Nakon što sam se u prošloj kolumni osvrnuo na aktualnu situaciju oko glavne cajka zvijezde u Hrvata, došao je red da pružim uvid u to kako svijet izgleda iza novinarskog ekrana.
Svježe sam u novinarstvu, iako su moje dosadašnje aktivnosti često graničile s tim područjem, imao sam pokrenutu Facebook stranicu na kojoj sam komentirao društvena događanja, a često tome posluži i moj privatni profil na toj društvenoj mreži. Naravno, daleko je to od pojma novinarstva, ali ide u smjeru onog što bi ono trebalo biti, pa sam često do sada čuo onu “ti bi trebao biti novinar”. Na kraju sam vjerojatno tim slijedom i završio ovdje gdje sam sada.
No, činjenica je da su mnogi zapravo zaboravili što bi to novinarstvo trebalo biti. Moja prva iskustva i interes oko istog idu u doba nekada popularne Latinice Denisa Latina ili ranih uradaka Nedjeljom u 2 kada je Stanković još imao izrazito jaku oštricu.
Postavljanje nepopularnih pitanja, istraživanje područja koja neki smatraju zabranjenim za istraživanje, izvještavanje u svrhu javnog interesa, sve to i mnogo više od toga je novinarstvo. No, s tom se činjenicom često ne mogu mnogi pomiriti, a oni koji u tome prednjače često su nositelji javne vlasti, ljudi na različitim funkcijama koji si iz nekog razloga zamisle da bi se o njima trebalo pisati apsolutno i jedino samo u superlativima.
Pišem ovo ponukan jednim od nedavnih događaja, kada sam praktički za prvi objavljeni tekst koji problematizira infrastrukturne probleme primio informaciju “da nije to baš tako” s idejom da takav tekst ima za cilj isključivo stvaranja negativnog odjeka u javnosti.
Ideja da se to radi s ciljem ostvarivanja boljitka za sve, s ciljem poticanja na djelovanje – ta ideja ne postoji. Cilj je stvoriti negativnu sliku. Da, budim se svako jutro s mišlju kojeg ću vlastodršca medijski prikazati kao nesposobnog, to me baš onako ufura da odlično provedem dan. Naravno da je istina daleko od toga, ono što me navodi da dobro provedem dan ideja je da se stvari koje tapkaju na mjestu pomaknu, da ono oko čega se godinama upozorava, o čemu se piše, konačno dobije svoj konačni rezultat i po mogućnosti da on bude dobar za zajednicu.
Primjera za to je mnogo, a upravo jedan takav vezan je uz cestovne nebuloze oko naziva prigradskih naselja, gdje je naše novinarsko “njuškanje” potaklo odgovorne da se promjene dogode, pa se nazivi prigradskih naselja konačno na tablama koje svi gledaju, nazovu pravim imenom. Sitan je to korak, ali je važan i ide u smjeru onog što je za mene novinarstvo i ništa dalje od toga zapravo me i ne zanima.
Upute novinarima, što bi, kako bi i zašto bi trebali pisati nisu nikakva novost, nisu novost ni prijetnje, dapače ni “dizanja u zrak”. Nagledali smo se toga u našem okruženju, pa i na globalnoj razini. I naravno, ne dajem sebi ni minimalno toliki značaj da mislim kako bi to nekom palo na pamet, jer kako kažem, svježe sam u ovome i teme o kojima pišem itekako su bezazlene da bi se dovodile u tu korelaciju. No, sama ideja da bi me trebalo pecnuti po prstima u samom startu već dovoljno govori.
Zato, kada vidite da je netko od novinara napisao tekst u kojem se pronalazite, kada vam nakon takvog pročitanog teksta nije baš ugodno, kada mislite da do tog teksta nije trebalo doći – znajte da nešto krivo radite ili da u najmanju ruku nešto što se od vas očekuje – niste napravili.
Za sve ostalo postoje PR službe.