Upoznavanje: zovem se Ivo Čičin-Mašansker, novinar sam u mirovini, 69. sam napunio, vodim kompletno web stranicu RK Podravke, u Koprivnica.netu, uz honorar koje jedva dostaje za kavicu, a ne žalim se, jer dobivam prostor, radim rukomet, povremeno nogomet, objavljujem slike iz prošlosti, koje sam snimio u vremenu od kraja 50-ih do danas, odabirem viceve koje čitate na ovoj stranici, a od sada ću pisati kolumnu Otvorene gradske karte i dodat ću općoj sreći i slike iz povijesti koprivničkog sporta, svoje i tuđe, one s kojima raspolažem. U postupku otkaza svim honorarnim suradnicima, list u kojem sam za mladih dana počeo i bio mu urednikom s 19-20 godina, Glas Podravine, nema novac za honorarce, pa sam danas maknut, skupa sa svojom kolumnom i, navodno, ostalim drugarima.
KOLUMNA JE POČELA U PODRAVSKOM LISTU, NASTAVILA SE U GLASU I SADA NA KOPRIVNICA.NET-U
Prvo o kolumni. Ona je nastala u Podravskom listu, gdje sam bio i urednikom i odakle sam, doduše bez i jedne riječi koje se tom prigodom izreknu, makar i kroz zube, otišao u mirovinu prije četiri godine. Kolumna pod ovim naslovom stekla je popularnost u vrlo tiražnom tjedniku i bila je čitana. Odlaskom u mirovinu, prije 80-ak tjedana sjetili su se u Glasu da bi stari Čičin, budući da još stoji na nogama, mogao pisati Karte, navodno da to ljudi vole čitati. Pa sam do današnjeg dana napisao 79 komada, ali je objavljeno 78. Onu jednu čuvam, skinuta je zbog opće opasnosti za lik i djelo najistaknutijeg primjerka gradske administracije, čovjeka koji je spreman boriti se za sebe i koji u tom smislu ima i gazde koji su pripomogli da se kolumna skine. Bila je broj 42 i nosila je naziv: Sloboda pisanja o čuturizmu. Jer futurizam, uturizam, naturizam i sve vezano uz jeger i palačinke nije više smjelo spominjati. Ovo spominjem tek toliko da i drugi nemirno spavaju, zašto da samo ja buljim u reprize serija ili gledam Bruce Willisa i film Red do pet ujutro. Nije humano, ni renesansno. Nadam se da nitko iz ove redakcije neće dobiti batine, niti će ih posjetiti politički komesari, egzekutori.
OTKAZ DO OTKAZA – KARIJERA
Povijest otkaza novinarske suradnje u mom slučaju toliko je obimna da se čudim što nisam u nekom većem bedu i što se iz novinarstva nisam prebacio na vrijeme u turističke radnike, živio bih senzacionalan medijski život, pokazivao bih turistima kako trava raste, a tumačio im i kako na toj travi mogu spavati i naturisti dok se ne izgrade dovoljni kapaciteti europskih hotelskih smještaja.
Ove Karte pojavile su se sada kao kolumna u jedinom meni vjernom mediju, a to je Koprivnica.net. Ne bojte se, neću se obogatiti. Nema ni ovaj gazda novac, ali barem ne otkazuje suradnju.
Kako je to išlo kroz sisteme države ove naše, bilo bi za roman o bijedi novinarstva. Nije bilo problema u početnim honorarnim koracima u Glasu krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Nakon mature i napunjene 18-e iz Gradske i Sudske rubrike Vjesnika vratio sam se u Koprivnicu i zaposlio u Glasu, bio glavnim urednikom i sve to. Otišao u vojsku i onda je uslijedilo prvo otpuštanje: nakon vojske nije se moglo zaposliti u istoj tvrtki. Nije te čekalo radno mjesto. Ne treba nam novinar, rekli su u SSRN-u, dva već imamo.
