KARTE BROJ 69 // Županija i okolne županije imaju svoju tiskovinu normalnog formata. Grad više nema // Da imam love obnovio bih Koprivničke novine iz sredine devedesetih // I prekinuo natjecanje od petka do petka: tko ima manjega // Iz vanjske politike: Jedni bi se odcepili, drugi bi se pricepili // Poznato zvuči // Jedna reakcija iz susjedne države: ”Nakon mozgova sad nam se odlivaju i četnici”.

– Opet si nakupovao besmislene čipsove i smokije! Kaj će nam to. To samo košta i kvari krvnu sliku. A potajno si kupio i puding od čokolade i potajno upisao jednu dionicu za RK Podravku – zapela je ona.

Prijetilo je ovrhom. Financije su bile na najgi.

A onda se pojavila vijest! Mi o čipsu, a pokrali nas oni za koje jesmo ili nismo glasovali. Bahati svemogući tipovi, otpaci iz časnih početnih namjera kod osamostaljivanja. Nezasitni svemoćnici. Hrvatine koji pridržavaju debele novčarke na prsima da im ne ispadnu.

I još su ponosni! I još se snebivaju! Mnogo im je vratiti ukradeno. Ne valja im (sudski) sustav koji su sami djelomice instalirali. Svi lažu, samo oni govore istinu. I kradu. Mijenaju ručne satove svakih šest sati, odijela su im besprijekorna, ponašanje oholo. Zavlače se u mračne podrume i uživaju u skupim umjetničkim slikama pod svjetlom treperećih žarulja na volframove niti jačine 25 wata, jer štede na struji, da bi imali za kupit’ vilu i pokoje remek djelo Picassa.

Rekli bi u Dalmaciji: popizdija sam.

E, baš to sam. I demonstrativno otišao u dućan u utorak, kada je 10 posto popusta za penzionere, i potajno, nelegalno, porodično izvaninstitucionalno, kupio Help bonbone da mi se očisti smrad i zadah trulog kapitalizma, koji mi se uvukao od konzumiranja aktualnih događanja.

Pa nek mi se presudi zbog rastrošnosti.

ČETNICI NA KRIMU. A PARTIZANI?

Od tema velike politike prisjetio sam se Ukrajine, Krima i mjuzikla Jalta, Jalta. Gdje su državnici dijelili utjecajne sfere na proruski, proamerički, proengleski i što ti ja znam. Povijest se ponavlja, samo što umjesto glazbe rade kalašnjikovi. Na toj istoj Jalti na Krimu u Ukrajini.

Jedni bi se odcepili.

Drugi bi se pricepili.

Poznato zvuči.

Jedna reakcija iz susjedne države: ”Nakon mozgova sad nam se odlivaju i četnici”.

Čudno da nitko u nas s desna nije predložio da i mi izvezemo antifašiste i partizane. Riješili bi se desni svojih najvećih problema. No, s obzirom na godine rečenih, netko bi morao gurati invalidska kolica, a povijest sugerira da bi mogli i pobijediti. Nije to rješenje. Neka se četnici i dalje ”odlivaju”.

NE SLAVIMO PORAZE KAO NEKI

Dobar dio Podravaca sudjelovao je u akcijama Bljesak i Oluja. Nimalo lak, ali častan posao. Sada susjedi traže da prestanemo slaviti pobjedu u Oluji.

Zaboravljaju da smo mi narod koji slavi pobjede, pa nećemo valjda slaviti poraze još iz doba Turaka na ovamo. Kao neki.

STIGLO IZ DONJEG DIJELA TIJELA U GLAVU

Konačno će se PDV malim poduzetnicima naplaćivati nakon njihove naplate poslova. Jesam li shvatio da su vodeći lumeni, ekonomisti i političari, konačno shvatili ono što trubimo godinama? Da se guska ne kolje prije nego se utovila.

Ali, pitanje je nije li sve to skupa kasno. Ti mali obrtnici, poduzetnici su upropašteni. U mojem djetinjstvu imali smo kome odnijeti stare cipele na popravak, odijelo starijeg brata za preokrenuti na drugu stranu da bude kao novo i tome slično, iako to nije bilo iz drugih razloga sretno vrijeme za obrtnike.

Bit ću najsretniji kad ću vidjeti da se male radnjice ili male tvornice otvaraju, a ne zatvaraju. Neće ih, doduše, biti u centru grada. On je odavno rasprodan, preprodan. Dobro je da ipak imamo društveni život u centru, jer na užem području dva trga i dvije ulice ima 15-ak kafića, slastičarnica, pizzerija i tome slično. Ne može ih se baš uočiti iz svemira (na Googlu), ali ako čovjek dođe ovamo, prizemlji se i prošeće, osobito sada kad stiže proljeće, ne mora brinuti o živosti lijepoga grada.

TKO IMA MANJEGA

Grad je imao novine koje su bile veće od Billinog ili Konzumovog prospekta o popustima u utorak, četvrtak ili petak.

Onda je tradicija ubijena.

Te su novine bile jedino što se, u svom formatu, održalo u Koprivnici od drugog svjetskog rata na ovamo. Novine u kojima sam prije 55 godina objavljivao prve retke, kojima sam prije 50 i nešto godina bio urednik. Pa mi nije svejedno.

Idući korak u naprednom novinarstvu treba valjda biti ukidanje bilo kakvih listovina i masovno slanje sms poruka na mobitele građana. Kao kad nam je svojedobno gradonačelnik čestitao Novu godinu. Kraće je i lakše za čitat’.

Županija i okolne županije imaju svoju tiskovinu normlanog formata. Grad više nema.

Da imam love obnovio bih Koprivničke novine iz sredine devedesetih.

I prekinuo natjecanje od petka do petka: tko ima manjega.

Formata.

BAHATOST

Za kraj nešto zbilja slikovito. Sa slikama. I lokalno.

Slika prva je bahato parkiranje automobila virovitičke registracije i zagrađivanje pješačkog prolaza kod Doma mladih, ove subote. Inače grad pust, mjesta ima koliko hoćeš, a kad tamo vidi ti silnike.

NEKULTURA

I drugo. Nešto što godinama traje. Nekultura u prolazu između dvije zgrade u Ul. J. Vargovića prema Opatičkoj. Taracanje kocaka ”prvoklasni” je rad izvođača, smeće je domaći dodatak, a nepokrivene rupe koje valjda, ako upadnete, vode u podrumske prostorije, vabe vas da slomite nogu. Doduše, tko vam je kriv što u centru grada hodate periferijskim prolazima.

Prekrasno, lijepi moj grade.