Ovo tmurno vrijeme tjera svaku misao o vedrini, humoru, zezanciji. Osim toga hvata me vrtoglavica od magle oko nas. Čehinja, moja nekadašnja susjeda u Basaričekovoj, Kamila Vodehnal, nije znala dobro hrvatski, pa je govorila da ima ”vrtoglavu mamicu”.
Čitate li maštovite naslove maštovitih urednika o vrtoglavim svotama? Pa piše i za 10.000 nečega ”vrtoglavih 10.000”, a da ne govorimo o krađama vrtoglavih milijuna hrvatskih vođa i vođica, voda i vodica, cesta i cestica, banaka i bankica, ina i inica, pruga i prugica, kopriva i koprivnica, od čega obični Hrvat, koji isto misli hrvatski, kako to prisvajaju Kerum i J. Kosor (nikako ne na njihov način) dobiva vrtoglavicu.
No, to su državnički poslovi. Ja, obični penzioner, pronašao sam u unutranjem džepu zimske jakne vrtoglavih pet kuna zaostalih od prošle zime, pohranjenih bez kamata, i odlučio se pogospoditi i javno popiti kavu, da ne muljam doma s darovanim franckovima, barcafeima, anamarija kavama, s goldovima i klasicima s ili bez kofeina, s ili bez šećera. Kad sam naručio i pogledao cjenik, skužio sam da kava košta vrtglavih od šest na više kuna. A u mene vrtoglavih pet.
Ispričao sam se da zapravo ne želim kavu, jer mi smeta srcu, a i ima previše šećera. I slobodna srca otišao na kiflu. Tako sam se izvukao na fintu iz drame brazilskog pisca Guiherme Figueireda ”Lisica i grozd” iz 1953. godine, koju je 1960. godine na scenu postavilo koprivničko Gradsko amatersko kazalište, poznazi GAK. Naime, drama koja govori o grčkom dramatičaru i basnopiscu Ezopu, završava Ezopovim govorom i skokom niz liticu:
”Čujte samoski žitelji ovu Ezopovu basnu. Lisica opazila grozd na visokom venjkau (trsu), htjela ga je dohvatiti… No, nije mogla. Pa je rekla: ‘Zelen je’. Nauk: shvatite da ste slobodni! Svaki čovjek je zreo za slobodu: zreo da umre za nju. Ja sam, istina, zelen za ljubav, zelen za život! Ali sam slobodan čovjek, ništarije! Sklanjajte se s puta! Gdje je ta litica koju čuvate za slobodne ljude?”.
I odlazi Ezop prema litici, dok žagor naroda dostiže do vrhunca, i ponavlja: ”Gdje? Gdje?”. Zavjesa – kraj.
Tako kava može biti za ponekog nedostižna, zeleni grozd. Ne samo kava. Treba ponosno dignuti glavu i kad se skupljaju plastične boce i kad se traže upotrebljivi otpaci i kad ti država plijeni zadnje što imaš, i sjetiti se da ste slobodni ljudi. Visoko dignite glavu i ako nemate za kavu. Zbog kave se nećete baciti niz liticu slobode. A ni zbog lopova oko nas. Litica slobode za nas su mogućnosti izbora novih ljudi, neokaljanih, onih koji, kao i mi, nisu mogli dohvatiti grozd, dok su se drugi valjali na rimski način, na bakanalijama, po tepisima i spuštali grožđe s visine u usta, ili su škakljali gole grudi priležnica i robinja.
A Ezop reče: Ništarije, sklanjajte se s puta!
Stvarno, makac!
***
Zakoni doneseni u ovoj državi i danas varaju i građane i državu. Čitam, slušam, gledam o početku, pa prekidu suđenja šjor Ivi. Majko Isusova, kad sam čuo da je zbog tlaka od oko 150 sa 90 i aritmijom hospitaliziran, a da ljudi sa šećerom odlaze mladi i inače zdravi u penziju, onda sam se stresao: pa koj me đoka (ispričavam se na prostoti) tjerao da s mnogo većim tlakom, stalnom aritmijom i šećerom dovoljnim za lonac domaće gold kave, radim do šezdesetpete, dozvoljavam da me maltertiraju polupismenjaci i ignoranti, tj. neznalice, kad sam mogao folirati smrtonosne bolesti?!
