Petra Šestak mlada je poduzetnica, a svoj je kafić otvorila sa samo 20 godina. Danas Caffe bar Stop u Novigradu Podravskom slavi godinu dana postojanja, a Petra nam je ispričala svoj trnovit put prema uspjehu.
Kraj njenog ste kafića sigurno prošli nebrojeno puta, možda i stali na kavu, i vjerujemo uživali u ambijentu i atmosferi, a evo kako je sve krenulo.
– Prije nego sam otvorila kafić, radila sam u knjigovodstvu. Tamo sam se susretala s kalkulacijama, materijalnim knjigovodstvom i sličnim računicama. No počelo me zanimati otvaranje nečeg svojeg i tako sam došla na ideju da otvorim kafić – priča nam ona o svojim početcima.
– Bilo je jako teško jer nisam imala nikakvu podršku, čak su i moji roditelji bili skeptični. No moja odluka trajala je doslovno tri dana, vjerovala sam da ja to mogu i bez obzira na sve loše i negativne komentare, odlučila sam probati pa što bude – prisjeća se ona kako je sve počelo prije točno godinu dana.
– Moj bivši šef i sadašnji knjigovođa puno mi je pomogao, puno smo pričali o otvaranju obrta i pripremio me na sve pozitivno i negativno što mogu očekivati u tom poslu – priča Petra.
I tako je odlučila otvoriti kafić u svom selu – Novigradu Podravskom. Sve je dogovorila s vlasnicom kuće i krenula u preuređivanje prostora.
– Bilo je tu puno posla jer je trebalo krenuti od nule. Novi šank, nova struja, novi namještaj. Sve je to puno koštalo, a ja sam prostor preuredila prema svojim mogućnostima, koje na žalost nisu bile velike s mojih 20 godina – objašnjava ona.
Ljudima je glavno pitanje bilo odakle mi novac.
– Prijavila sam se za samozapošljavanje, tako da sam dio dobila od države, imala sam svoju ušteđevinu i pomogli su mi moji roditelji, koliko god su mogli – kazuje ona.
Renoviranje je trajalo oko tri mjeseca, a Petra je cijelo ljeto provela s majstorima u kafiću i po trgovinama tragajući za svim što je bilo potrebno, a uz to je polagala ispit da bi uopće mogla otvoriti kafić.
– Rješavala sam hrpu papira, tražila djelatnice, dogovarala dobavljače, radila cjenike, odlučivala gdje će u kafiću što stajati i obavljala hrpu ostalih stvari i korak po korak, došao je taj dan otvorenja, 5. srpnja prošle godine – govori nam Petra o svojim početničkim mukama.
– Moram priznati da sam bila iznenađena koliko je ljudi došlo na otvorenje i koliko me njih podržalo. Iskreno, od svih izmiješanih emocija i stresa ni ne sjećam se svega te večeri, ali znam da je bilo puno ljudi koji su mi dali podršku i to mi je na kraju priče i bilo najvažnije – prisjeća se ona otvorenja prije točno godinu dana.
– Bilo je tu puno lijepih stvari, a o ružnima ne želim uopće pričati. Puno novih poznanstava, puno druženja, popijenih kava s gostima, muzike, fešte, puno čokolada, gableca, lijepih riječi i komplimenata – smije se Petra.
Danas su kod nje zaposlene četiri djelatnice i kaže nam kako se sve posložilo i sjelo na svoje mjesto.
– Imam osjećaj kao da je taj kafić moja druga obitelj. Iskreno, bilo je teško jer svaki početak je težak, ali treba samo krenuti i ne odustati. Da mogu, ponovno bih napravila sve isto – tvrdi Petra.
U ovih godinu dana, puno je toga naučila i formirala se u novu osobu.
– Naučila sam da se treba puno truditi i raditi, naučila sam biti odgovornija, a taj me posao ojačao kao osobu. Naučila sam poštovati sve ljude na isti način i, naravno, još uvijek učim, a da mi pomognu, tu su moji roditelji koji mi ukazuju na greške – kaže.
Unatoč svim početničkim mukama, danas joj je drago što je probala.
– Svakome tko ima san i želi nešto probati, želim reći neka to učini. Bez ustručavanja – savjetuje ona.
Dodaje da je imala sreće jer država pomaže mladima što se tiče mjera samozapošljavanja.