Iz lista Međimurje u Čakovcu, gdje sam životario zbog mizerne plaće, izvukao me Jovo Rojčević. Najprije sam bio u Glasu i novoformiranoj radio stanici Koprivnica, a onda me uzela Podravka, gdje sam čak i urednikovao i direktorovao. Nakon 14 godine uzeo me Vjesnikov IPC (Večernji i Vjesnik), dobro su plaćali. Onda sam u nekakvoj preraspodjeli pripao siromašnijem Vjesniku, loše su plaćali. Koji me je uredno za vrijeme rata stavio na čekanje s 1500 neke crkavice, pa sam radio za HTV (dobro su plaćali honorare), a kad sam na poslu u Kusonjama 1993. bio ranjen, Vjesnik mi je ”sporazumo” dao otkaz. Pet-šest godina bez stalnog posla, ali s nadom da će me HTV zaposliti. Nisam bio ni u jednom lobiju, pa sam dobio nogu. Tamo je kvaliteta bila najjeftinija. Radio sam i u Koprivničkim novinama (dobar je bio Prvčićev honorar), bio i urednik, ali mi je preko noći stiglo pisamce da se list ukida. Nije bilo love. U Podravskom listu, uz sve bure i oluje, bilo je lijepo raditi. Zato što se stvaralo nešto novo. Lova nije bila baš neka, ali je išao staž.
Radio sam u Večernjem iz Koprivnice tako dugo dok nisu honorar od skoro 10.000 smanjili za više od 10 puta. Neće ići cijeli mjesec za par stotki. U međuvremenu radio sam i za Jutarnji list, pa su tu suradnju pretvorili u agencijsku suradnju, čime je bila obuhvaćena i Slobodna Dalmacija, pa su i to ukinuli. Šteta, moglo se živjeti s tim honorarom. S Hinom sam prekinuo davno ranije, kad su za cjelodnevni i cjelomjesečni stand bay slali honorar od 315 kuna. Dam ja vama tolko da me ne zezate. Na kraju sam ja ispao bezobrazan prema toj tada hadeze tvorevini. Za Hrvatski radio sam radio desetljećima, barem 16-ak godina zabadava za sportski program. Kad se honorar smanjio na trošak za kavu trpio sam, a onda smo se razišli, jer se ne može cijeli mjesec trčati za dužnosnicima, snimati njihover stupidne izjave, slati tehnikom na razini ”kućanskih aparata”, ”rešoa” i tri žice, tonove koji im onda nisu valjali. Naravno, u vrijeme digitalne ere više se ne radi vrpcama i telefonima.
Činjenica je da, kako sam negdje dobio otkaz ili otkazao, uvijek se pojavio netko novi. Vjesnik je zatražio suradnju u sportu, i jedno vrijeme je išlo s moje strane, ali lovu nisu slali. Imali su interni zakon da ljudi stariji od 65 godina ne mogu pisati za list. Pa ni legenda sportskog novinasrtva Žarko Sušić.
Onda se pojavio Sport plus. U godini dana suradnje ja sam pratio sport, a glede novca dobio sam samo ”pljus!”. Nevjerojatni nemoral riječke redakcije, tada naslonjene na Novi list. Sport pljus.
USRANA MOTKA
Zbog niskih plaća, bez stalne zaposlenosti i kontinuiteta skupio sam 38 godina staža u više od 50 godina rada.
Sada me zovu razne lokalne televizije, pokušao je i Hrvatski radio da prenosim Slaven – Lučko, da se javljam iz inozemstva s utakmica Podravke, ali dosta toga. Radije ću pokušati živjeti samo od mirovine, nego da mi kojekakvi ne daju novac, a onda, s kojim pravom, pitam se, daju otkaz.
I otkazivanje suradnje ide ovako: potpisujete ugovor, priznajete nadležnost suda, a otkaz dobijete bez papira, samo e-mailom. Kao na placu.
Još je najpošteniji bio jedan urednik na Hrvatskom radiju, Nakon predizbornog priloga o Paragi iz Virja na HTV-u kriknuo je tadašnji šef HRT-a šjor Tonči: Tko je taj Čičin? Skini ga! A radijski urednik, kad sam se javio da mu pošaljem neki tonski prilog upita: ”A nisi li ti usrao motku?”. Ne kužim, kažem ja. Čekaj, kaže on, da provjerim možeš li se javiti glasom. Izgleda da sam mogao, pa se opet moj glas rasprostirao eterom nacionalnog radija pod kontrolom jedne stranke.
Prije svakih izbora niču novi mediji, ili se skidaju novinari.
Sretno vam bilo na izborima, drugarice i drugovi, gospođe i gospodo. Stari brat će vas pratiti. Ali o tome nakon ove uvodne kolumne.