KARTE O KARTAMA // O PREOKRETANJU KAPUTA 1990. GODINE I DANAŠNJA PRIMJENA // O aprililiju ili travanjliliju, nogometnoj kavi i rukometnim suzama kao sjećanju na budućnost
Prošao je 1. april, kako smo ga nekad zvali, a u karikaturama se često uz prvoaprilski štos pojavljivala i uzrečica aprilili. Kao, zeznuli smo vas. Ili zafrknuli smo te. Aprilili je ostao i do danas, jer je teško napraviti izvedenicu travanjlili ili nešto slično. Nekad je taj dan bio i dan omladinskih radnih brigada, radnih akcija. Treba li nam toga, mislim radnih akcija, danas? Treba. Uvijek ima nekaj za delat, nekaj uredit, ne samo biti protiv.
Kako se bliže izbori za lokalce, izdvojio sam tekst koji sam za zajedničku emisiju više hrvatskih radio stanica napisao i pročitao 1. travnja 1990. godine. I onda su na pomolu bili izbori, ali i previranje o tome tko će kome, koje će ga jato prigrliti. Smatram da je u ono vrijeme to bio relativno hrabar tekst i zato me nisu baš voljeli. Ha, ha, ima ih i danas, ali imam dosta ljubavi i bez njih: moje unučice daju mi toliko pozitivne energije da me ne nerviraju više ni zabadala koja asociraju na filmske i kazališne naslove Život za stricem (Aralica-Papić) i predstavu koprivničkog gradskog amaterskog kazališta 2. ožujka 1955. godine, dramu u tri čina Inspektor se vraća J. B. Priestleya, u režiji moje profesorice fancuskog jezika Ljubice Branković, o događajima iz 1912. godine: inspektor Gool kontra četiri člana obitelji Birling. Jednog će dana biti moguće objaviti i takvu dokumenatciju, tj. što si sve ljudi dozvoljavaju kad na radnom mjestu nemaju što raditi i kad se ostvaruje poslovica da besposleni pop i jariće krsti.
PRVOTRAVANJSKA PREDIZBORNA RAZMIŠLJANJA 1990. GODINE
Evo tog starog teksta, napisano prije 23 godine.
”Dragi stranci i stranke: cipela vam se razvezala. Haha! Obožavam ovu višepartijnost. To vam pri nama u Koprivnici ide k’o šampinjoni u podrumu: zatvoriš jednog šampinjona u mrak, poslije otvoriš podrum i imaš – sedam šampinjona! Da baš ne bi stranke uspoređivali s micelijima, isto vam je i s ljudima. Do sada su nosili crvene šalove, a onda odluče da im ta boja više nije u modi, pa si metnu zeleni šal. Taj je najsigurniji. Neki si stave i ljubičastog, lila, korizmenog, taj je isto u modi, neki si stave kockastog šala i tako više nisu ono što su bili, nego su ono što su htjeli biti.
Ima posebna vrsta ljudi, koji okreću odijela. Odmah poslije rata (2. svjetskog, op. a.) mi smo, kao siromašna djeca, dobivali odijela svoje starije braće. Budući da su bila iz vanjske strane iznošena, onda smo ih odnosili krojaču i on nam ih je okretao. Tada se događalo da vam mali džep na kaputu više ne bude na lijevoj, nego na desnoj strani. Onda još nismo znali koliko je to praktično.
Sada, kada vidimo kako neki oblače odijela novih stranaka, potpuno nam je jasno da prebacuju lijevi džep na desnu stranu. Pri tome glasno govore o stramputicama koje im je donijelo bratovo odijelo s džepom na lijevoj strani. Oblačeći bratovo odijelo sa džepom na desnoj strani, oni su, kao stranka, mnogo stabilniji i oni sada izvlače situaciju i objašnjavaju narodu da je sva bratova zabluda bila što je imao džep na lijevoj strani, a mogao je već ranije okrenuti odijelo i imati džep na desnoj strani, pa bi mu sada bilo lakše.
Kompletiranjem odijela sa džepom na desnoj strani i prigodnim šalom u zelenoj ili kockastoj boji daje vam legimitet progresivnog stranca ili stranke. Tako skupljate poene za izbore i rješavate birače vječitog mraka u kojem su živjeli. Vi im jedini pokazujete put svjetlosti, makar on trajao sjetlosnim godinama.
Kao sutra završava predlaganje kandidata i zaključuje se lista, sve se bojim da će većinu sačinjavati kandidati s preokrenutim odijelima i sa džepovima na desnoj strani. To i nije nikakav problem.
Problem će biti kada ćemo se svi skupa otrijezniti. Šnajderi će biti u sto muka: kako sada preokrenuti odijelo koje je već dva puta preokrenuto? A možda do tada starijeg brata neće ni biti, pa nećemo imati od koga dobivati odijela? Mažda tada odjenemo radna odijela i počnemo delat, a stranke pošaljemo spat.
Na kraju: ne sjećam se, dragi stranci i stranke, jesam li vam rekao: cipela vam se razvezala, hahaha!”
ŠTEDNJA UBIJA OZRAČJE, AMBIJENTE I NE OSTAVLJA NADU
Iako živim sa sportom, sve više kopni interes, jer u sportu više nema ljubavi, sve se gleda biznis naočalama, a te naočale gledaju smo kako smanjiti troškove.
U nogometu nema više pratnje na putovanjima, kada smo slavu Slavena Belupa pronosili u raznim medijima, od televizijskih, preko radijskih do novinskih, kasnije internetskih. Govorim o udjelu novinara iz Koprivnice i onih koji su dolazili iz tzv. velikih medijskih kuća. Štednja je ubila ambijent, okruženje, hladnoća prostora i okoliša sve više nas tjera i od nekadašnjih dolaska na kavu, pa iako je s aparatom bilo uvijek problema, kava nam je zbog atmosfere nekakvog zajedništva prijala. Iako se i tada od nekih visoko pozicioniranih znalo mrziteljski gledati na našu nazočnost, uz spočitavanje da nam ”oni” sve plaćaju. Eh, da smo mogli obračunati sve minute i audiovizuelnim medijima i četvorne centimetre i metre objavljenih tekstova i slika. Povijest je sve zabilježila.
Nogomet i ja volimo se tajno.
NAJSLABIJA FINANCIJSKA KARIKA
U rukometu se stvari mijenjaju. Financije dolaze u prvi plan, sama bit tog sporta, igra, u drugom je planu. Možda ne bih trebao baš ja o tome laprdati, jer sam u ”steering committee”, odnosno Board-u, ali ja sam najslabija financijska karika, osim što prvi platim članarinu.
No, brod (pa i Board, ako me financijski nepotkovanog još trebaju) ne napuštam. Zato jer još uvijek vjerujem u ljudski razum i shvaćanje što to europsko imamo u našem malom gradiću. Iako sam jedna od rijetkih koji je na sve ovo pustio koju suzu. Ne sramim se suza. Nisu to suze za zagorske brege i imaginarne srcedrapateljske uzdisaje nad starinama, goricama, pajdašima, pinkelcima i moštom, dakle cvilež za prošlošću, već je to žâl za budućnošću.
Sjećanje na budućnost.