PRIJE KRAHA DAJTE PRVOMAJSKOG GRAHA // Koliki su minimalci, a koliko primaju sindikalci; mala priča o svibanjskoj ljubavi i ljubavi u sportu: “Izbi mu bubrege”, “Slomi mu nogu”, “Zgazi mu jajca”, “Jetra mu pogledaj”, “Poškakljaj ga po slezeni”, “Oči mu izvadi”, “Stani mu na papak”

Kako postati poznat, agresivni junak čije slike ukrašavaju internetske i druge stranice? Treba samo uzviknuti: Dosta sladoleda, hoćemo umjesto toga čišći zrak u pilani ili čeličani. Doduše, sladoled nije prvomajski specijalitet. Grah jest. Grah koji ne jedu samo sindikalisti, već umirovljenici, siromašni Romi, ljudi s ruba života. Uzvik da je nekome dosta prvomajskog graha možda je dobar za vikače da demonstrativno prestanu jesti taj grah, pa će biti manje plinova.

Naplaćao sam se sindikalne članarine za radnog vijeka i male su mi bile vajde. Onda desecima godina, zapravo nekih 25 godina, do mirovine, nisam plaćao i bilo mi je isto. Međutim, bio sam voditelj zabavnih prvomajskih okupljanja i u središtu grada i na Podravkinu rekreacijsku centru i ljudi su dolazili u tisućama i radovali se proljeću. Nije ih pokolebalo i kad se nad PRC nadvila sjena Černobila: koga briga za malo radijacije, ako je (vojnički) grah bio tako ukusan.

Okupljanje za Prvi maj nije samo pravo sindikalista, ono je pravo svih građana koji su radili, rade ili će raditi. I koji ne razmišljaju čitavog radnog vijeka kako će srušiti seosku, gradsku, općinsku, regionalnu ili državnu, a uskoro i europsku vlast. Koji se hoće samo malo zabaviti, vidjeti s ljudima, porazgovarati, popiti kavu, pivu ili sok i ne zbog gladi, već zbog običaja, pojesti grah čušpajz. Kome, zaboga, u ovoj još uvijek neuređenoj državi smeta tanjur graha?

Mogu li se ljudi svrstati u redove iza nositelja transparenata, na kojima, recimo, piše: Dosta graha prije kraha. I to nositelja koji proizvode hranu i kojima bi trebalo biti u interesu da se te hrane što više pojede. Makar i besplatno. Razumio sam uvijek teškoće, nevolje i neuređenost u poljoprivredi, ali i u toj nevolji neki su pokazali karakter dijeleći mlijeko besplatno, a neki su okupirali asfalt i prolijevali mlijeko. Meni je bilo da se rasplačem, jer se sjećam djetinjstva u kojem sam u svom selu bio sretan kad sam kod bake Jele mogao popiti toplo mlijeko iz vrča. Ne prečesto. Nije ga bilo. Zato, ako se već nepolitičke organizacije, tj. njihovi čelnici, spremaju rušiti vlast na svim razinama, onda, ako nam je sudbina takva, ipak bih rado nosio, recimo, transparent na kojem piše: Prije kraha dajte graha!

Isto tako nije mi jasno što znači da je dosta šuma i parkova. Valjda se misli na maksimirsko zelenilo. Najbolje, je li, da počnemo ignorirati Prvi maj, kao što se to činilo početkom devedesetih, jer što će nama sto i više godišnja svjetska tradicija! Najbolje da dočekamo Parni valjak s trulim jajcima i paradajzom, jer što će nama malo glazbe u tmurnim vremenima! Bolje da slušamo kako govornici viču na sve oko sebe s uzdignutih bina uzdignutih noseva. Sjetih se, baš, poslovice iz stare školske čitanke: Tko visoko diže nos, taj će skoro ići bos!

Borite se, sindikalci, imate se pravo boriti, ali nemate pravo ni u primisli predlagati ukidanje graha i tome pripadajućih šuma i parkova. Za to smo se izborili mi stariji.

