Pravilo stjecanja Ferengija: Kad jednom zgrabiš njihov novac, ne vraćaj im ga
Ne znam čemu toliko straha od tih zimskih minusa. Poslije Božića i Novog leta živim na minus 7000, pa ne dižem paniku, niti angažiram ralice da razgrnu padaline dugova. Zamislite vijest na snježnim dalekovidnicama: Penzioner ili (kako urednici vole napisati za generaciju svojih očeva) starac se smrznuo na minusu od 7000 kuna. Bilo je vidljivo da je htio posegnuti za spasom i prodati Podravkine dionice, ali toliko su malo vrijedile da bi se za dva mjeseca opet smrznuo. Zato mu nije bilo spasa.
Morao sam u tekst ubaciti malo zime i padalina, jer kakav bih ja to hrvatski novinar bio kad se ne bih čudio snijegu i ledu?
Za stvaranje troška u zimskim uvjetima ne morate izlaziti van. Računi vam stižu u kastlić, a Poba klikom rasteretite se suvišnog novca i prebacite onim kojima dugujete i ostanete bez kretanja i opasnosti da se poskliznete na vanjskoj depresiji. Sve ostaje unutar vašeg laptopa i smanjene penzije.
Ne znam za koji vrag su mi od penzije ovaj mjesec uzeli 70-ak kuna. To je (čak i po prijetećoj cijeni mlijeka od devet kuna ako se seljacima udovolji) sedam litara mlijeka i još mi fale 2,33 kune da zaokružim na osam litara.
Možda je to usklađivanje penzija prema onom koliko se ostvaruje u gospodarstvu. A sudeći po visini mirovina, podatak kako jedan i pol zaposleni radi za penziju jednog penzionorca, govori da ili ne radi previše, ili ga dobro ne plaćaju. Inače bi mirovine išle gore.
Prema gore idu samo stranački umirovljenici. Iako glavni cilj saborskih zastupnika, povlaštene mirovine, izmiče iz vrijednih ruku bivših djelatnika, sada u koaliciji zastupajući ne znam koga ipak primaju dobru saborsku lovu.
Prvi učinak svekolikog sam osjetio, a slabo informiran o lovokretanju budžeta, stalno mislim da me netko potkrada. Već desetljećima.
Ne mogu a da ne kažem da sam bio jedan od zapanjenih gledatelja Dnevnika 3, kada je jedna samodopadna i samozadovoljna ženska osoba loše filozofije i jezika na rubu primitivnih salona, sastajališta bogatih mediokritetskih osoba, izvaljivala samouvjereno toliko iritirajućih gluposti da mi je na kraju krajeva žao Splićana. Ali, koliko je pameti u biračkim glavama da izabiru da ih vode kroz život obitelji Serum, Ferum ili Berum.
Tko su hrvatski Ferengiji?
Hoće li mi ikada netko objasniti otkuda ta bogatstva koja su odjednom stekli Zagorci, Serumi, Fodorići, trgovci, mljekari, hoće li ikada biti objašnjeno kako je to rat na sve te pozitivno utjecao. Ako je sve OK, onda im svakako iz Koprivnice treba poslati i plaketu od neke kovine. Ti jarca, izgleda da su znali kad se treba biti prvi u stjecanju. Kao oni s velikim ušima u Zvjezdanim stazama, Quark i Rom iz naroda Ferengija, naroda koji je imao 285 pravila stjecanja.
Da ne bi rekli da nemate pojma o tim pravilima, izdvajam neka od njih, a i sličice su – Ferengiji:
- – Kad jednom zgrabiš njihov novac, ne vraćaj im ga.
- – Nemoj potrošiti više novaca na akviziciju nego što trebaš.
- – Nemoj dopustiti da ti obitelj stoji na putu do zarade.
- – Prilika + instinkt = zarada.
- – Pohlepa je vječna.
- – Dogovor je dogovor (…tako dugo dok ne naiđe bolji).
- – Ugovor je ugovor, ali samo između Ferengija.
- – Ferengi bez profita nije Ferengi.
- – Nikad ne stavljaj prijateljstvo ispred zarade.
- – Mudra osoba čuje zaradu u vjetru.
- – Ništa nije važnije od tvog zdravlja… Osim tvog novca.
- – Nikad ne škodi ulizivati se šefu.
- – Rat je dobar za posao.
- – Mir je dobar za posao.
- – Proširi posao ili umri.
- – Ne vjeruj onome tko ima ljepše odijelo od tvog.
- – Što je veći osmijeh, to je oštriji nož.
- – Besplatan savjet nikad nije jeftin.
- – Riskantnija cesta, veći profit.
- – Svako malo vremena, objavi mir. Zbunit će neprijatelje.
- – Ne miješaj žene i financije.
- – Svaka osoba ima svoju cijenu.
- – Priroda propada, latinum (novac) je vječan.
- – Dostojanstvo i prazna vreća vrijede kao vreća.
- – Ponašaj se prema dužnicima kao prema obitelji. Izrabljuj ih.
