Pali pilu, gazi bake, ali ni bake ne ostaju dužne
Mirni petak u Meštrovićevoj. Malo poslije podne. Gdje-gdje koji auto projuri. Scena na zebri: idu pješaci i voze bicikle u ”drugoj” tri školarca. Tamnozeleni osobni automobil ih uredno propušta vozeći malo polakše, ali nastavlja istom brzinom kad pješaci krenu. Prekršaj za koliko ono bodova? Uredno propuštajući tamnozeleni auto, kad već on nije njih, jer mu se ”strašno žurilo”, pa je parkirao 20 metara dalje, otpustio suputnika i onda predužio prema kolodvoru, na red su došli i pješaci.
I onda začuše povik:
– Pali pilu!
Na suprotnoj strani, uz banke, prodavaonice kruha i dućane pojuriše tri školarca na biciklima ne obazirući se na pješake i ostale kojima taj prostor pripada. Ili ne pripada?
Pozivam policiju da počne kažnjavati pješake što hodaju po pješečnjacima. Zaboga, pa Koprivnica je biciklistički grad i kako se pješaci usuđuju biti na putu mladim egzibicionistima, koju su spremni pogaziti svoju i tuđe bake na svojim novoosvojenim trkaćkim pistama.
No, ni bake ne ostaju dužne: i one se voze po pješačkom prostoru s obje strane ulice.
Tog petka, danas uostalom je taj petak, cesta je bila prazna, nije bilo opasnosti za bicikle u uskom cestovnom prolazu Meštrovićeve. Istina je, tu su pogibali biciklisti, sjećamo se jednog slučaja jako davno, ali su bome pogibali i pješaci na ili pokraj zebri.
Stanujem skoro čitavo stoljeće u tom kraju i ne mogu se sjetiti kad sam zadnji puta ovdje vidio pozornika. Vjerujte mi, dogodi li se nešto, zapitat ću gdje je preventiva za takvo ponašanje biciklista i vozača automobila.
Mislite da je to sitno? Nije. Jer mic po mic i u gradu nastaje biciklistički kaos u kojem su podjednako agresivni i unuci i bake.
Srednja škola nije mediokritetstvo
Mediokritet je sredina, osrednjost, ili, preneseno na živa bića, ljudski rod, čovjek osrednjih ili ograničenih umnih sposobnosti i vrijednosti. Uvijek na usluzi, spremni prihvatiti se bilo kakva ponuđena posla. To nemojte miješati sa srednjom stručnom spremom, jer ne mogu biti mediokriteti osobe koje su završila stručne ili zanatske škole. One postaju majstori svog zanata.
I mi stari gimnazijalci stjecali smo obrazovanje koje se bilo gotovo pa ravno fakultetskom. Nije da se sada opravdavamo mi koji smo ostali na srednoj stručnoj spremi, plus nekakve dodatne jednogodišnje škole kod novinarskog instituta tamo daleko, ali je činjenica da smo učili (i dosta naučili) latinski, filozofiju, logiku, dobro naučili hrvatski jezik, koji se doduše zvao hrvatsko-srpski, ali dodatne knjižurine pravopisa, rječnika, enciklopedija sve to znanje nadopunjuju ili ispravljaju, da smo nekad u tzv. moralnom odgoju učili ophoditi se u društvu, osobito sa starijima i pravilno upotrebljavati escajg (vilice, žlice, noževe) po bon-tonu, znali napraviti jedrilicu za letenje, čitali na satovima poznate romane poznatih pisaca, svladavali opširnu lektiru, od Ilijade i Odiseje do Krleže. Za kojeg su trabunjali kako je težak pisac. Valjda sam zato za maturalnu radnju izabrao Krležinu dramatiku. I bili smo svestrani sportaši, jer su nas osnovama gimnastike, atletike, odbojke, košarke, nogometa, rukomet itd. učili, između ostalih, nama nezaboravni Ivo Kušek i Vinko Zember. Znanje koje su oni usadili u nas pomoglo je učenicima tadašnje gimnazije da se i školuju u nastavnike tjelesnog odgoja.
Zato ne mogu ništa loše reći o ljudima koji imaju završenu ”samo” srednju školu. S jasnom predodžbom koje su nam mogućnosti. Recimo u Podravki sam sa srednjom školom bio i direktor službe za informiranje, glavni urednik (pokupili smo i neke nagradice osobne i ”korporativne”), s 20 godina starosti i srednjom školom bio sam glavni urednik jednog, pardon, jedinog, lokalnog lista u Koprivnici.
Ipak, iako sam tokom desetljeća novinarskog življenja dosta kopao po gradskom smeću, ne bih se usudio biti direktor buduće Piškornice, pa molim da na mene županija i grad ne računaju. Osim toga prestar sam za vođenje poduzeća takve vrste. U novinarstvu, ni nalik današnjem, malo drugačijem, vjerojatno bih mogao pripomoći kojim retkom, da njime ne upravlja mala i velika politika: ne pašem ni desnim, ni lijevima – danas se ne gura na marginu, već u sredinu, mediokritetstvo.
Osim toga, danas kada javno objavljujete morate biti oportunist, mali prilagodljivi ”političar” i paziti na sebe i svoje. Pa onda ne možete jasno reći što mislite o konkretnim situacijama, jer postoji nizu stvari koje bi vam se mogle obiti o glavu. Jer vam netko radi ondje ili ovdje, tu ili tamo, pa bi mogao imati probleme na poslu, jer se ne smijete zamjeriti institucijama budući da se trebate liječiti, dizati kredite, možda izdavati knjige, prirediti izložbe… Umiljato janje dvije majke siše, a krojači su uvijek spremni na preokretanje kaputa.
Rado se sjetim tzv. stare Podravke koja se nije mogla ni zamisliti bez onih koji nemaju fakultete. VKV radnici bili su strah i trepet i za direktora Pavla, ali ih je uvažavao, jer je ta grupa radnika praktički digla Podravku i umjesto sindikata borila se za radnička prava. Uspješno. Zvali su ih i ”solunaši”. Jest, stari Podravkaši, bez fakulteta, ali dobra zdravlja i oštra jezika i jasnih stavova. Nije se skakalo svaki čas, kao što nam danas iskaču ”iz paštete” na teve sindikalisti čim čuju da ima nešto novo iz Vlade, ali kad se istupilo, onda je to bila šaka o stol.
I u čemu je caka? Caka je u tome da ih se saslušalo, slušalo i mijenjalo. Ostavljalo novac za razvoj, ali se i dizalo plaće. I srednji su imali kaj reći. Vjerujte, dobro su živjeli vaši stari.
A vama, kako Bog dâ.