Žao mi je. Ne živim dovoljno dugo da bih mogao ispričati povijest putovanja od Koprivnice do Zagreba. Nije povijest to što su bageri izašli na teren uoči svakih izbora, kada je vjerna televizija snimala čelnike i kandidate s lopatama i motikama, u pozi kao na špicama kriminalističkih serija, s detektivima, njima šestoricom-sedmoricom koji hodaju prema nama i onda se slika zamrzne, a epizoda počne.
U našem slučaju slika se zamrznula, a epizode nije bilo, jer je bagere, motike i lopate trebalo premjestiti na drugo mjesto prevare. I onda su nakon izbora građani, kao u seriji Bez traga, mogli istraživati nestale od prije 72 sata, pa do četiri godine. Tu ne računam one koji će nestati na više od četiri godine. Ako im se dokaže.
Dakle, to nije povijest, to je prevara.
—
Pitanje svih pitanja je zašto je narod toliko strpljiv. Ako se može procijeniti po strpljenju glede i u svezi prometa, onda bez povijesti to ne ide. Jer ovaj se narod strpljivo vozio do metropola, barem koliko znam zadnjih 70 godina, putničkim vlakom u 3. razredu (nisam pogriješio, bio je i treći razred vagona), a po potrebi i u G kolima (opet nisam pogriješio, tako smo se vozili na izgradnju Autoputa bratstva i jedinstva: kao u kaubojskim filmovima, ili u konclogore).
Dugo putovanje vlakom imalo je svoj neponovljivi šarm, kada su majke, bake ili vujne, već kod Mučne Reke skidale izvezeni stolnjak s košare, rasprostrle ga na koljena i izvadile pečene komade piceka ili kokoši (zašto se nikad ne govori da je zaklan i raskomadan – pijetao!) i rekle: Ječ, sinek, dug je put pred nama.
Ljeti je prozor, na kojem je pisalo da se ne naginjemo na njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku, jer je opasno, bilo potrebno povremeno dizati, zatvarati, kako ne bi u prostrani kupe s drvenim klupama ulazio dim od lokomotive, čiji se kotao ložio ugljenom, a kopači ugljena bili proglašavani udarnicima, Alija Sirotanović, primjerice. Danas nema sirotanovićâ, ima samo sirota. Na Facebooku sam našao zgodan aforizam: Ne naginji se kroz prozor; možeš nekome pasti na pamet. I Bebek u Bijelom dugmetu pjeva: Putuj, Selma, i, molim te: ne naginji se kroz prozor.
No, da ne zaboravimo na putovanje. Do Lepavine i Majurca poputbina je smazana, masni prsti polizani i obrisani o kratke hlače na hozentregere, i krenulo se na sanak do Vrbovca, a onda u velikom uzbuđenju očekivao pogled na Maksimir i Dinamov stadion, za koji smo čuli samo u radijskim prijenosima nogometnih utakmica Hrvoja Macanovića (prvi hrvatski sportski novinar koji je ostvario radijski prijenos, 1929. godine veslačko prvenstvo u Zagrebu) i Mladena Delića (prvi sportski prijenos 1947. godine). Poznavao sam obojicu, od Hrvoja Macanovića, na jednom predavanju u koprivničkoj gimnaziji, zapamtio sam njegovu rečenicu: Ne igra se protiv nekoga, igra se s njim. Često sam zbog toga ispravljao i danas ispravljam rukopise raznih tekstopisaca, pa protivnike u sportu pretvaram u suparnike.
Jer protivnik, sudeći po sadašnjoj predizbornoj kampanji, vladajućima je narod, čak možda i većina naroda. Ne znam, vidjet ćemo iduće nedjelje. Sad nemrete znati, tko jače kukuriče, a tko možda jače i kokodače. Maše krilima.
Vidite kako je dug put do Zagreba.
