Godinama se vraćam na Mrežnicu, nakon što sam ju otkrio prije petnaestak godinama. Kampirao smo uz slapove, mirne rijeke, uz mlinove, u starim drvenim vikendicama prijatelja Tomislava. Probuditi se uz huk slapova i obasjan izlazećim suncem, u svježini kanjona rijeka popiti kavu, nemjerljiv je osjećaj. A tek pogled.
Bijeli zapjenjeni slapovi izviru iz neizmjerno duboke zelene rijeke, stisnute u mjestimice strmi, stjenoviti kanjon. Voda se prelijeva preko nekoliko stepenica, baš kao i šuštanje. Ljepota koja se na kratko ukazuje nisu izuzetak. Čovjek bi bez razmišljanja skočio i osvježio se u vrućim ljetnim danima. To je tek jedan od stotinjak slapova, natiskanih u svega 64 kilometara toka. Iako relativno kratka i u relativnoj blizini Zagreba, Mrežnica je mnogima najljepša hrvatska rijeka, jer spaja fenomene krša s zelenilom panonskih rijeka. Hrvatska je obdarena svojim rijekama koje su u europskim okvirima iznimno očuvane, a dobar dio njih krasi svjetski fenomen – sedra. Jadranska obala postaje sve više betonirana i nakrcana turistima, no rijeke su još uvijek oaza prirode i mira.
Imao sam sreće preveslati najvećio dio ove zelene rijeke. Mrežnica izvire kod Slunja, a ulijeva se u Koranu kod Karlovca. Prvih trinaest kilometara skriva se u vojnom poligonu kod Slunja, no i po izlasku iz njega, Mrežnica još dugo odolijeva pogledima usred brdovitog i slabo naseljenog Korduna. Samo su najhrabriji i najvještiji imali čast kliziti čamcima kroz njene uzburkane mladenačke vode, u dubokoj sjeni tamnih kamenih zidova kanjona i visokih slapova. Nakon Tržačkog mosta njen se kanjon širi i tek donekle smiruje. Mirne dionice postaju duže, a slapovi pravilniji, prepoznatljivog polukružnog oblika. Rijeka postaje krotkija i manje stidljiva te otvoreno pokazuje svoje draži ljudima.
Najbolji način da se doživi Mrežnicu je biti u samoj rijeci. Ulazim u vodu i osjećam njenu mekoću i toplinu, gubim se polako u zelenom svijetu koji djeluje upravo nestvarno. Slika iskonske prirode. Plivam polako, nastojeći ne poremetiti savršenu tišinu što me okružuje. Sve me više obuhvaća mirnoća rijeke, pa se puštam da plutam na površini postajući tako njen dio. Kao komad drveta, nijemi sam promatrač života koji ovdje ipak postoji. Tek malo iznad površine vode tiho zuje brojna vretenca, poput malih helikoptera u svadbenom letu. Bezbrižno se pare daleko od obale i tako spojeni međusobno lete u grču stvaranja života. Polagano plivajući stižem do malog otočića na širokom zavoju, jer kanjon Mrežnice neprestano meandrira. Gusto je obrastao, kao da je negdje iz tropa, s korijenjem koje se širi posvuda u borbi za životnim prostorom, pa i u samu vodu. Na njih se nakuplja ploveće granje, a na jednom od njih sunča se mala barska kornjača. Jedva je primjetljiva zbog tamnog oklopa s žutim mrljama koji se savršeno uklapaju u okoliš, no ipak je odaju crvenkaste oči što se sjaje na suncu. Na nogama se vide plivajuće kožice, jer život joj je vezan uz vodu, najviše stajaćicama i sporim tekućicama (osim za vrijeme parenja kad polaže jaja u tlo). Trenutak nepažnje i nagli pokret me odaje. Kornjača uz pljusak nepovratno nestaje u zelenoj dubini. Ova životinja obitava u čistim i očuvanim vodama, te je samo jedan od predatora hranidbenog lanca koji počinje s algama i vodenom vegetacijom.
Vraćam se obali i ulijećem kroz guste stabljike trske u pravo plutajuće polje okruglih listova. Ti zeleni listovi lokvanja usidreni su za meko muljevito dno dugačkom i vrlo čvrstom stabljikom. Rijeka je ovdje vrlo plitka i gotovo stajaća pa se pretvara u pravu malu močvaru. Između tih listova polagano se provlači vodena zmija ribarica. Upravo je ulovila ribicu i juri u zaklon trske.
