O KREKETANJU, GATALINKAMA I PONEKOJ ŽABI KRASTAČI // Uz to malo poezije nakon sporta: I lije na uglu petrolejska lampa… I uvijek ista sirotinja uđe u njezinu svjetlost iz mraka, i s licem na kojem su obično brige pređe je u par koraka // I kakve veze ima Alan Ford sa štrajkovima?
Promjena vremena gadno utječe na osjetljive ljude. Ne znam je li to važi i za ljude koji su osjetljivi na nepravdu. Ili one koji su alergični na prizemnu politiku koju gledamo oko sebe. U oponašanju tzv. zapadne demokracije sve ovo oko nas liči na basnu o žabi koja se napuhavala, jer je htjela biti velika poput vola. Pa se rasprsnula. Ne znam jesu li stvaratelji tih basni jeli žablje krake. Ako jesu, bar su imali nekakvu korist od prenapuhnutih žaba.
Na lokalnom planu bilo je puno kreketanja, žabice nisu sasvim pukle, nikakve, dakle gurmanske koristi od njih, našlo se pokoje sjedalo u asambleji podravskih naroda i narodnosti i za njih nekoliko desetaka, a na tekući će svakoga mjeseca stizati dodatna pinka za troškove napornog sjedenja. Ne mora se čak ni kreketati.
Zanimljivo je da će se pojedinačno i dalje pričati o velikoj pobjedi, a teško je iz žablje perspektive utvrditi da je sve isto kao prije, da se ništa ne mijenja.
Živimo i dalje život pun prijetnji. Svi bi muzli državu, umjesto da više zarade i ubace neku sitnu lovu više u mirovinsko osiguranje i tako posredno malo poboljšaju i život nas umirovljenika.
No, zato nam umjesto toga sindikalne gatalinke gataju o bliskoj budućnosti nereda.
Carinici će nas stopirati na granici, a ostali sindikati će napraviti tulum po cijeloj državi. Seljaci ionako odavno podmazuju traktore, ne za njivu, već za cestu. Sve će blokirati. Račune tvrtkama ne moraju, već su blokirane. ne sve, ali tu i tamo, amo i ovamo. A šutjeli su pojedinci k’o žabe krastače kad je s malo vitra komandu držao šjor Ive. Ili su na brzinu obrnuli jaketu i ubacili se na njegov brod. Ili uopće iz sindikata prešli u svjetske galamdžije. U nekoj od asambleja.
A za štrajkove ne treba mnogo. Evo jedan likovni dokaz.
Ovo je jedan kadar iz stripa Alan Ford. Čitam stripove i danas. Strip je umjetnost. Imam gotovo sve Mauroviće, klasike poptu Fantoma, Cisco Kida, Mandrakea, o Zagoru, Tex Vileru, Kapetnu Mikiju, Velikom Bleku da i ne govorimo, a imam i nekih 250 Alana Forda, stripa koji je, posebno u Hrvatskoj, dosegao kultnu razinu. I u tom stripu našao sam gornju ilustraciju za aktualnu temu. Pametnima dosta.
Nisam glasovao na lokalnim izborima, i bez mene je demokracija pobijedila, ali ću istrčati na dopunske izbore da poduprem demokrasiju, ma što to značilo. Nisam glasovao jer sam bio u Crnoj Gori. Kad je čovjek samo malo izvan domovine, onda željno čeka vijesti iz ”staroga kraja”. Makar koju dobru sportsku. A kad tamo – udari groma u paklenoj vrućini crnogorskog primorja i zaljeva Boke Kotorske. Prvo u Tivtu rukometašice izgubile obje utakmice, a onda i klub kojem sam počasni član, Slaven, izgubio doma. Kaže mi poslije jedan vrijedni koprivnički majstor da se odlučio ići na utakmicu i da je bilo – mučno! Mučno majstoru, mučno i meni, a glavobolje prestižu jedna drugu. Navalio visoki tlak. E, sad ne znam je li od žarkog sunca, ili od ”sunce li vam žarko”.
A kad bih i htio zaboraviti na moj Slaven, ne bih mogao, jer me tamo daleko nazvao kolega s Hrvatskog radija, htjeli bi izjavu trenera uoči utakmice sa Zagrebom, a trener se ne javlja. Ne javlja, ne javlja. Silenzio stampa. Čemu da se besplatno reklamira naziv sponzora?! To se u trenerskim školama ne uči. A životne škole teško dopiru do nebeskih visina. Onda je kolega dobio broj mobitela od jednog nogometaša.
U Tivtu je bilo grdo. Ali trener Podravke Vegete stao je pred mikrofon tog istog radija i uživo rekao kako to da su uslijedila dva poraza. Jer, ako si javna osoba, nešto moraš pregristi i biti gospodin i kad se gubi. A ne danima se gristi i kontati što je netko rekao, napisao ili izrekao u eteru.
No, nema veze, sve se briše, jer… Očekujemo na kraju nogometne prvenstvene balade povijesnu pobjedu u Zaprešiću, s povijesno dobrim prijateljima iz zagrebačkog predziđa. Gdje iz svjetlosti lampe netko izađe, a nekoga nema više. Kako kaže Balada iz predgrađa Dobriše Cesarića. Pa zapjevajmo!
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
I uvijek ista sirotinja uđe
U njezinu svjetlost iz mraka,
I s licem na kojem su obično brige
Pređe je u par koraka.
A jedne večeri nekoga nema,
A moro bi proć;
I lampa gori,
I gori u magli,
I već je noć.
I nema ga sutra, ni preksutra ne,
I vele da bolestan leži,
I nema ga mjesec, I nema ga dva,
I zima je već,
I sniježi…
A prolaze kao i dosada ljudi
I maj već miriše –
A njega nema, i nema, i nema,
I nema ga više…
I lije na uglu petrolejska lampa
Svjetlost crvenkastožutu
Na debelo blato kraj staroga plota
I dvije, tri cigle na putu.
Ovo sa ciglama mi se sviđa. Ionako su moje rane radove ismijavali da ja, kad vidim ciglu na putu, odmah to kritiziram i napišem. Nisam se promijenio. Jer, i tako se pomalo mijenja svijet na bolje. Makneš ciglu koja smeta. Samo da ispod nje ne iskoči žaba i preplaši narod.