Usput, neku večer povukao sam paralelu o brizi za ljude s minimalcom, s nečijim današnjim plaćama. Naime, uporna i dosadna voditeljica na teve inzistirala je na tome kako se ne može živjeti od sadašnjeg minimalca, ponavljajući to nebrojeno puta, a da ni u primisli nije imala koliko umirovljenika za puni radni vijek primaju mirovinu manju od minimalca. Dok, a to je ta paralela, sindikalni vođe primaju od novca svojih članova plaćice koje gotovo da su ravne onima koje će primati skupštinari, ili što već jesu, u Europskoj uniji.

I, na kraju, rijetko kad i pojedem grah na trgu, ali se borim za pravo drugih da im se ne zagađuje jelo. To znači da se trgovi, parkovi i šume ostave na miru. Ima i drugih prostora za prosvjede, ima ljudi koji na blagdan žele slušati već sažvakanu svakodnevnu pozicijsku i opozicijsku politiku. Oni će vam se pridružiti. Možete početi zaustavljati promet, vlakove, turizam i turiste koji bi eventualno naručili porciju hrvatskoga graha.

SVIBANJ JE IPAK MJESEC LJUBAVI

Kako je svibanj i mjesec ljubavi, kažu mi oni koji se toga još sjećaju, obnovio sam uspomene na vrijeme kad smo se zezali na račun Valentinova i muško-ženskih odnosa. Prosim da se ne bi zbog toga digla buna, jer to je pisano u trulom socijalizmu, a ne u današnjem trulom kapitalizmu. Prije 30 i kusur godina. Pročitano na radiju. I naslov je isti.

EVOLUCIJA ZALJUBLJENOSTI ILI RAZVOJ LJUBAVI, SVEJEDNO

”Svaka evolucija ima dva naučna početka. Jedan je vjerski, biblijski, drugi je materijalizirani, darvinovski. Biblijska evolucija ljubavi bila je sasvim jasna, s tim što se ništa u milijunima godina nije promijenilo: Evina jabuka ostala je jabuka, a zmija je s vremenom poprimila i oblik karaktera, a ne samo gmizavca. Iako se biblijska ljubav vjerojatno razvijala na taj način što je Adam Evi u prvim trenucima ljubavne slasti tepao “Zmijice moja jedina”, a pred kraj života vjerojatno joj je vikao iz susjedina dvorišta “Zmijetino jedna odurna”. Tako su postale zmijske podvale i Adamova jabuka, za koju se nije znalo da će do današnjih dana doseći cijenu po 12,40 Markovićevih dinara po kilogramu.

Prema Darvinovoj teoriji evolucije, po kojoj smo svi postali od majmuna i kojoj, u našoj današnjoj političkoj i međunacionalnoj situaciji, sve više vjerujem, ljubav prema ženama ili muškarclma u početku se manifestirala kao ljubav prema ženskom ili muškom mesu, jer, hvala Bogu, prehraniti se moralo i u ono davno vrijeme. Tako su vjerojatno među ljudožderima bili najobljubljeniji ženski butovi, a među ženama najcjenjeniji muški butovi. Zamislimo li se malo dublje slično je i danas, samo što se butovi više ne jedi ni sirovi, ni pečeni, nego se eventualno, zavisno od stadija i visine temperature, šire i skupljaju. Butovi, mislim.

Ljubav se kroz stoljeća i dalje razvijala, pa su zapamćene ljubavi robovlasnika prema robovima, željeli su da ih imaju što više oko sebe, zatim ljubavi vitezova prema ženkama na taj način što su im okivali skrivene dijelove tijela da ne bi bili upotrebljeni u ljubavne svrhe za vrijeme njihove odsutnosti, dok su iz ljubavi na ratnim pohodima (pohotima) silovali od djevica do paževa, a u nedostatku ljudskog mesa na red ljubavi mogli su doći i koze i jarci. Međutim, sve se to radilo u ime jedne druge velike ljubavi, ljubavi prema novcu. Ta ljubav između čovjeka i novca traje sve do današnjih dana, mada se partnerice i partneri često puta mijenjaju: jedanput je partner dolar, drugi puta je partnerica marka, a u zadnje vrijeme, mada je proživio nebrojena silovanja, dobar je kao partner i dinar.