Prepoznate li u ovim pravilima osim Ferengija i ponekog Hrvata – niste pogriješili.
Više smeća, manje cvijeća
Kad gledam novu ministricu za svekoliku ekološku čistoću Hrvatske i sve njezine želje, vezano uz otpad, pomislim da smo mi izvan vremena. Kad kažem mi, onda mislim na obiteljski usađenu urednost glede i u svezi smeća, a također i grad. Razdvajamo smeće, ali što se kasnije događa s njim, to bi ipak trebali odgovoriti svi oni koji su odbacivali projekte o recikliranju. Jednom davno bio sam na predavanju o izgradnji takvog objekta u Zagrebu, čovjek se, međutim i očito, borio s vjetrenjačama. U svijetu se na smeću obogaćuje, u Hrvatskoj ga se nije znalo iskoristiti.
Ali ne znam ni ja kako bi to trebalo biti. I dugo će mi trebati da shvatim način kažnjavanja. U zapadnim zemljama susjedi su ti koji upozoravaju susjeda, ili ga čak prijavljuju ako ne odvaja smeće po kategorijama. ‘Ajde probajet vi to pokušati sa svojim susjedom. Da vas vidim!
Oko otpada imam sjećanja iz djetinjstva u Basaričekovoj. Sjećam se, kad sam živio u kući u vrijeme kad nismo imali komunalce i organiziranog odvoza smeća, da smo imali uredno dvorište, s malim travnjakom, nekoliko šljiva, oleandera u škafovima, rundele, polurundele, plodnu marelicu, dvije-tri breskve, a odmah iza vrtne ograde jorgovane, pa rano proljetno cvijeće tj. jaglace, zumbule, kasnije klinčeke, tulipane, nevene za čaj, žalfiju za čaj, ogrozde, ribizle, oskoruše, kruške, rane jabuke, pa mašanke s malim plodovima i, što me kao klinca oduševljavalo, šest stabala trešanja. Na kraju voćnjaka lješnjaci (okupljali su komarce), a jedan i na kraju povrtnjaka. Uz ogradu s Flatzovima grmovi maline i kupine. U tzv. malom dvorištu bila je kruška, tu su se uredno poslagivala drva, cjepanice za zimu, a kad ih je pilar ispilio, onda se to spremalo uredno u podrum, gdje se ugljen kroz prozorčić ubacivao s ulice, s trotorara od cigala, s kojeg se uredno pljevila trava, a usput i čistio jarak – točno od susjeda do susjeda.
Tu sam se, u podrumu, prvi puta sreo s odlaganjem papira. Naime, stare knjige, koje su bile u raspadu (neke na njemačkom jeziku i pisano goticom spasio sam i danas su mi na policama u radnoj sobi, jedna je iz 18. stoljeća), bile su u velike dvije košare i jednom sanduku. Kad sam naslijedio tetinu kuću pronašao sam na tavanu sanduk s knjigama i romanima u nastavcima, koji su se prodavali tiskani na novinskom papiru, kao što su Grof Monte Cristo, Plameni inkvizitori i Grička vještica. Također odloženo kao papirni otpad.
Ne smijem zaboraviti da je u podrumu bila i vešarnica za pranje i kuhanje veša, a koja je služila i prigodom kolinja, gdje se kuhala voda za furenje jadnih pajceka, a na stolu se u prostoriji punoj vodene pare trančiralo, pravilo kobasice, prezvušte, č
urke bijele i krvavice, a u podrumu su stajale i šunke i table špeka u pacu. Kasnije se to u jednoj manjoj tavanskoj prostoriji sušilo na dimu, a onda na velikom tavanu vjetrilo.
Ostaci su se bacali ovako. U dno dvorišta prema podrumu bio je iskopan kanal, ne dubok, a u njega se bacala prljava voda, što je zemlja popila. U tom dijelu dvorišta znali su se zateći tvorovi i kune. Njih smo tjerali ili pokušali zatući. Miševe su rješavale mačke. Štakora se ne sjećam.
Spomenuo sam tzv. malo dvorište. Ono je meni i susjednoj djeci bio cijeli svijet. Djeca su bila: Ratko i Goran Aleksa, Zdravko-Braco i Kruno-Gumbek i Krešimir-Mišo i Željko, sve braća Zlatar, Vesna-Cica i Braco Flatz, pa Miroslav Komatina, Vilko Delak, Josip Marijan Gregurec, Zlatko Ljubić, Velimir Veco Vuković, kasnije golman Medveščaka. Tu smo se igrali Indijanaca i kauboja (prema Karl Mayevim knjigama), gradili splav Kon-Tiki i plovili oceanima svijeta i u najkritičnijim trenucima ”rata”, pred zarobljavanje i prijetnju drvenim pištoljima ručne izrade (za pojasom su bili, također drveni, ekološki, noževi ručne izrade), primijenili smo Vecinu izmišljotinu ”Tvoj pištolj ne nosi do mene”. Igra se proširivala i na Vodehnalov susjedni vrt, koji je bio zarašten neobrezivanim voćkama i grmljem, sa šumom lješnjaka i predstavljao pravu pravcatu džunglu uspred grada.