A kad smo stigli, onda smo s glavnog kolodvora krenuli lijevo do socijalnog i na preglede i snimanje sinusa, jer onda nije bilo ministra Milinovića da nam to kupi. Što bismo mi bez ministra i ministara! Ako smo išli na besplatno ljetovanje sa Crvenim križom i tetkom Popržan, onda smo opet skrenuli lijevo i spavali u barakama stacionara Crvenog križa.
Natrag se putovalo bez piceka u košari. Eventualno je ostalo koje tvrdo kuhano jaje. I sol zamotana u maramicu.
Kad se putovalo cestama, pošljunčanima i jednako krivudavim kao i danas, Podravci su bili najveći gutači prašine u Jugi i šire. Danas im se o istoj toj cesti prodaje magla. Pa je opet strpljivo gutaju. Na nogomet se išlo kamionima. Stari Opeli i druga vozila propuštali su prašinu, pa su i rijetki Crnci u Hrvatskoj nakon takva putovanja bili sivi, a i mladi Hrvati i ostali narodi i narodnosti sijedi. To su oni isti koji su danas zaista sijedi. Od obećanja. Boljega sutra.
Zato su Podravci i danas strpljivi, iako se ne može reći da krivine nisu asflatirane, a i nešto je manje gusaka i krava na putu. Čak je i onaj breg malo proširen, sad je ipak nekak. Jest da je nalik na lijevak, malo uži, pa malo širi, al’ čovjeka veseli vidan napredak u vidu asfaltiranog pravca u bolju budućnost. Samo ne znam treba li nam uopće ta cesta, jer u Europskoj uniji bit ćemo brže ako putujemo na sjever. No, treba voziti oprezno da se na poskliznemo na med i mlijeko koje tamo teče.
Vidite, teško se odlučiti kome dati glas, kukuriku ili kokodak koalciji. Kokodak si prisvaja kompletnu hrvatsku povijest od stoljeća sedmog i u tom smislu prava je nostalgičarska, a kukuriku ionako godinama proglašavaju jugonostalgičarima, što je i moguće u nekim dijelovima koalicije, jer umirovljenike se ionako smatra kategorijom iz drugog svijeta, drugog reda, pa i druge države. Nostalgičari jedni. Sram ih bilo. Što bi oni? Veće penzije? Ote vrit sa svojim zahtjevima, kao da mi odzvanja već skoro desetljeće u lijevom uhu na koje bolje čujem. Desno mi je pokvarilo telefoniranje.
Dâ druge države! Koje druge? Ima ih i iz treće i četvrte. A bi bio red da smo se svi mogli roditi u današnjoj državi, pa nam se ne bi upisivali grijehovi naših djedova i pradjedova, svi bi bili mladi i veseli i nosili bi broševe rascvjetalog suncokreta, žutih snopova žita i ne bi uopće bilo crvene boje ni u modi, a pitanje je bi li bila dozvoljena i na zastavi. Zasada je plava dominantna, bijeli šal je nosio Ćiro, a crvena je zaostala komunjarska boja, koju bivši članovi partije iz kokodak koalicije doživljavaju kao crvenu krpu na koridi koja odumire. Barem u Kataloniji gdje je zabranjena. Korida.
—
E, sad, zašto sve to o prometnicama i njihovoj povijesti. Zato da se vratimo problemima u polazištu, Koprivnici, celog sveta prestolnici (prema Kanižaju). Neću o svim cestama, putevima i ulicama. Samo o mojoj iz susjedstva. Basaričekova mi je bila dom u djetinjstvu i šire, pamtimo njeno blato kad su zagrezli konji s kolima pred našom kućom i kad su se jedva izvukli, a čni mi se da je bič odigrao glavnu ulogu (naša kola iz sadašnjeg blata ne može izvući ni bič, bez obzira što su na nizbrdici), pamtimo prašinu kad nije bilo blata, šljunak kad se ulicom tandrkalo i asflat bez rotora. A sadašnju moju Meštrovićevu pamtim po prirodnom klizalištu, gdje je sada ulaz u rotor i Basaričekovu, koje je tada stvorila zima od smrznute lokve na početku klanca u ulici koja se kojekako zvala. Taj blatni klanac vodio je do kolodvora, lijevo su bile livade i šipražje sve do Križevačke ulice, a desno nasip i polja kukuruza. Bez rasvjete. Doći do kolodvora i vagona trećeg razreda bila je avantura. Grad mali, noću tih, mogli ste već od kolodvora čuti bratovo veselo zviždanje kad se noćom vraćao vlakom iz Zagreba.
