Pisanje uz vjetar, ili pišanje uz vjetar
Neka mi ne bude zamjereno što ću svoja razmišljanja uperiti prema lopti. Uostalom činili su to u svojim kolumnama i esejima i bolji spisatelji od mene. Uzmite samo knjige Viktora Žmegača, pa Slobodni udarac (nogometne priče) gdje su ”na hrpi” Matanović, Tribuson, Pavičić, Dežulović i još neki. O Veselku Tenžeri da i ne pričam.
No, ta imena malo znače prosječnim čitateljima, koji svoju potrebu za sportskim saznanjima podmiruju čitajući novine. Nažalost, u našoj državi samo jedne novine prate sport manje-više temeljito (Sportske novosti), dok su ostale spale na senzacije i pomno praćenje super bowla, kriketa (kaj je to?), američke košarke, europskog nogometa, a kamere prate sisate dekoltirane navijačice po tribinama. Kada ste u nekim novinama vidjeli sliku lijepih rukometašica, košarkašica ili visoke krasotice u odbojci u akcijama? Uglavnom možete vidjeti, osobito u lokalnim medijima, gdje fotoreporteri još nisu sasvim ispekli svoj zanat, kako se na slikama ukrštavaju dva para dlakavih muških nogu u strahovitoj borbi za loptu u utakmicama koje završavaju 0-0.
Zabi gol
A nakon 0-0 krivi su suci, teren, gledalište koje zviždi, zavjera protiv klubova, samo ne treneri koji postavljaju kukavičke taktike na ”nulu” i igrači koji slijepo izvršavaju tu taktiku i ispucavaju loptu u aut. Povremenu sam bacio pogled na utakmicu Zagreb – Hajduk, koju je gledao mlađi naraštaj, i nakon jednostavnih nogometnih poteza s dubokim dodavanjem na krilo, ubacivanjem u sredinu i postizanja gola, nisam mogao da ne zucnem: Evo, vidite, kad zabijete tri-četiri gola nitko vam ništa ne može, ni suci, ni zavjere, ni teren – treba igrati i zabijati.
I ponovio sam ono što sam stotinama puta slušao na pripremama i utakmicama kad je Slaven Belupo vodio Mile Petković. Jednom u Nizozemskoj na pripremama i po tamo uobičajenoj atlantskoj kišurini i po suncu, danima mi je odzvanjao u ušima njegov uzvik ”Zabi gol!”, ”Zabi gol!”.
To je bît sportske igre, zabiti gol. Osim u tenisu i ping-pongu, gdje vas zaboli vrat od micanja glave lijevo-desno.
Vruči
Kad sam načuo, prije nego je bilo što objavljeno, da je bivši igrač Slavena Belupa Bojan Vručina slobodan, a da ga nitko ne kontaktira, počeo sam razmišljati o nepravdenosti profesionalnog sporta. Naime, mislio sam, ako je netko pridonio klubu svojim golovima, ako je klub tržio na njegovim transferima, a možda su si i međusobno dali ruku sa, znate onu uzrečicu, ”vrata su ti uvijek otvorena”, onda bi neponovljivom igraču ”jedan na jedan” mjesto povratka mogla biti Koprivnica.
Kad sam doznao da Slavenovo vodstvo odlazi na razgovore u Ludbreg, a zatim i da je sklopljen sporazum o povratku, naglo sam osjetio veću naklonost prema nogometu nego što sam ga imao zadnjih godina.
Možemo mi pričati o profesionalizmu i ispunjavanju zadataka što su ih Fifa, Uefa, Marković i Mamić propisali, ali kad se izgubilo zajedništvo koje je vladalo s javnošću (novinarima) na tribinama, u Plavom salonu, na neobaveznim razgovorima i na putovanjima i kad se Slaven Belupo, ma gdje bio, pratio ”in vivo”, u živo, onda je sve to ljepše izgledao i imalo svoj odslik u medijima. Izostale su i jednom godišnje, obično oko Božića, zahvale novinarima uz domjenak. Nisu novinari gladni i žedni, toliko plaće još dosežu, ali da brojnoj upravi, kao na prepoznavanju u akcijskim filmovima, postrojite ljude, a među njih ubacite i koprivničke sportske novinare, teško da bi prstom pokazali na prave ljude.
A može li se slika jednog sporta graditi tako se klubovi novinara sjete samo kad im nije po volji njihovo pisanje? Općenito se bilo koja kritika shvaća u raznim sportovima kao napad, susrećete sutradan potuljene nosove, umjesto da ta kritika bude podloga za razmišljanje i ispravke u radu i ponašanju klubova.
