O STIMULIRANJU SPORTAŠA LOŠIM PRIČAMA O NOVINARIMA // Ničim izazvan stavljam se na čelo pokreta otpora: nismo mi novinari crvena krpa, predugo ste daltonisti, zaštićena ljudska vrsta, pa ne vidite boje

Novinari su česta meta sportskih klubova. Kad god su igrači, treneri i vodstvo zabrljali, a to izašlo u javnost, odmah su iz klubova osuli paljbu. Mamićevske metode prema novinarim bile su poznate i znatno ranije nego što su se današnji sportaši uopće rodili, a treneri i uprave tek su gradili dječje kule u pijesku u vrtu, što su kasnije pretvorili u igru građenja kule babilonske, građevine koja je, prema Bibliji, trebala doseći nebesa. Što bi graditelje instaliralo u Boga.

Sve što su klubovi htjeli u prošlom vremenu sakriti pod tepih izašlo je na vidjelo. Kad-tad. I onda kad se demantiralo, kasnije se pokazalo kao istinito. Nije današnje novinarstvo ni odslik nekadašnjeg. Evo vam samokritike: u dijelovima je grubo, bezobrazno, ne vodi brigu o čovjekovim osjećajima, jest, često puta optužuje bez činjenica kao podloge, ali zar čitav naš sustav nije praktički omogućio da novinari i narod žive od tračeva. Jer se činjenice taje.

Zatvorenost klubova, ne javljanje igrača, trenara i rukovodstva na telefone, nepostojanje kontakta s javnošću, a upotreba tvorničkih službi za odnose s javnošću u prošlosti i sadašnjosti mogli su služiti samo za podsmijeh. Jer pamtimo šablonizirane dvije rečenice koje smo primali na svoje faksova ili mailove, pamtimo debela kašnjenja u sasvim pogešnom tajmingu, potpunom izostanku osjećaja za kontaktiranje s javnošću. Proipćenja koja proizlaze iz zatvorenih krugova ubojstvo su za novinarstvo. Stereotipne bezosjećajne rečenice, od onih policijskih, tvrtkinih do sportskih priopćenja.

Zato kad nakon Zadra čitamo od zadarskog izvjestitelja Sportskih novosti da je dio tribine rezerviran za gostujuće navijače bio prazan, onda to govori i o tome da je u tom posvemašnjem udaljavanju i zatvorenosti od javnosti i novinara jednostavno nestalo i navijača. Kad i dođemo na nogometne utakmice svi smo samo gledatelji. Nažalost ne i navijači, mada nam srce ne da, pa skačemo od radosti kad nas nakon pet mjeseci dobro plaćeni sportaši i djelatnici počaste ponekim golom ili bodom. Možda i osmijehom, čak.

Ali: sve što je loše, krivi su igrači (igračice) i oni oko njih. Nisu novinari. Novinari samo bilježe katastrofe koje su događaju na terenu i urušavanje dugo stjecanih rejtinga klubova.

Neki klubovi i reprezentacije za motivaciju igrača puštaju u busovima Thompsonovu glazbu, ali je znak slabosti i neznanja ako se igrači stimuliraju pljuvanjem po novinarima. Plitko, nisko, nekulturno, nesportski, necivilizacijski. Novinari vam ne mogu dodati pravi centaršut na glavu centarfora da konačno zabije jedan gol u sezoni.

Ponavljam da nas ima i polupismenih i zlonamjernih. Kao i na drugoj strani. U klubovima se prelamaju osobni interesi, a nisam daleko od istine kada ustvrdim i stranački. Klubovi se vode kao što se vodi tvrtka: uštedi što više, pa reži troškove, a najviše se može uštedjeti na najboljim, svjetskim klasama, pa, ajde, bacimo to van i eto nama manji troškovi. Ne razmišlja se o tome da je za provinciju, bilo koju u Hrvatskoj, njen omiljeni klub svetinja, da klub nije samo sportski, već i emotivni dio života građana. Tehnomenadžersko upravljanje klubovima neće donijeti rezultata, ako se ne shvati taj neopipljivi, fluidni, emotivni, kemijski i matematikom, budžetima, kresanjima, neodređeni sastavni dio klubova. Ako kažem da neki klub volim, onda je to za krute menadžere skupljene s raznih strana, različitih profila i svjetonazora i zanimanja, pomalo nerazumljiva kategorija, jer to košta, a ne uklapa se u školi naučeno.

I dok se klubovi urušavaju, istinski ljubitelji sporta, oni koji su pratili izgradnju današnjih koprivničkih sportskih institucija, nemaju načina da objasne što znači za ovaj kraj krah velikih klubova, koji se urušavaju što zbog zakašnjelog tajmniga, što zbog nerazumijevanja, što ti klubovi znače za ovdašnje ljude.

A onda su smetanja i novinari koji to znaju i stari navijači, pa se jedva čeka smjena generacija, da pomremo, pa da time umre i pamćenje na ono dobro.

