igra s mađarskim ZTE-om. Taj klub mi je ostao u uspomeni. Naime, prigodom jednog gostovanja Slavena u Zalaegerszegu, još u Scorijino vrijeme, ponio sam Neckermanov tanki srebrnog sjaja podložak za sjedenja, koji je grijao bolje od bilo kakvih novina ili jastučića. I zaboravio ga na stadionu u Mađarskoj. Još danas mi fali dok smrzavam poštivani dobrosjedeći dio tijela na maksimalnom Haenelu. A nema ga više za kupit’.
Sretna vam lova.