Kojih nekoliko stotina metara dalje Mrežnica potpuno mijenja lice. Troma rijeka se u trenu obrušava preko blago zaobljene barijere koja je potpuno prepriječila tok. Umjesto uspavanog zelenila sada su tu bijeli uspjenušali slapovi, umjesto mira i tišine tu je glasan šum vode. Dijelovi te barijere mogu biti na suhom i na njima raste trska i visoka trava, grmlje pa čak i manje vrbe. Drugdje biljke rastu i iz same vode, na plitkoj i ravnoj međuterasi slapa. Svakih nekoliko stotina metara stotina, negdje više, negdje manje, takve barijere se nižu niz ovu rijeku. Osim što stvaraju slapove, usporavaju tok odsječcima rijeke između njih, zato je rijeka tako spora na tim dijelovima.
Tu čaroliju stvorila je sedra, tvar koja pretvara naše krške rijeke u svjetsku atrakcije. Sedra (engl. travertine) je najpoznatija po Plitvičkim jezerima, ona nisu jedino mjesto u Hrvatskoj gdje se nalazi sedra. Mrežnica je s razlogom prirodni fenomen naše Hrvatske, baš kao i mnogo slavnija turistička odredišta. Slapovi na Mrežnici nisu divovi kao na Plitvičkim jezerima, ali ih zato ima skoro sto. Najviši je Šušnjar s visinom od petnaestak metara, a za njim slijedi Milkovića slap od osam i pol metara. I ostali veći slapovi imaju svoja imena: Rončevića slap, Jagodića slap, Klarića slap, Rebića slap, Vitasov slap… Do najljepših slapova se međutim može samo čamcem što je već doživljaj sam za sebe. Zvuci zaveslaja odjekuju u kanjonu, tolika tišina caruje ovdje. Tu je u srednjem toku Mrežnica u svom najboljem, prepoznatljivom izdanju. Mjestimice se iz mutne zelene dubine uzdiže mliječno zelena stijena iz koje usred rijeke raste trska. Ta stijena ostatak je negdašnje sedrene barijere, sada većim dijelom pod vodom. Drugdje trska probada vodu i viri na suhom stvarajući otočiće obrasle drvećem. Sa strane su izdužene luke, male naplavne ravni, obrasle šumom ili male livadice.
Slapovi nekad nisu ljudima služili za divljenje već kao pogonska energija za teške kotače vodenica. Gotovo na svakom slapu dokazi su tome, odnosni njihovi ostaci. Ti mlinovi su bili unosan posao, često bi ih svakom slapu bilo dva – na svakoj obali po jedan. Ispod jednog krova je bilo i tri kotača, svaki sa svojim gazdom. Na taj način bi više obitelji dijelilo jedan mlin. Nisu svi radili stalno, već po potrebi. Mlinar bi vidio nadolazeća kola i onda bi se sjurio niz kanjon i podigao ustavu. Te vodenice su postale suvišne nakon Drugog svjetskog rata, jer nije bilo ljudi, a uskoro su ih počeli zamjenjivati oni na struju. Sama rijeka služila je i za transport manjeg obima. To se radilo pomoću «lađa», drvenih čamaca ravnog dna. Dugačke četiri metra, široke po potrebi, a obično metar. Njih se još i danas dade dosta vidjeti u domaćih ljudi, pored plastičnih i šarenih kanua vikendaša.
Mrežnica postaje turistički objekti za stanovnike smogom i bukom zagušenih gradova. Oni su stoga pohrlili na strme obale donjeg toka rijeke, gradeći udobne vikendice. Naselja Zvečaj, Generalski Stol, Belavići danas su široko poznata ljubiteljima prirode. Upravo su tu i najpoznatija kupališta.
Glavna razonoda ljeti ovdje je dakako kupanje u fenomenalnom prirodnom okružju. Može se plivati, skakati te masirati pod slapovima. Dakako kada je voda dovoljno topla. Zna nekad biti tako hladna da se cijelo ljeto ne može ostati duže u vodi. S druge strane, za vrijeme suša bude tako vruća i niska, prava bara sa 27˚C. Uz vikendaška naselja je parkirana mala flota kanua i ostalih čamaca, jer veslanje po rijeci još je jedna od zabave koju Mrežnica pruža. Čak i bez tih aktivnosti, sam pogled na to predivno okruženje čovjeku bude dovoljno, tišina čiji je i sam huk slapova samo sastavni dio.
Mnogi smatraju da su na mjestima ljudi prevršili mjere. Betoniranje, bespravna gradnja vikendica i zagađenje su nagrdili mjestimice rijeku. Zato se sve više upiru pogledi prema državi koja već godinama namjerava zaštititi Mrežnicu. Spominje se park prirode ili regionalni park a ova rijeka to zaslužuje. Njena zelena i čista voda, neokaljani kanjon i sedreni slapovi čini ovu rijeku zasigurno jednom od najljepših na svijetu.