A sve što se događalo u klubovima ni u najmanjoj mjeri nisu krivi navijači ni novinari, jer novac je davao sponzor, sponzor je upravljao klubovima, sponzorovi ljudi su napravili dugove, a žrtve se traže među nevinima, pa se ne bih čudio da čistka zakači sve iz stare garde, sve koji pokušavaju duhom i ljubavlju bar donekle održati rejting klubova, ali su u manjini, nemaju nilakvog utjecaja u upravljanju, ne odlučuju kakav će biti igrački i trenerski kadar, odavno se u paralelnom rukovođenju sve dogovori pa se onda podastre, a navijači podjednako urlaju na sve, vrijeđajući pri tome i one koji puštaju suze od sreće kada se ostvari uspjeh i koji cijeloga sebe ugrađuju u napredak klubova, a koji će u današnjem sustavu hrvatskoga života ostati u manjini. Iskustvo se ne cijeni. Ignorancija pobjeđuje.

Nogomet nema navijače, da ih ima, sigurno se ne bi obrušio na javnost, a novinari to jesu, jer bi i navijači imali štogod podviknuti. Podcrtavam: za sve što se dogodilo u koprivničkom nogometu krivi su neposredno uključeni. Zato besmisleno zvuče lekcije trenera o tome kakvo treba biti novinarstvo, jer ih s druge strane smeta kad napišemo kakav bi trebao biti nogomet za te novce. Besmisleno je da se isturi mladi perspektivni nogometaš da se i on zarana konfrontira s novinarima, jer mladac mora znati da će kalkulacija o prelasku sportaša iz jednog u drugi klub uvijek biti i da nitko ne može ustvrditi da Mamić ili netko drugi, skriven i vama nepoznat, ne gleda baš vas i ne želi baš vas u svom klubu. Možda baš i neki novinar ima ulogu skauta. Nikad se ne zna. Uvijek netko motri, a u eri Velikog brata i orwelovskih teza sve je moguće, sve je vidljivo, sve je promotljivo i sve je znano.

Ne branim ekstreme u novinarstvu, vrijeme će napraviti i od nas mladih i starih novinara pametnije, razlučit će kvalitetu od smeća. Povijest će, pak, pokazati da smo tokom izrastanja klubova u velikoj mjeri štitili klubove, zajedno s njima stavljali stvari pod tepih, čuvali njihove besmislene tajne o dolascima i odlascima, o unutarnjim sukobima. Kaj mislite da za njih tokom desetljeća nismo znali? I onda umjesto da se posipaju pepelom zbog loših rezultata (u nogometu, primjerice), koji su iritirajući, dosegli su razinu nepodnošljivosti, oni pronalaze krivce u slabo plaćenim, potplaćenim, s mizernim standardom, novinarima. Po sirotinji je najlakše gaziti. Jer na svakoj presici s jedne strane stola se nalaze bogati i situirani, a s druge strane ljudi s dna hranidbenog lanca.

Je li to usitinu tako? Je. U rukometu prosječna rukometašica s gnušanjem odbija ponudu koja se bliži mjesečnoj svoti od 20.000 kuna, jer će tamo gdje je, ili gdje ide dobiti jedanput ili pola puta više, svejedno. Novinar koji će sjesti na presicu nasuprot nje prima četiri do šest puta manju plaću. Mjesečno. A oni s druge strane bogatog stola drže lekcije o moralu i pisanju.

Kad se ove godine podvuče crta pod sezonu, a objave planovi sportskih klubova za iduću (ako to još uvijek nije svjetska tajna), onda će se vidjeti gdje smo. Nismo baš daleko u nogometu. U rukometu se sve sjaji od trofeja, ali čeka se s velikim strahom što će biti. Prošle godine se u veljači znalo kakav će sastav igrati u sezoni. Sada, kada su sve igračice već raspoređene po Europi, a među njima su i koprivničke, malo je kvalitetnih koje će pristati na dolazak. Znate, sve pitaju: a s kim ću igrati? Krenut će se, obećanja su, od financijske nule, ali nije daleko od istine da će to biti i ona druga nula. Igračka. Hoće li i za to biti krivi novinari? Znate, nikad se ne pita što je napisano, već tko je to napisao. Zato se presice pretvaraju u obračun s njima.

A snaga je na strani klubova, jer njih vode menadžeri na način kako se vodi i štedi u tvrtki. A nije isto. Tako propadaju i klubovi u Europi (Olchim, Zaječar, pa i Viborg je osjetio dio toga).

A ljubav prema klubu i brand koji je stvoren postaje nevažna kategorija. Stoga nemojte okretati mač prema javnosti. Ne tražimo ni da počinite harakiri tim mačem, ali ga barem zadjenite za pojas, u tokove, strijele u tobolce. Nismo vam mi neprijatelji. Sami ste si. Sve je u vama, dragi igrači i ostali. Bolje bi bilo da ponešto naučite iz prošlosti.

Ne znam jeste li učili latinski u školi, mi jesmo: Historia est magistra vitae.

Uvažite povijest, jer to su temelji na kojima treba graditi, ne rušiti.

Do nekog idućeg sportskog susreta tri put: Bok, bok, bok!

– – –

P.S. Ne mogu, a da ne kažem neke činjenice iz svog novinarskog života: prvi izvještaj o nogometnoj (Slavenovoj) utakmici napisao sam na cijeloj stranici Glasua Podravine (s fotografijama) prije pedesetak godina. Od onda su to kilometri tekstova. Slučajno sam kliknuo na folder gdje pohranjujem slike ženskog rukometa u ovoj sezoni. U folderu je – 12.000 slika! Pa zar su novinari doista protiv sporta? Zato se stavljam, ničim izazvan, na čelo pokreta otpora.