O lijepa, o draga, o slatka slobodo
Sloboda govora, okupljanja i što ja znam što je sve zapisano u zakonima, izuzetno lijepo zvuči kada se recitira kao pohvala, ili se upotrebljava kao argument. No, pitanje je što obuhvaćaju zakoni, dokle sežu, tko ih priznaje i tko i kada o nepoštivanja zakonasaznaje.
Molim, ako vam u familiji žena začepi gubicu, kome ćete se žaliti zbog ograničavanja slobode govora? Upravi vodovoda u Patačičkinovoj ulici u Zagrebu?
Sjećam se detalja iz uredničke prakse. Pozvao me kadrovski naše najveće firme (ne zaboravite: ovo su gradski zapisi) i zaprijetio ako još jedanput objavim tekst iz kulture sa stranim izrazima (autora inače stipendista firme kao talentiranog studenta) da mi se loše piše. Mogao sam se žaliti upravi vodovoda. Ali, može se reći da je to bilo u ono tzv. komunističko olovno vrijeme. Možda je i bilo olovno, ali u to vrijeme dobio sam od tvrtke stan, novčane nagrade, jubilarne i nejubilarne zlatnike, plaću koja je u džepu bila toliko teška da sam mislio da nosim olovo u olovna vremena. A stipendist je i danas na meti. A nisu olovna vremena. Nego su recidivi (ostaci) komunističke stege nalik na sve ”visarionoviče” s usukanim poznatim brkovima iz vremena čistki. A i”gebelsi” su se hvatali za pištolj čim su čuli riječ kultura.
O slobodi izražavanja vlastitih misli u javnim glasilima mogao bih štošta svjedočiti. Mislite li kad kupite novine da je to što čitate sve sloboda izražavanja i da su sve vijesti točne? Varate se. Uvijek netko financira i zauzvrat traži. Uvijek je netko vlasnik i ima pravo, ako želi, ograničiti tu slobodu. Ili vas jednostavno makne pod izgovorom da nema novac za vaš rad.
(Ovdje bi došao dio u kojem se spominje turizam, pa sam iz predostrožnosti izbrisao 30 redaka; ima vremena…)
Uskoro bez smeća u kantama
Ma idemo na vedrije teme. Ekologija je to svakako. No, ja imam osjećaj da će nam novi zakoni, zakonski i podzakonski akti u tom području očistiti okoliš i razoriti brakove.
Naime, današnji proizvođači ambalaže koriste papir na taj način da ne znaš je li papir ili nije. Vi bacite u kutiju s papirima celofan, žena vam održi predavanje kako celofan nije papir. Ali to je celulozna opna, a celuloza (ugljik, vodik i kisik) koristi se u proizvodnji papira. Folije (aluminijske i druge) nešto su drugo, iako bi se i one tu i tamo mogle prošvercati kao papir. Svađe su neminovne, a neki puta je i mala iskra dovoljna da zapali vatru i izazove potres zbog selektiranja otpada.
Zbog kompliciranosti kontrole razdvajanja papira čini mi se da će to ipak biti mrtvo slovo na papiru, jer papir sve trpi, a kakve će tek svađe biti oko plastike i stakla! Jedino neće biti svađe oko ostataka hrane. Jer, kako živimo i kakva nam je (pa i svjetska) situacija, hrane za bacanje neće ni biti. Kante za smeće bit će prazne, možda će se u njima naći nekoliko pramena kose i odrezanih noktiju iz kućnog kozmetičko-brijačkog salona, jer novca za tu vrstu luksuza sve je manje. Toliko su nas ošišali da se više i nema što rezati. Stare smrdljive čarape morat ćemo odvojiti u tekstilni otpad, a gaće još mogu poslužiti za brisanje prašine s knjiga koje nitko više ne čita.
Sportske marke
Pomalo je dosadno, ali je istina. Osim po kadrovskim smjenama Koprivnica je ovog tjedna najpoznatija po sportskim uspjesima. Mali grad za velika dostignuća. Bila mi je čast biti među 1500 navijača koji su ustali i dvije minute pljeskali Davoru Vugrincu na njegovom rekordnom pogotku, 127-om u 1. hrvatskoj nogometnoj ligi. Nije trebalo vikati ”Ustanite, Podravci”, jer Podravci ne vole kad im netko naređuje. Podravci su sami ustali i zapljeskali. To čine onda kada treba. Doduše, moj prijatelj Mirko za razglasom nije dobro vidio, pa je pozvao Podravce da ustanu, kad su oni nakon dvominutnog pljeska već sjeli. Vugrinec ja naprosto sportska marka koja puni novinske stranice imenom Koprivnica. Gospodin iz sporta, ili sportski gospodin.
Nema razloga da ne vjerujemo da se ime Podravke i Koprivnice neće pročuti i nakon nedjelje, kada se u srcu Podravine igra završnica hrvatskog ženskog rukometnog kupa. S vjerojatno novom ”kantom” u Koprivnici. A istodobno u Đurđevcu i okolici završnica za prevlast u hrvatskom rukometu mlađeg uzrasta (1998. godište). Četiri dana (19. do 22. travnja) mladost i radost. Hoćete li nešto od toga pogledati?
Možda je ova kolumna (37-a s mojim potpisom, ne računajući sportske kolumne ranije u KCnetu) malo nategnuta, nije mi baš doba za neko bolje raspoloženje kraj takva meteovremena da na nogometnu utakmicu ne možete ići bez vunenih dugih gaća, i kad je u ušima propuh od vjetra. Ali treba držati korak s mladim kolumnistima.
Da me na ulici ne pitaju: Si živ?!