KARTE BROJ 65 // O CIJENAMA U BIJELOM SVIJETU // Hoće li kafići prije podne prepoloviti cijene? // O profesoru Crnogorcu koji je prije 50 godina studirao sa Špicom // Zagrebački gradonačelnik daje 30.000 eura za put rukometašica u Norvešku, kaže // Prilozi koji pretendiraju da budu ozbiljni počinju poštapalicom ”vrtoglavi” // Ne damo Podravku, upisat ćemo dionice //
Unazad dva tjedna putovao sam u Crnu Goru i Rusiju. U dva navrata nisam mogao shvatiti dvije oprečne stvari. U Rusiji, u moskovskoj zračnoj luci Šeremtjevo, pet kava i pet voda u malim bočicama koštaju 1500 rubalja, to jest 35 eura, to jest 270 kuna. U shoping centru u Rostovu na Donu koprivnička rukometna ekspedicija pregledavala je cijene na sniženjima. Ima ih, ali sva sniženja od 30, 50 ili čak 70 posto jednaka su cijenama koja su u Koprivnici važeće bez sniženja.
Normalno, postavlja se pitanje, kakve su plaće u Rusiji? Kažu da prosjek nije mnogo veći nego u Hrvatskoj, 5-6000 kuna. Suvenir zečić za olimpijadu u Sočiju u suvenirnicama je 1030 rubalja, odnosno 24 eura, odnosno više od 180 kuna. Nemojte računati točno u lipu, jer i ovo je okvirni izračun.
Nisam ni gledao one malo veće i najveće zečiće, medvjediće i tigriće ili tako nešto.
Podcijenio sam Rusiju.
MOŽE LI KAVA U KAFIĆIMA U POLA CIJENE? MOŽE. U PODGORICI
U drugoj zemlji, Crnoj Gori, važeća valuta su euri. Tamo je taksi od središta grada do hotela u novijem dijelu grada1,10 eura. A nakon što sam kupio poznati Njeguši pršut (malo više od 10 eura kliogram), htio sam počastiti vozačku familiju Franjo, Mirka i Miroslava, pa ih odveo u poznatu slastičarnicu u samom centru Podgorice na početku ulice što vodi prema stadionu Budućnosti. Naručili smo kave i vode, a onda sam se, je li, isprsio da platim. E, cijena je bila pravo iznenađenje! Ceh je bio oko dva eura. Zašto tako malo, pitamo.
Odgovor je: do 12 sati 50 je posto popusta!
Naravno, pomislili smo zafrkantski, Crnogorce bije glas da spavaju do podne, pa ih se želi privući jeftinim cijenama. Tako moje čašćenje i nije ispalo tko zna kako vrijedno.
Evo, dakle, ideje za povećanje prometa u našim kafićima. Snizite cijene u određene dane 50 posto i, eto nas. Kao što smo (umirovljenici) utorkom u Billi, a neki drugi u nekim drugim trgovinama u nekim drugim danima, kad je samo 10 posto popusta.
A hoćete li prazne prostorije, računajte sve po moskovskom cjeniku. Ili će bankrotirati gosti (ako ih bude), ili ćete bankrotirati vi (ako ih ne bude).
SVIJET JE MALI, SREO SAM I ŠPICOVOG PRIJATELJA SA STUDIJA
No, svijet je malen, i jedan susret doveo je gotovo do suza. S recepcije hotela u Podgorici nazvali da imam posjetu. Sišao sam dolje i čovjek se predstavi i pita me za Ivana Peterlina Špica. Objasnio sam mu tužnu stvarnost da Špic nije više među nama, a čovjek se predstavio:
– Ja sam profesor Vuk Babović, zajedno sam studirao s Peterlinom u Pakracu davnih godina.
To je bilo šezdesetih. Pun je prof. Babović uspomena na Ivana, razgovor je dugo trajao. Pokazao sam mu slike koje imam na laptopu, teško je prepoznavao prijatelja kojeg nije vidio desetljećima. Suze na oku i pomisao kako je svijet malen.
A nisam ni pitao: pa kako MENE, čovječe, pronađe?!
VRTOGLAVI DNEVNICI
Divna mi je teve i njezini dnevnici u Rusiji. Oni pričaju, a meni svejedno, ništa ne razumijem. Doma, pak, razumijem.
