Kasna jesen obično je praćena niskim temperaturama te maglovitim i tmurnim vremenom. Ne i ove godine, kada je uz sveprisutnu kišu, ipak ispunjena i mnogim lijepim, sunčanim i vrlo toplim danima.
Zato će iz ovogodišnje perspektive malo neobično zvučati priča o kasnojesenskim vrstama gljiva, koje ćemo susretati i kada druge vrste više ne možemo naći u našim šumama.
U počecima naših gljivarskih lutanja podravskim šumama, vjerojatno i zato što smo bili puno mlađi nego danas, nije bila nikakva rijetkost biciklom se zaputiti u neku šumu, kako bi bacili pogled na gljivarski svijet.
Gušt nam nije moglo pokvariti ni hladno i maglovito vrijeme.
Sjećam se vrlo jasno, da smo jednog takvog, vrlo hladnog dana, sjeli na bicikle i uputili se put Reke i šuma u njenoj blizini. Iako sam obukao neke debele hlače i unatoč činjenici da smo vrlo zdušno prionuli okretanju pedala, kako bi što prije stigli, ali i ne bi li se zagrijali, još uvijek dobro pamtim hladnoću koju sam osjećao na bedrenim mišićima oko kojih je strujao ledeni zrak. Ne treba vjerojatno posebno pričati o tome kako su mi se smrzle ruke, kojima sam upravljao zadnjim krikom, ili je bolje reći urlikom, mode suvremenog biciklizma, “trkaćim“ rogovim biciklom, koji, naravno, nije imao gumirane, ili neznam-ti-ja-kakve ručke, već si ti lijepo, braco, uhvatio onaj lijepi, sjajni, metalni „guvernal“ svojim smrznutim ručicama i pravac u nove sportsko-gljivarske pobjede.
No takve nam sitnice, naravno, nisu mogle ni malo pokvariti gljivarski gušt. Uostalom, na sve smo to bili spremni već i prije nego smo krenuli, a bili smo spremni i na ono što ćemo pronaći u šumi, jer ako se u ovo doba godine zaputite u šumu dočekat će vas nekoliko vrsta gljiva, među kojima gotovo sigurno i modra koturnica (Lepista nuda (Bull. ex Fr.) Cke.), većini gljivara bolje poznata kao modrikača. Ovu gljivu naći ćete i u bjelogoričnim, ako i u crnogoričnim šumama, u jesen, ali ponekad i zimi, u skupinama ili pojedinačno, ali uvijek na terenima bogatim humusom.
Dok je mlada ova će gljiva u pravilu imati karakterističan modroljubičasti klobuk, po kojem je i dobila ime, no starije gljive mogu imati i sivi ili smeđi klobuk ili pak zadržati neku varijantu modre boje. No ne dajte se zbuniti, potražite modroljubičaste listiće, te stručak iste boje, obično nešto svjetlije nijanse, prema dnu deblji i sa vidljivim ostacima micelija. Meso je bjelkastoljubičasto, lomljivo i ugodna mirisa.
Ova izvrsna gljiva može se pripremati na razne načine, ali posebno je atraktivna u juhama i to onim bistrim, kojima, zbog svoje boje, pridodaje posebni vizualni efekt.
Zamjena je moguća sa jestivim gljivama iz roda Lepista i pritom možete izgubiti ponešto od gastronomskog užitka, no pripazite i na ljubičaste gljive roda Cortinarius koje ćete prepoznati po ostacima karakteristične koprene.