Kako uopće započeti ovaj tekst, a da nije još jedna čemerna priča naše svakidašnjice?
Pokušavam ostati zdravo optimističan, humor je često najbolji saveznik u borbi protiv
bijedne i tjeskobne atmosfere pandemičnog zatvaranja u četiri zida. Stres, neizvjesnost i
neugodan osjećaj iščekivanja podrhtavanja otvorio je neke zaključane spoznaje u našim
glavama, drhtimo od straha jer tlo pod nogama, onaj komad zemljine kore koji nam je davao sigurnost, više nije naš životni oslonac.
Tješim se ipak da nam je sve te probleme zadala Majka Priroda, da u njoj nema promućurne zlobe, ona je esencija života i ljudska intervencija u njenu suštinu vraća nam se isključivo kao bumerang.
U općem metežu prirodnih nedaća, u drugi plan pali su svi ostali problemi uređenih
društvenih zajednica, problemi koji su puno češći, naizgled bezbolniji, ali dubinski
ukorijenjeni u tekovine civilizacije. Nema tu previše filozofije niti planiram sipati pamet koju nemam, podosta je knjiga, radova, analiza i ostalog (ne)formalnog sadržaja objavljeno na temu raznih oblika segregacije, rodne ravnopravnosti, seksizma, to je široka i neiscrpna tema s iscrpnim argumentima.
Znam samo kako je raspirivanje muškog šovinizma i kanaliziranje podcjenjivačkih poruka prema ženama samodopadan čin arogancije, zadrtosti i neosvještenosti, a kad se provede kroz javni prostor koji služi informiranju, zabavi, edukaciji, dolazim do pitanja stručnosti i morala.
Dijete, obitelj i vanjski svijet
Šlamperaj i nenamjerne greške događaju se na dnevnoj razini, svima nama jezik vrlo često radi brže od mozga. Ipak, kad se obraćate širem auditoriju i vanjskom svijetu šaljete poruku s potpisom, svaka riječ ima svoju specifičnu težinu. Neki shvate odmah i nakon grešaka posipaju se pepelom, neki pišu prirodne, emotivne isprike, neki pokušavaju objasniti svoje motive.
Nitko nije lišen ljudskog elementa slabih trenutaka i treba imati hrabrosti osuditi
samoga sebe. Najljepše je biti iskren jer taj osjećaj ne možete kupiti, ali možete kupiti
Strašne žene, pokloniti pravoj osobi i razmisliti o svojim postupcima.
Možda previše očekujem u zemlji gdje se gradonačelnik Zagreba rajca na novinarke, hrvatsko pravosuđe guranje prsta u guzicu presuđuje kao „rukovanje“, a rektor Sveučilišta ima seksističke ispade koje nemušto, pa čak i priglupo objašnjava jer nam se smije u facu s vrha akademske zajednice, koja je očito još jedno ogledalo društva.
Seksizam je prisutan u Saboru, u medijima i izjavama javnih osoba, ženama se konstantno nameću patrijarhalne uloge, rodni stereotipi duboko su ukorijenjeni u društvenu zajednicu i zaista je žalosno da je 21. stoljeće puno takvih sumnjivih likova koji se zajebavaju na pozicijama kojima nisu dorasli.
I dok nam Majka Priroda šapuće, ma vraga, dere se, kako je vrijeme za promjene, na drugoj strani, onoj ljudskoj, tamo parazitira prostranstvo čovjekovog uskog uma koji u ženama traž isključivo Majku svojih Beba.