Tim je klancem, znate već to, Viktor Flatz (kuća se, izgleda, prodaje) poletao jedrilicom koja je vučena džipom (i tu ste priču čuli: džip je sudjed Viktor nazvao gazelom, jer se po kvrgama zemlje u klancu ”propinjao” kao gazela u trku) dignuta u koprivničke visine iznad polja lijevo od klanca.
Poslije smo, omladinci, imali radne akcije za ravnanje terena za budući park na lijevoj strani. Gdje je još malo poslije, sagrađen sadašnji stambeni blok s bankama i trgovinama.
I onda su Podravci počeli naveliko kupovati automobile. S autom se išlo na posao iz susjedne ulice do Podravke, recimo. Navika vozikanja (vozaju nas drugi) ostala je do danas. Pa se taj promet osobito nagomilao u Meštrovićevoj. Ne kažem odvijao već nagomilao, jer je na kolniku doslovice auto na autu. Jer se n
ema gdje parkirati. Općem veselju pridonose dostavna vozila, kombići, kamiončići i ostala metalna menažerija, koji staju nasred ulice, dok ne obave svoj veliki posao dostave kiselog vrhnja ili kisele vode, dok građani, od pješaka, i na nogostupima ugroženih od biciklista, povremeno i od motorista, do vozača u automobilu, bezuspješno kiselim izrazima lica pokušavaju oslikati svoje psihičku stanje, koje je na rubu živaca već godinama.
E, sad, da ne duljim. Zalažem se, zajedno s grupom građana, da se i s desne strane, sjeverne strane ulice, napravi nekakvo parkiralište.
Nemojte plakati za falačecom tzv. zelenih površina, jer se ionako nakon izlaska iz automobila po njima hoda. Ukrali su nam livade lijevo, polja kukuruza desno, stari nasip i zemljanu ulicu, pa sad ukradite malo betona i trave i asfaltirajte lijepo oblikovana parkirališta, ili neke vrste ugibališta ispod postojećih stabala.
Ako to obećate, glasat ćemo za vas. Makar nas prevarili. Samo obećajte da ćete srediti promet u glavnoj gradskoj okomici za kolodvor, kojom kroče Hrvati od stoljeća sedmog ili možda ipak stari Koprivničanci od stoljeća trinaestog. Tako piše u lokalnoj povijesti, kad su nas kraljevi darovali nekakvim darovnicama, proglašavali slobodnim i tome slično. Kao obično i oni su nas prevarili, jer tu, kao i svaku tzv. slobodu skupo plaćamo. Recimo slobodu izbora. Glasovnja mislim.
—
I na kraju objašnjenje zašto toliko zadirem u povijest! Vlastitu, gradsku, državnu. Zato jer je povijest učiteljica života. Tko ne uči iz onoga što se već dogodilo, taj je kao laptop bogat podacima, ali siromašan idejama, u svemu ostalom, nevježa, neiskusan u realnom životu i kandidat za zaboravnika, koji neće znati kako mu se zvao djed, a i imena unukâ teško će pamtiti. Osim ako ih ne zapiše u kalendar na laptopu.
—
Tekst završavam u nedjelju neposredno nakon završetka utakmice Dinama s Interom. Nula-nula. Moj Dinamo je nekad pobjeđivao čak i Velež.
Ali to je povijest.
Iz koje nitko ne želi učiti.