Jedanput sam, razljučen što se razni predstavljaju bolesnijima nego što jesu, na putovanju s danas pokojnim nogometašom i osobenjakom Miljenkom Kovačićem, kojeg sam jako cijenio, rekao: Pa što bih ja rekao koji bolujem od tri smrtonosne bolesti. Kova se zabrinuo, pa me poslije pitao, je li to ozbiljno govorim, Rekao sam: Miljenko, ozbiljno: imam visoki tlak, niski puls, šećer i masnoću u krvi, a i srce mi preskače, gastritise sam prebolio. No, boli me koljeno i nepravda.
Eto, da su mene uhvatili s prstima u pekmezu, mogao sam se ostatak života izležavati na bolničkom krevetu, nema veze je li zatvorski ili manje zatvorski, jesti državnu hranu, brojiti puls, baviti se atletikom preskakanja otkucaja srca.
Ma uvijek me takve stvari sjete na neke događaje iz prošlosti i mudrih zabušanata. Onu vojsku služio sam u Baru u Crnoj Gori. S nama je u garnizonu podno barske biskupije bio i izvjesni Bulatović, krupna tijela i glave, kakvi Bulatovići već jesu. Nije mu se baš služilo vojsku, pa je znao ogrnuti šinjel i otići uzbrdo u pet kilometara udaljeni Stari Bar, zadržavati se po kućama i piti komovicu i dudovaču do mile volje. Nakon desetak dana provoda dokopao se telefona i javio u garnizon dežurnome da se uskoro vraća. Proglasili ga ludim. Onda je Bulatović na osnovi toga i otpušten iz vojske. Odlazeći, a dobri smo si bili, makar nas je cinkao da smo dijelili Jugoslaviju (meni je pripala Vojvodina) obratio se nama koji smo ostali: ”Onda, tko je sa lud? Ja ili vi?”. I ode kući.
***
Nazvali me neki ljudi, pa pitaju zar ja nisam fotoreporter. Kao, nigdje me ne spominju u muzejskom zapisu. Neka izložba je koprivničkih fotoreportera.
Objasnio sam da se radi o mladim fotoreporterima digitalnog smjera, a da ja i nisam fotoreporter. Niti donator Muzeju grada svojih negativa ili fotografija, jer sam još živ i relativno zdrav, a davno ranije sam izjavio da ne bih davao ovo što imam (tisuće fotografija) i 20-30.000 negativa (a tu su i stariji kolor negativi) bilo kojem muzeju, jer za to postoje i ljudski razlozi, ali i tehnički, koncepcijski: bolje se to čuva pri meni doma. Bar se povremeno moža vidjeti. Da ne govorimo o kilometrima televizijskog materijala, priloga iz Koprivnice i o Koprivnici.
Međutim, nitko se dasad nije sjetio ni da pita, osim agencije Pixel, koju zanimaju crno-bijele fotografije. Sve to bitno se razlikuje od radova današnjih mladih posjednika fotoaparata, iako su najvrednije moje fotografije snimljene također kad sam bio mlad, tj. kad sam imao 18, 19, 20 i kusur godina. Ha, čujte, ne treba pretjerivati: imao sam izložbu fotografija i izdao knjigu u Koprivnici, pa u Čakovcu i Samoboru, a iduće godine bit će u Đurđevcu. Ne treba se svakam gurati.
Uostalom, na ovoj internetskoj stranici stalna je izložba, objavio sam već više od 250 crno-bijelih fotografija iz povijesti. Kako Glas Podravine više nije zainteresiran za takvu suradnju (maknuli su kolumnistu i karikaturistu, opasnost pred izbore, valjda), sada je počela i serija sportskih fotografija. Njih možete vidjeti svakodnevno. Da sam to dao bilo kojoj muzejskoj instituciji, a osobito nekima, nestao bih s popisa.
Ali, buju došli drugi ljudi, praf im budi. A i mladi buju jemput stari. Nek ne cvile onda. Ako je nešto nedostižno, nije ni probavljivo.
Samo treba reći: Grozd je zelen, pa glavu gore i ravno u slobodu.
Makar niz liticu. I pad je sloboda. Slobodni pad.