Nakon Žitvanskog mira između Habsburškog i Osmanskog Carstva 1606. godine, granica prema Osmanskom Carstvu se pomakla na istok, a uslijedila je i zabrana četovanja, što je utjecalo na stvaranje povoljnije situacije za razvoj grada i okolice. Iako se tada još ne može u punoj mjeri oživjeti put od mora prema Ugarskoj, trgovina se ipak počela obnavljati, prerastajući lokalne granice.
U nju se polako uključuju i strani trgovci. Oživljavanje trgovine svjedoče putni listovi dvojice mletačkih trgovaca mješovitom robom iz 1602. i 1608. godine. Uz mletačke, javljaju se i njemački trgovci, kao primjerice 1608. godine trgovac tekstilom Marin Desenmayer.
Koprivnica i obližnje Drnje su bila središta za trgovinu sa trgovcima iz prostora Osmanskog Carstva. Tu je dolazio bogati trgovac Vinko Perger, čiji je trgovački kapital i radijus trgovine prelazio i znamenitog “Lenarda, zagrebačkog kaptolma kramara.” Vinko Pergera je 1606. godine bio upisan u knjigu varaždinskih građana. Putovi njegove trgovine su sezali do Njemačke, Engleske, Češke i Osmanskog Carstva. Pergerova trgovina je osim brojnih hrvatskih i slovenskih gradova dolazila do Nürnberga, Ihlava, Graza, Beča, Linza itd. Prema nekim istraživanjima Perger je imao kapital u vrijednosti od 81.553 forinte za koje je krajem 16. i početkom 17. stoljeća u Koprivnici mogao kupiti 551 kuću, dakle sve nekretnine i pokretnine u gradu i još bi mu ostala pozamašna svota novca.
Pergeru je 1609. godine trgovac iz prostora Osmanskog Carstva Hagy Memmi pisao pismo 19. ožujka 1609. godine u kojem mu je javio da paša inzistira na proširenju njihove međusobne trgovine. Očito je ta trgovina bila postojala prije te godine. Alajbegov sin je donio 1609. godine Pergeru 400 zlatnih dukata i zlato u vrijednosti od 200 dukata za “neku tešku robu” (u pismu se naglašava da se ne smije znati koja je to roba), vjerojatno oružje, koju je kao “kamenje za reguliranje Drave” Perger trebao dopremiti do Drnja, a Turci su ju trebali otpremiti niz Dravu dalje prema istoku. Sve se radilo u sporazumu s pašom, a u trgovačkim poslovima su se morali bojati jedino hajduka.
Ovaj podatak je važan za poznavanje trgovačkih odnosa u okolici Koprivnice, ali i za to da je početkom 17. stoljeća Drava bila plovni riječni trgovački put. Ukoliko je među spomenutom teškom robom bilo i stvarnog kamenja za reguliranje Drave, onda je to prvi spomen regulacije ove rijeke.