No, zašto sam u utorak napustio gledanje TV dnevnika pri prvom prilogu? Zato što je ”onaj koji otkriva”, izvjestitelj, prvu rečenicu počeo s poštapalicom ”vrtoglavi”. Prije nego još čujem ”šok” i ”šokirani”, ”obaranje s nogu”i ostale mnogo upotrebljavane riječi, poštapalice ”u trendu”, odoh ja u sobicu bez televizora pisati Karte broj 65. Doduše ima tu jedan mali TV kupljen za nogometno prvenstvo, ali je potpuno isključen. Radije sam otvorio moj omiljeni informativni web i odustao i od njega, jer sve je bilo zastrašujuće. Kao da su iz slikovnica i crtića izašla zastrašujuća čudovišta Mate Vidović i njegov prijatelj Sale.
Naime, riječi u naslovima bile su: ”krvoproliće, čekićem zatukao (tu smo se kao gradić KC našli čak na naslovnici), panika na aerodromu, sumnjiva torba, evakuacija, dramatične promjene, bešćutan, Karamarko, zapanjujuća snimka, teško ozlijeđen, vodeno čudovište, bilo je jezivo, zastrašujući krikovi, napaljene svinje, uznemirujuća snimka, huligani izbacili putnika kroz staklo autobusa, uhićen, misteriozna pojava, oko čega su se svađali, histerija, zapanujući fenomen, divovski štakori od 80 kila, alarm, kakva nesreća!, huligani, katastrofa tenisačica. Mada sam nepravedan što uopće spominjem sport, jer sport i kultura gotovo da nemaju ”šokantne” riječi u naslovima. Svaka čast.
G. BANDIĆ GLEDA KUP PRVAKA
O sportu samo toliko da smo zadivljeni angažiranjem gradonačelnika Zagreba, svestranog g. Bandića, koji je na 65. godina naših rukometnih prijatelja RK Lokomotive rekao kako ide na njihove utakmice i navija u Kupu prvaka. Hopa! Ispravili su ga na vrijeme, ali su i dodali kako će klub uskoro biti u tom kupu. Doduše, već 20 godina, od 1993. godine, to se natjecanje zove se Liga prvakinja (ne prvaka, kako govore mnogi, pa i sami treneri i rukometašice, jer: ne se smije raditi spolna diskriminacija).
Štos je u tome da se doista ne zna tko će biti u Ligi prvakinja i hoće li uopće ući izravno, jer nam hrvatski rejting pada, a kako se zna da će u kvalifikacijama ili, možda, izravno, biti samo prvakinje Hrvatske, onda doista nije jasno o čemu se govori. A i još se ne zna novi format Lige prvakinja. Pa i doigravanje u 1. hrvatskoj rukometnoj ligi za žene počinje tek krajem ožujka. Zar se već zna da će Zagrepčanke biti prvakinje?
Kad se već u Zagrebu bave psihološkom propagandom, što ne bismo i mi?
Ali piše se i da nije problem gradonačelniku osigurati 30.000 eura za dalek put u Norvešku. Našoj gradonačelnici, koja je postavila ramena za prvo preoblikovanje rukometnog kluba u Hrvatskoj, to ne pada na pamet. Jer lokalna uprava i samouprava ne smiju financirati profesionalne udruge, odnosno klubove. Tamo gdje se prima plaća.
Koprivnički računi su čisti i jasno je da klub bez bogatih sponzora, a Podravku ne sponzoriraju državne tvrtke, ne može biti bogat, a nove mjere Linićevog ministarstva mogle bi donijeti malo više reda i ”transparentnosti” kod svih sportskih klubova. Možda će sad i drugi redovito plaćati porez kak’ je red. Nekako nam pada na pamet pitanje: kako to da se strogost trenirala samo na koprivničkom klubu. Svi šute o tome i klanjanju se autoritetima. Samo zakon može prekinuti šutnju i staviti sve troškove na dnevno svjetlo.
NE DAMO PODRAVKU, UPISAT ĆEMO DIONICE
Inače, hvala poreznicima. Da ih nije bilo koprivnički klub ne bi ponovno stao na zdrave noge. Ali želi isto tako igrati s drugim zdravim klubovima, onima na zdravim nogama.
Naravno, ne prejudiciramo unaprijed, ne znamo hoće li uspjeti upis dionica kako je zamišljeno. Ne uspije li, onda više nema ženskog rukometa u Koprivnici u obliku kakvog poznajemo.
Ali ne treba se predavati unaprijed. Pokazat će se koliko stvarno volimo Podravku kao klub, koliko je, što se voli klicati, ne damo. Na djelu, ne samo u pustim riječima.