Dana 26. srpnja 1786. godine učinjena je procjena i izvršena licitacija četiriju vojnih zgrada u gradu. Zgrada vojnog zapovjedništva procijenjena je na vrijednost od 1934 forinte i 38 krajcara, zgrada vojnog zatvora na 3516 forintu i 4 krajcara, oružarnica na 1421 forintu i 4 krajcara i zgrada vratiju utvrde na 1145 forinti i 58 krajcara. Gradski magistrat je potom vojnom eraru opet ponudio jedinstvenu cijenu otkupa za sve objekte i utvrdu, kao i ranije, svotu od 3000 forinti, uz godišnju otplatu po 200 forinti. Tom je prilikom vojna vlast ipak prepustila gradu staru utvrdu, ali uz uvjet da grad bez posebne dozvole vojnih vlasti ne može raskopavati tvrđavne bedeme i bastione ili zatrpavati tvrđavne jarke.
Godine 1793. gradski magistrat je pisao Ugarskoj komori, u povodu odluke vojnog erara da održi novu licitaciju za spomenute četiri zgrade u Koprivnici, da te zgrade treba grad i da ih je vojna vlast već jednom prepustila uz obećanje povoljne cijene na licitaciji. Grad bi te zgrade koristio za javne potrebe jer nije imao zgrade ni za školu, ni za učitelja, ni za kirurga, ni za gradsku primalju. Gradski magistrat je molio Ugarsku komoru za posudbu financijskih sredstava. Vojna vlast je ipak obznanila dražbu svojim aktom u Bjelovaru 18. kolovoza 1793. godine. Konačno je ovaj problem riješen u korist grada. Grad je uz cijenu postignutu na licitaciji otkupio sve četiri zgrade i koristio ih dalje za svoje potrebe. Slična sudbina je zadesila i staru utvrdu. Najprije je grad bio samo korisnik jaraka i bedema utvrde, koje od početka 19. stoljeća koristi jedino tako da licitiranjem trave za košenje ili uređivanjem malih vrtova na bedemima dolazi do nekakvih prihoda koji su dobrodošli za gradsku blagajnu.
Godine 1841. gradska blagajna računala je s tim dohotkom kao svojim redovnim prihodom. U najmu su bila sva četiri revelina na kojima su građani koji su ih uzeli u zakup orali zemlju. Na bedemima se kosila trava i uređivali vrtovi. Tada je unutar utvrde živjelo 57 obitelji u 72 kuće, ukupno 239 stanovnika, što je u odnosu na broj stanovnika izvan utvrde malo. Još je bilo dosta praznog prostora za daljnju izgradnju.
Nekadašnja oružarnica je bila “Schola nationalis capitalis civitatis”, glavna gradska narodna škola. Drveni mostovi, a naročito oni koji su vodili iz utvrde bili su jako opterećeni sve življim i gušćim prometom, što je imalo za posljedicu da su se oni brzo i vrlo često uništavali i oštećivali, te su ubrzo postali ruševni, opasni za promet i neupotrebljivi. Potreba generalnog popravka jednog od najvažnijih koprivničkih mostova tj. mosta kod Velikih vratiju postala je 1833. godine ponovo aktualna, te se popravak tog mosta nije više mogao odlagati. Stoga je Gradski magistrat odlučio da se te godine sagradi novi drveni most preko sjeverne grabe utvrde. U svezi s tim načinio je geometar Johann Klemens 1833. godine nacrt za novi drveni most preko sjevernih opkopa.
Most izgrađen 1833. godine nalazio se već 1836. godine u jadnome stanju, te se ponovo nametnula potreba izgradnje novog mosta koji se 1837. godine trebao izgraditi od kamena po planu varaždinskog zidarskog majstora i građevinskog poduzetnika Franje Arnolda. Novi kameni most se počeo graditi vjerojatno početkom 1837. godine, a krajem godine dolazi do preinaka prvobitnog projekta. No ni taj most nije bio dugog vijeka. Već se 1844. godine ustanovilo da postoji potreba izgradnje novog mosta i to prema savjetu gradskog magistrata u ravnoj liniji od vratiju utvrde prema kipu Sv. Ivana Nepomuka. Varaždinski zidarski majstor i građevinski poduzetnik Arnold izgradio je i zgradu župnog dvora u koprivničkom predgrađu Bregi za koju je sastavio predračun i troškovnik 1839. godine. Osim Franje Arnolda djelovao je tada u Koprivnici još jedan varaždinski zidarski majstor Vincet Danckh, koji je 1822. godine vršio popravke na zgradi gradske oružarnice, izgrađene 1714. godine, koja se već 1816. godine nalazila u vrlo lošem stanju pa je već te godine izdana od strane Ugarske dvorske komore dozvola za popravak.