KOLUMNA: Svijet gljiva // Orijaška rupičavka, Pustinja Blaca i ostale bračke priče

18:10h
0
autor-nenad-homar

Ljeto je, vrijeme godišnjih odmora i morskih radosti.

Pune su nam uši priča o tome kako je naše more samo plaža i sunce i kako se ništa drugo ne nudi niti se ima što vidjeti.

Pa za one koji cijeli dan leže na plaži to je vjerojatno istina. Vrlo je malo vjerojatno da će vam netko na plaži uprizoriti pogled s planine ili vas na čarobnom ćilimu prenijeti do neke skrivene uvale.

Naše malo društvo odlučilo je, pored užitaka na plaži prekrasnog Sutivana i susjednog Supetra, uložiti ono malo potrebnog truda i energije i iskušati i nešto drugačiji oblik odmora.

Naš je otok Brač prepun zanimljivosti, od prirodnih znamenitosti, do onih kulturnih, naročito onih vezanih uz dalju ili nešto bližu povijest, od rimskih vremena na ovamo.

Zanimljive su stare kuće u Škripu, predivno mjesto Dol, znameniti zvonici, naročito onaj u mjestu Ložišća, krasan pogled sa Nazorove kule u Bobovišćima na moru, more u uvali Lučica pokraj Milne čarobne je, gotovo vanzemaljske zeleno modre boje, jedna je od najljepših i najzanimljivijih plaža na svijetu Zlatni rat, jedinstven je pogled sa Vidove gore, a možda je najimpresivnija od svega Pustinja Blaca.

Orijaška rupičavka (Meripilus giganteus Karsten) mladi primjerak iz BlacaKada je 1551. godine skupina stanovnika Poljica predvođena svećenicima glagoljašima, bježeći pred Turcima zaposjela špilju u strmoj prodolini na južnoj strani otoka Brača, vjerojatno nitko nije ni pomišljao da će to biti začetak zajednice pustinjaka koja će se održati na istom mjestu sve do 1963 godine.

 

Kroz stoljeća ovu su zajednicu predvodile generacije svećenika, svi rodom iz Poljica, a često i iz iste porodice , tako da je osim čvrstih pravila, zajednicu održavala i svojevrsna obiteljska tradicija.

Zajednica zasnovana na principima zajedničkom imetka koji je uvijek ostajao zajednici i pravilima koja su predviđala da starješina određuje poslove svakog pojedinog člana družine u crkvenim, kućnim i gospodarskim poslovima. Na zajedničkim su sastancima dogovarali poslove za idući dan, a po završetku posla polagali su račune o izvršenom. U skladu sa potrebama starješina je određivao sljedovanje obuće i odjeće dva puta godišnje.

Ta i ostala pravila, o slobodnom istupanju, ali i o izbacivanju nepodobnih iz zajednice, školovanju darovitih dječaka za svećenike i slično, zajedno sa jasnom vizijom razvoja ove zajednice, kroz stoljeća su rezultirala iznimnim bogatstvom. Svoj vrhunac Blaca doživljavaju krajem 18. stoljeća. Kasnije pomalo popušta marnost uprave u korist osobnih probitaka, no posljednja dva upravitelja djelomično uspijevaju oživjeti gospodarstvo i vratiti stari sjaj Blacima.

Pustinja BlacaKroz sve to vrijeme izgrađivano je i dograđivano impresivno zdanje koje i danas stoji naslonjeno na stijenu u kojoj je pećina, dom prvim blatačkih stanovnika. Na žalost muzej je momentalno zatvoren zbog opasnosti od odrona kamenja pa se ne može razgledati unutrašnjost koja je zbog mnogobrojnih vrijednih predmeta skupljenih kroz stoljeća, biblioteke od 8000 naslova, jedinstvene crkve s orguljama, ali i klavira, zvjezdarnice i škole, možda još impresivnija od vanjštine. Za razliku od ostalih članova naše ovogodišnje ekspedicije imao sam sreću unutrašnjost razgledati i diviti joj se prilikom ranijeg posjeta, 2005. godine.

Za razliku od mnogobrojnih turista koji nisu uočili natpise koji upozoravaju na nemogućnost posjeta unutrašnjosti muzeja, mi smo se o svemu već ranije informirali, pa je i naš plan bio ranije utvrđen.

Spuštanje u uvalu Blaca.

Obzirom da se muzej nalazi negdje na pola puta i već smo se dobrano nahodali, ovaj plan, pokazalo se, bio je prilično ambiciozan, s obzirom da je ovo bio prvi planinarski pohod našim hrabrim planinarkama, gotovo osmogodišnjoj Almi i dvije godine starijoj Lukreciji. Kasnije smo pročitali da je naš put ukupno bio dug 7 km neprestanog, prvo spuštanja, a onda naravno i penjanja. No kada usput uživate u ljepotama kanjona, po silasku uživate u predivnoj uvali Blaca, a već pri samoj plaži nabasate i na sjajan motiv za novu gljivarsku priču, na kraju iz svega ostanu samo lijepe uspomene.

Orijaška rupičavka (Meripilus giganteus Karsten) odrasli primjerak-Dugačko brdoOrijaška rupičavka (Meripilus giganteus Karsten) vrlo je česta gljiva naših krajeva, ali ovaj potpuno mladi primjerak izrastao gotovo na samoj stazi, promjera svega par centimetara, u prvom me času gotovo potpuno zbunio. Morao sam dobrano pokopati po memoriji, da bi negdje u nekom, očito davno neupotrebljavanom zakutku pronašao neku sliku koja mi je pomogla u determinaciji ove gljiva.

Razlog će i vama biti puno jasniji kada pogledate fotografiju odraslog primjerka snimljenu ove nedjelje u šumi na našem Dugačkom brdu. Naime odrasli primjerci ove gljive sastoje se od niza klobuka, lopatasto sraštenih jedan povrh drugoga, pojedinačne veličine 10-30 cm, dok cijelo plodno tijelo može izrasti do 50, a ponekad i 80 cm. Uglavnom je smeđe boje raznih nijansi, smještenih u koncentrične krugove. Meso na presjeku i na pritisak pocrni.

Količina gljiva izraslih na jednom panju može dostići nekoliko desetaka pa i preko 100 kilograma.

Zbog tvrdoće mesa, odrasle gljive se ne smatraju jestivim, dok neki autori navode da se mogu jesti vrlo mladi primjerci.

Ono što je za ovu gljivu interesantno su njezina ljekovita svojstva. Istraživanja su pokazala da sadrži niz zasićenih i nezasićenih masnih kiselina koja imaju imunosupresivna svojstva pa mogu djelovati kod hipersenzitivnih reakcija, kao što je na primjer astma.

Isto tako vršeno je istraživanje antitumornih svojstava ove gljive. Dokazano je da ekstrakt ove gljive pokazuje značajne rezultate pri tretmanu nekih malignih tumora.

čitam...
Loading...