Srpskopravoslavno stanovništvo se u zapadni dio Kraljevine Slavonije doselilo radi vojne službe u posadi Ulricha II. Celjskog (1406.-1456., ban čitave Slavonije od 1445.), koji se 1434. oženio Kantakuzinom (oko 1417. – između 1490. i 1492.), kćeri srpskog despota Đurđa Brankovića, koja je najvjerojatnije po vjenčanju dobila ime Katarina kako ju naziva većina izvora zapadne provenijencije.
Kao što je bio tadašnji običaj ona je sa sobom povela pratnju, u kojoj su uz dvorjana bili i pravoslavni svećenici. U njeno vrijeme je bila napravljena jedna mitra koju krasi ćirilićni natpis: «Sie mitro stvori gospogja Kantakuzina mitropoliti beogradskom». Iz ovoga bi se zapisa moglo zaključiti se da je mitru osobno napravila i darovala sama Katarina (Kantakuzina). No, postoji opravdana sumnja da se samo na podlozi natpisa Katarini (Kantakuzini) daje autorstvo pri izradi mitre jer ju je mogla naručiti u jednoj od mnogih radionica.
Iz vremena Katarininog života na posjedima Celjskih, među kojima su bili Koprivnica i Kamengrad te još neki posjedi u Podravini, sačuvala se jedna rukopisna knjiga koji ima 282 stranice. Najvjerojatnije je netko od pravoslavnih monaha (a možda i više njih) koje je grofica povela sa sobom iz Srbije, 1453. na 1454. godinu prepisao tu bogoslužnu knjigu poznatu pod nazivom Varaždinski Apostol (Praksapostol). To je najstarija, dosada poznata, srpska rukopisna knjiga pisana ćirilicom na tlu hrvatskih zemalja. Na 258 stranici ja zapis: «Slava u Trojici Jedinomu Bogu, koji je dao posle početka i svršetka svakome dobrom delu koje se s njim počinje i svršava. U godini 6962 (1454) ispisa se ovaj božanstveni praksi (Praksapostol) u Varaždinu, Celjske oblasti, pri blagočestivoj gospođi kneginji Kantakuzini kćeri despota Đurđa samodršca srpskog». Prvi dio rukopisa Varaždinskog Apostola «odlikuje resavski pravopis, s primesama raške ortografije, dok drugi deo ima karakteristike svetogorske redakcije.» Pretpostavlja se da su Varaždinski Apostol prepisivala trojica prepisivača.
Nada Klaić je spomenula falsificiranu ispravu kralja Ladislava iz 1457. upućenu tobože slavonskom banu Janu Vitovcu sa zapovijedi da štiti turopoljske plemiće od «pojedinih Rašana u našim utvrdama Medvedgradu, Rakovcu, oba Kalnika i Koprivnici». Po Nadi Klaić «premda je ova isprava vrlo nespretan falsifikat, vjerno je ogledalo svog vremena», a ista autorica o pravoslavnoj vjeri Katarine i njezinih službenika kaže slijedeće «upada u oči da se sami građani ipak ne usuđuju dotaknuti pitanje vjeroispovijesti bilo kneginje Katarine Branković, bilo njezinih službenika «Rašana». Razni mogu biti razlozi takvom postupku. Prije svega morali bismo biti sigurni da je kneginja zaista zadržala oko sebe svoje pravoslavne svećenike.».
Drago Roksandić također govori o postojanju Srba (Rašana) na ovom podučju u 15. stoljeću: «Srbi nisu rijetki ni u posadnim službama u mnoštvu slučajeve u toku 15. stoljeća. Posljednjih godina Nada Klaić i Fedor Moačanin pridonose spoznajama u vezi sa Srbima u gradskim posadama Medvedgrada, Rakovca, oba Kalnika i Koprivnice u doba prije i poslije smrti Ulricha II. Celjskog 1456. godine.» Srpska posada je u tim utvrdama ostala i nakon smrti Ulricha Celjskog 1456. godine. Kako je većina ovih vojnika došla ovamo neženjena, mnogi su se ovdje ženili i osnivali svoje obitelji, primili su rimokatoličku vjeru, a njihovi potomci su se asimilirali u većinsko stanovništvo.