O NEKOLIKO KAŠNJENJA I NEKOLIKO POVIKA // Lopov je onaj koji krade, kradljivac, tat, varalica; ja nisam, a ipak mi viču // Izvoz gramofonskih ploča i igrač(ic)a?
Nisam baš kanio pisati o sportu, jer mi se zgadilo kad sam u skandiranju ”Uprava lopovi” ili tako nekako praktički proglašem lopovom (lopov, u nas po mađarskom, je onaj koji krade, kradljivac, tat, varalica). Danas je lako bagtelizirati bilo koga bez posljedica. Biti lopov bez da si nešto ukrao, varao – sitnica. Badava se trudiš u jednom sportu 55 godina, igrajući, trenirajući druge, pa i voditi klub u težim vremenima nego što je to danas. ”Lopov” je valjda ”stimulans” da nastaviš kakvu-takvu borbu za bolje sutra određenog sporta.
Lopov nisam, dokazati suprotno, ma koliko se vikalo, ne može se na javnim skupovima. Može ostati samo gorak okus neutemeljenog vrijeđanja. I o tome ne šutim. Kao što sam svojedobno šutke prelazio preko povika ”pederu” – kao: i Ćiro je, pa nek’ se mladost iživi.
Pa iako sam u ovoj kolumni napisao da ne kanim napustiti klub kad mu je teško (znate, mora biti netko tko će imati drugo mišljenje, kao u izboru liječnika), razmišljam da ipak prepustim tu zafrkanciju drugima, možda i onima za koje sam lopov, pa da odem na tribinu, razvijem parolu i punim glasom vičem novoizabranima: Lopovi!
Ima jedna poslovica: Tko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se razbijaju. I još jedna: pružiš mali prst, a ono: otkinu ti ruku! Kolo sreće se okreće, tko bi gori… (Gundulić).
ZASPAO VOĐA PUTA – NEMA ODBOJKE
Ima o sportu nešto vedrije. U vrijeme kad sam se kao gimnazijalac aktivno počeo baviti rukometom po blatu i lešu gimnazijskog i drugih igrališta, u Koprivnici je carevao, doduše tih godina pomalo na zalazu, jedan drugi sport, odbojka. Tražeći o tome podatke knjigu, koju će izdati genracija maturanata uz 50 godina od mature, naišao sam na jednu sportsku caku. Čovjek nije proglašen lopovom, ali je prozvan. I to zbog konkretno učinjenog. Prema potpisu (Či), tu caku napisao je, a objavljena je 13. lipnja 1959. godine u Glasu Podravine, Vinko Česi, čijem sam se pozivu za rana priključio.
Evo, dakle, cake:
”Koprivnički odbojkaši nisu u nedjelju otputovali u Čakovec na prvenstveni susret s Mladosti. Razlog: vođa puta, koji je ujedno trebao biti šesti član ekipe, je – zaspao. Da stvar bude gora, kod njega su bile i sportske legitimacije ostalih igrača. Kasnije se tražilo prevozno sredstvo, da se ipak nekako ode. No, bez uspjeha. To je, uostalom, Čakovčanima dobro došlo, jer dosada nisu osvojili niti jednog boda. A Koprivničane će ovi darovani bodovi stajati vjerojatno drugog mjesta. Drugi put će naši odbojkaši odabrati revnijeg vodu puta.”
VLAKOM PREMA JUGU
Caka govori i o vremenu kada nije bilo prijevoza kao danas. ”Skočiti” do Čakovca danas je sitnica. Nekad, bome, po prašnim, makadamskim cestama i nije baš bilo, a nije se imalo ni automobila. A vlakom? Rijetko s obaveznim presjedanjem u Varaždinu.
No, kojih pet-šest godina kasnije, zaspali smo Marin Zečević (pivot) i ja (golman). Trebalo je vlakom otići na rukometnu utakmicu s Mladosti u Zagreb. Za koju je, je li, igrao i Ivičin tata, Ante Kostelić. A u Zagreb otputovalo naših samo pet igrača. Nas dva smo – zaspali! Kad su te zabave u Domu kulture dugo trajale!
Probudio nas je vođa puta Vlado Ščrbek i drugim vlakom stigli smo u zadnji čas na igralište uz Savu. Na brzinu smo obukli dres i nas sedam ”deknulo” je Mladost, popunjenu s 12 kršnih momaka, i tako joj spriječili prolazak u viši rang, na radost Petrinjaca kojima je to pogodovalo i koji nisu mogli vjerovati svojim očima i ušima.
IZVOZ GRAMOFONSKIH PLOČA
Sad bi netko mogao reći: pa, eto vidite, dosta je i sedam članova u ekipi, čemu gomilati igrače ili igračice. Kao što nam je krajem šezdesetih, na početku rada službene Radio Koprivnice, tadašnji predsjednik SSRN-a, pod čijom smo kapom bili i koji nas je, SSRN, financirao, zavapio što će nam toliko ploča, zar ćemo ih izvoziti! A kupili smo nešto malo u knjižari tako da ih bude bar 300. Druge radio stanice, kao Đurđevac, Kapela i one koje su svirale po željama od jutra do sutra, imale su diskoteku s tisućame ploča. A za 8-satno sviranje trebalo je barem 150 melodija. Kao što za jednosatno trčanje treba, nekad 12, danas 16 loptača ili loptačica. A možda nam i ne treba toliko: zar ćemo ih izvoziti?
Hoćemo.