Vjerujem da bi pogrešno bilo shvaćeno i da se ovo s Vručinom nije perfekturiralo, a nekakvo piskaralo i nogometna neznalica bi navijala za povratak Vručine, zbog želje da vidi potez, da vidi golove. Jer ne bi bilo u skladu s klupskom politikom. No, moralo bi se to progutati, jer klub je živi organizam koji živi sa sredinom u kojoj jest.
Kad se već vraća Vručina, dobro bi bilo da se vrati ozračje u kojem i kibici i novinari nisu propuštali ni gostovanja na selu, ni pripreme, ni službena putovanja. Ovako se u našim, lokalnim, medijima objavljuju copy paste izvještaji bez duha, jer tamo neki domaći novinar izvjestitelj ne može imati sluha, duha, ni dušu kao oni koji su srođeni sa sredinom u kojoj klub postoji.
I kod financiranja klubova treba razmišljati i o toj dimenziji: igra li se nogomet samo da bi se donio koji bod s gostovanja, ili je to dodatna zabava za navijače, jer kad se daje novac za sport, kulturu i drugo, onda se daje zbog socijalne osjetljivosti, a to podrazumijeva i radi zadovoljstva građana. Dakle, klubovi ne mogu biti sami za sebe. Ako to ne budu, ljepše će biti slavlje kad se i ako uđe u europsko natjecanje. A još ljepše će biti ako tome pridonese i Bojan Vručina svojim potezima.
Vuga
I onda, pišući ovaj tekst saznajem da je u Slaven Belupo došao još jedan Varaždinec, Davor Vugrinec. Vuga! Drugi strijelac HNL-a svih vremena. Iskreno: srce mi je zaigralo. Pa ja sam na utakmice u Varaždin išao samo da vidim tog čovjeka kako igra i zabija golove. Gledao sam na telki utakmice Varteksa, Rijeke, Dinama, Zagreba i Varaždina kad je igrao Vuga.
Evo, Vruči i Vuga, plus Brezovec i Glavica i ovi naši dečki od prije, to su razlozi zašto stadion treba biti pun, a vikendom napuniti rezervoar i otići na utakmice barem obližnjih gradova (tramvajska liga).
Ostaci dugova skaču kao sindikalisti iz pašteta
Na drugoj strani klub koji je odavno u Europi, desetljećima, muku muči s raščićavanjem trnja i močvara koje su iza sebe ostavili bivši rukovoditelji kluba. Ti dugovi, koji izniču kao gljive poslije kiše, sramota su i razotkrivaju kako se ”menadžerski” vodio klub: ”Pusti to, već će netko riješiti”, bila je uzrečica i odmahivanje rukom. Pa sada, a o RK Podravki se radi, ova Uprava čitav svoj mandat mora posvetiti isplaćivanju dugova državi i raščišćavati nevjerojatne bezobrazluke koje su stvorili nonšalantni frajeri u sportu u koji se uopće ne razumiju, a koji izviru iz dokumenata kao neki sindikalisti i političari iz paštete.
Usprkos tome nije izgubio ambicije. Želi napraviti ekipu koja će kroz kvalifikacije ponovno ući u Ligu prvakinja. Ako i ne uspije, tu su druga europska natjecanja. Uprskos svemu ekipa će biti bitno jača i to za isti novac koji joj je na raspaolaganju. A nije puno. Kad se od sponzorskog novca odbije plaćanje kredita radi plaćenog poreza državi (jedini je klub u Hrvatskoj koji je tako ostao pred državom apsolutno čist – vidi što rade nogometni klubovi poznatih imena), pa plate PDV-i i tekući porezi, za igrački pogon ostaje minimum minimuma. I još se besplatno opslužuje reprezentacija: igračice se plaćaju četvrt godine, a da koriste HRS-u, ne klubu. Klub plaća sve troškove da bi se drugi hvalili uspjesima za što osim putnih karata i smještaja nisu dali ni kinte.
Unošenje nemira iz Rusije
Usprskos tome u ovu sada zdravu sredinu žele doći igračice normalnih sportskih ambicija. Čuli ste već da ostaje Sanja Damnjanović, koju su tražili mnogi ozbiljni i bogati europski klubovi s tri do pet puta većim proračunom nego što ga ima koprivnički klub. Dolaze ili ostaju zvučna imena europskog i hrvatskog rukometa.