U tom našem malom dvorištu bio je i svinjac s torom, a u ”pročelju” šupa iz koje se pajceke i hranilo. Ekološki, sjeckala se kopriva iz vrta i stavljala u napoj od ostataka sa stola. Ispred šupe jednokatna gajba za perad. Uz plot metar i pol s metar i pol mali plitki bazen s vodom za koprcanje peradi i valjanje pajceka. Onda je iz ograde slijedio vrt, a iza svinjca – gnojište. Tu smo bacali smeće! Dio ostataka hrane završavao je u napoju, ostatak, raspadljiv išao je na gnoj, kako smo ga zvali, a krute stvari pokraj zida, kojeg su Vodehnali digli na visinu od skoro tri metra da ih susjedi ne ometaju, odlagalo se željezo, emajl, žice, pa i stara okovana drvenina, recimo stara vrata, stari plot itd… Povremeno su dolazili neki ljudi s kolicima i tražili željezno i slično smeće i vozili to na Otpad, koji je bio na Trgu mladosti, čini mi se tamo gdje su živjeli Biondići, ili kuća pokraj.
Gnoj je bio primjer obnovljivih resursa. On se stavljao na zemlju u povrtnjaku koji je proizvodio zdravu hranu. Na gnoj se stavljalo i otpalo lišće iz mnogobrojnih stabala, pa je sve to skupa bila prirodna obnova zemljišta za uzgoj cvijeća, peršina, mrkve, luka, krumpira, paradajza, graška, mahuna, krastavaca, kumina, maka, špinata. Veliki je to bio vrt. Kasnije je asflatiran za potrebe atletske staze na srednjoškolskom igralištu. Sada rekretivci trče na ukopanom i asflatiranom povijesnom zelenilu jednog dječaštva i mladosti. Oduzet je vrt s malim dvorištem. Ostalo je samo dvorište. Valjda su tada i počeli odvoziti smeće u kantama, gdje su zajedno iz kuće otputovali izmiješani željezo, plastika, papir, kruh, meso, povrće, juhe, čušpajzi i malo odrezanih lasi nakon šišanja.
Preskočimo ostale faze saniranja smeća. Samo se prisjećam da je u mojoj sadašnjoj ulici, Meštrovićevoj, na zidu iz banke bio postavljen sandučić za odlaganje baterija. Netko ga je maknuo i sada ga bacam u smeće skupa sa čušpajzima.
U Ikei u Austriji kupili smo za kuhinju tri povezane platnene kutije u koje stavljamo, redom, papir, povratne plastične boce te staklenke, i ostalu nepovrtanu plastiku. Onda to nosimo u kontejnere koji su postavljeni u gradu. Prije smo skupljali stare novine i papir, a kad se nakupila velika količina dolazio je kamion Unije papir i to od nas otkupio za malu lovu. Na kraju se pokazalo da se to ne isplati truda ni novca ni jednoj ni drugoj strani. Ima u zgradama kutija za odlaganje papira, ali netko je odlučio da prima samo novine i časopise, a kosa im se diže na glavi ako su to kuverte, papiri formata A-4. Nismo još desegli toliku ekološku svijet, pa mislimo da su ti u drugi zgužvani papiri smeće.
Tako će ministrica Holy imati gadnog posla.
Trebat će vremena da ona shvati nas i mi nju. A dokaz da ne znamo odvajati razne vrste otpadaka siromašni su Hrvati koji kopaju po kontejnerima tražeći nešto za preživljavanje. Još da se naučimo nepotrošeni kruh iz domaćinstava i prodavaonica kruha, pekara, ponuditi besplatno onima koji ga žele i trebaju (o ostalim viškovima hrane teško mi je govoriti, to je ideja za razrađivanje)… Možda bi razne humanitarne organizacije, pa i one iz kojih su se za vrijeme rata otuđivali darovani krzneni kaputi, mogle u svojim dućanima nuđati takve stvari siromašnima i onima koji zbog ponosa to ne priznaju, ali im treba.
Kad se toga sjetim, onda mi je još mrskije gledati da nakon svake riječi, rečenice, sastanka, prijedloga skaču oni na teve kameru pretplaćeni sindikalisti i stalno su protiv nečega. Dosadi i vjetar kad puše stalno iz istog pravca, a kamoli ne bi g. Sever i kolege bez prezimena strana svijeta (recimo g. Jug, g. Istok, g. Zapad). Stalno su na telki. Doduše dosade i neki na trećem dnevniku, koji su uvijek prvi doznali ovo ili ono, ali nisu prvi koji će objaviti da smo ušli u eru jegera, palačinki i krafni kojima nema kraja ni konca, a koji su oličenje ere Krajskrajem. To je sada: ne možemo vezati kraj s krajem, tako nam je siromaštvo duha i duga veliko.