Ljudi su se počeli uzimati iz ljubavi, a kad bi nakon nekog vremena vidjeli da je bračni život zapravo paklena zamka, onda bi tražili ljubavi na drugim mjestima. Tako se u pretežno lošim brakovima rodila ljubav prema boci i piću, pa se piću tepalo i u narodnim pjesmama uz gusle i bez oružja: “Rakijice rako, ja te volim jako”. Žena je u takvim brakovima prestala odavno biti Adamova zmijica ili zmijetina, i pretvorila se u krmaču, kravu, gusku, aždaju, zmaja, a muž je imao sasvim suprotne, njegovom spolu primjerene, ljubavne epitete, kao što su: slone, konju, magarče, biku, vole, buzdovane i tako dalje, da ne nabrajam sve epitete koje, uostalom, svakodnevno čujete u krugu svoje skladne obitelji.

Ljubav se izražava i u politici i to tako da gledajući TV dnevnik često puta kliknemo “bem ti politiku!”.

Ne bih smio nikako preskočiti još jednu zaljubljenost modernog čovjeka, a to je ljubav prema limenoj kanti zvanoj automobil. Muž nikada ne bi oprao ženici ni jednu jedinu rajnglu u kuhinji, ali u stanju je čitavo nedjeljno prijepodne utrošiti na pranje svoje motorne limenke koja se zaprlja i zbog toga što najčešće, vozeći je, nekontrolirano kopa nos, rnisleći da će tako iskopati još jednu čovjekovu ljubav – zlato. Ali vrijeme alkemije davno je prošlo.

Moderna vremena nezamisliva su bez čovjekove ljubavi prema sportu, nogometu posebno. Tako sa južne strane tribine navijači urlaju u ljubavnom zanosu: “Ja te volim, ja te volim Dinamo, Partizan, Hajduče…” itd., a sa sjevera stiže ljubavna poezija druge vrste i razliježe se i na Valentinovo i u sve druge dane “Nek cvjeta ljubav, nek svane dan, nek svako dijete mrzi Partizan, ill Dinamo, ill Hajduk itd.”. Povremeno se na stadionu potvrđuje Darvinovska teorija da smo postali od majmuna, a potom od ljudoždera, jer se mogu čuti uzvici prvobitne ljubavi prema ljudskom mesu kao “Izbi mu bubrege”, “Slomi mu nogu”, “Zgazi mu jajca”, “Jetra mu pogledaj”, “Poškakljaj ga po slezeni”, “Oči mu izvadi”, “Stani mu na papak” i tako dalje. Na stadionima se povremeno testira spolna pripadnost sudaca, pa im se viče “Pederi”, “Sudac nije muško”, a spominju se majčini, očevi i sestrini seksualni problemi.

Ljubav se osobito razvija u proljeće, a tada nam se ženice ponovno pretvaraju u naše male zmijice, muškići su cukreni bombončeki, a neposredno pred stranačke izbore zaljubljeni postaju najveća stranka, koja je pravni sljedbenik rajske stranke Adama i Eve. To je po biblijskom uzorku, a po Darvinovskom sve to može završiti primjerice ovako:

– Htio bih se razvesti sa ženom – kaže neki čovjek odvjetniku.

– Zašto?

– Rekla mi je da sam majmun.

– Pa to i nije neki razlog. A kako se to zbilo?

– Evo kako. Vrativši se nedavno kući, zatekao sam .je s nekim mladićem u krevetu. Kad sam je pitao što to radi, odgovorila mi je: “Pa zar ne vidiš, majmune jedan!”

—

Na kraju pozdrav s parolom iz naše mladosti, iz arhive ”Tako vam je bilo nekoć”: Živio prvi maj, četiri dana fraj!