Ali, i tu vrag ne miruju. U dvije igračice ”ušli” su s nebuloznim ponudama za igru u ruskom prvenstvu (jed
nu od njih htjeli su na posudbu od par mjeseci, a i drugu su odgovarali od potpisa s Podravkom), a kad su igračice vidjele da se radi o neozbiljnim osobama, bez mogućnosti ovosezonskog igranja u Europi, zahvalile su. Emisari su potajno dolazili ovamo, ali ne u Koprivnicu, već samo do Velike Mučne, kako netko ne bi prepoznao velikog reprezentativnog vratara u njegovu poslu mendažera. A cilj svega bio je nagovor igračica da ne potpišu ugovor s Podravkom. Iz velike Rusije, gdje sjaje zvijezde i Zvezde samo im je bilo stalo, izgleda, da oslabe Podravku. Ušli su i u treću igračicu, probudili joj nadu i onda se prestali javljati.
Poznavajući te ljude moram priznati da se preko noći u meni nešto slomilo, jer sam ih i podržavao.
Čovjek se doista može prevariti i pri tom teško pogriješiti.
O tome se šuti, ali šarlatanizam je preuzeo prevelikog maha, oni koji su blizu tim slučajevima bijesni su na bivše suradnike. I zato se treba reći. I žešće i konkretnije.
U svemu tome ugodno je saznanje da se u klubu nalaze, ili će doći, pametne igračice koje znaju procijeniti namjere taKVIH osoba.
”Da je bećar biti lako, tad bi bećar bio sva’ko”, govorio je trener koji je donio titulu europskih prvakinja u Koprivnicu, Josip Šojat. Malo izmijenjeno: ”Da je menadžer biti lako, tad bi menadžer bio sva’ko”. Nažalost, menadžer i pokušava biti ”sva’ko”.
Slonovsko pamćenje i slonovska karijera
Imam diplomu počasnog člana NK Slaven Belupa, pa valjda onda i moja riječ u nogometu nešto važi. O kompetentnosti još malo, evo sasvim na kraju teksta.
Poneki put razmišljam drugačije o sportu. U dugogodišnjem radu (muški rukomet, atletika, ženski rukomet) i praćenju sporta (nogomet, rukomet, hrvanje, atletika, košarka) stekne se iskustvo. Iako, mi se zna reći? ”A kaj ti znaš o nogometu”. Ili rukometu čak.
Zato sam odlučio objelodaniti prvi izvještaj (faksimil) s nogomete utakmice Čakovec – Slaven 1. svibnja 1960. i Slaven – Mladost 8. svibnja, što je objavljeno u Glasu Podravine 14. svibnja 1960. godine. Imao sam 17 godina i osam mjeseci. Kao gimnazijalac pisao sam izvještaj i slikao iz Čakovca i Koprivnice. Prije 52 godine. Za tri godine bih mogao slaviti nogometni jubilej.
No, još je zanimljiviji faksimil o rukometu i stolnom tenisu. Pisao sam o rukometnim događajima i stolnoteniskom događaju 29. studenoga 1957. godine, a objavljeno je u Glasu Podravine 14. prosinca 1957. godine. Imao sam 15 godina i nepuna četiri mjeseca (inače, primio sam diplomu za pet godina zasluga u rukometu, a kad tamo ja se u tom koprcam već 55 godina). Objavljujem i taj faksimil, a on ujedno govori o tome da sam, sve dok mi nedavno nije zbog sveopće štednje ukinuta kolumna u tom listu, vjeran Glasu također 55 godina.
Na kraju upozorio bih da se kod mene ne radi o ”slonovskom pamćenju”, već o sređenoj dokumentaciji. Mada bih rado bio slon. Ne afrički, jer on živi 70-ak godina, a tu smo negdje s godinama. Azijski živi i do 80 godina. Najstariji poznati azijski doživio je 86 godina. To bi mi pasalo. Jedino što me ne veže uz slona i slonovsko pamćenje su kljove, tj. slonovski sjekutići. Oni ih imaju cijeloga živata, ako ih netko od lovaca ne odstrijeli, zbog vrijednosti, a ja odavno nemam kljove (paradentoza i te stvari).
A i vrijednost te dokihotovske borbe s vjetrenjačama je upitna. Vjetar uvijek puhne na suprotnu stranu, pa su gaće mokre. Jer je to, da oprostite, pišanje uz vjetar.
Ili pisanje, svejedno.