– Znam da se svima koji žele otvoriti nešto svoje, u glavi vrti milijun pitanja. Kako ću, što ako neće ići … No treba razmišljati pozitivno i probati jer ako ne probate, nećete ni znati hoćete li uspjeti. A ako i neće ići, barem ćete znati da ste probali – odlučna je Petra.
Ovom je prilikom svima zahvalila na divnih godinu dana.
– Od srca se nadam da će ih biti još puno. Na žalost, zbog koronavirusa danas u kafiću neće svirati bend jer ne želim riskirati, ali čim se sve vrati u normalu, proslavit ćemo rođendan i krećemo s partijima – najavila je ona.
No iako neće biti velike fešte, Petra kaže da je danas u kafiću sva piva po 10 kuna, povodom prve godine.
U mjestu Hampovica u općini Virje noćas se oko 3.40 sati dogodila prometna nesreća.
Iz Policijske uprave koprivničko-križevačke potvrđeno nam je kako je u slijetanju automobila Audi A4 poginuo 35-godišnjak. Djelatnici JVP-a Đurđevac izvlačili su ga iz automobila te mu je odmah pružena liječnička pomoć.
Nažalost, nije preživio.
Promet se određeno vrijeme zbog službenih vozila odvijao jednom trakom. Više informacija bit će poznato nakon očevida.
Slaven Belupo u sklopu 33. kola HT Prve lige gostovao je u susjednom Varaždinu kod istoimenog domaćina. Oba sastava otkako se nogomet vratio pokazala su poprilično visoku razinu igre, koju su posebice današnji domaćini okrenuli s velikim brojem bodova.
Trener Slavenaša Tomislav Stipić od prve minute na teren poslao je Ježinu, Parackog, Zirduma, Božića, Bačelić-Grgića, Godu, Glavčića, Lulića, Bogojevića, Jeffrena i Krstanovića.
S druge strane, Samir Toplak odlučio se na Nevistića, Mamića, Rodina, Senića, Stolnika, Tkalčića, Đuraseka, Teklića, Drožđeka, Posavca i Obregona.
Jedini pogodak, kojim su Varaždinci osvojili sva tri boda, postigao je Drožđek iz jedanaesterca u 80. minuti. Do kraja prvenstva ostala su tri kola u kojima će Slaven Belupo kao sedmi braniti četiri boda prednosti ispred današnjeg, osmoplasiranog suparnika.
HT Prva liga, 33. kolo, 4. srpnja, 21.05 sati, Varaždin:
Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, gostovala je u Dnevniku Nove TV kazala je kako se situaciju s koronavirusom, koja ponovno bilježi povećanje broja zaraženih, može držati pod kontrolom ako se drži distanca, nosi maska u zatvorenom prostoru, koriste dezinficijensi i peru ruke.
Premda se govori o promjenama COVID-19 virusa, A. Markotić kaže kako su simptomi isti. Navela je i kako je 80 posto trenutnih pacijenata s lakim simptomima, a 20 posto s težima.
Na pitanje hoće li se uvoditi strože odgovorila je kako se prate situacija i rizični faktori.
– Provode se pojačane kontrole i tamo gdje se identificira rizično mjesto, tu će biti strože mjere – rekla je.
Zabrinuta je povećanjem broja zaraženih u susjednim zemljama, a potvrdila je i kako je zaraza u Hrvatsku ponovno došla preko naših državljana koji su bili vani.
Glede sutrašnjih izbora, poručila je da se građani pridržavaju mjera koje je Državno izborno povjerenstvo objavilo.
– Staviti masku na lice, držati distancu, dezinficirati ruke, biti strpljiv, čuvati ljude unutra i sebe i bit će sve u redu – zaključila je.
Hrabri vatrogasci JVP-a Đurđevac Danijel Barberić, Željko Zalar i Hrvoje Ređep nagrađeni su Poveljom Grada Đurđevca za podvig spašavanja psa o kojem su izvještavali svi hrvatski mediji, naravno i epodravina.
Nesretan pas zaglavio je u cijevi, kanalu koji prolazi ispod putnog mostića koji vodi u dvorište. Njegovo jaukanje čuli su ljudi koji su pozvali vatrogasce. Hrabri vatrogasac bez imalo oklijevanja uvukao se u malu rupu koja je bila taman njegove veličine i spasio psa koji se uskoro opet veselo igrao s prijateljima po dvorištu.
Za spašavanje psa, vatrogasci su nagrađeni priznanjem Prijatelja životinja te su uvršteni na Top 10 listu pozitivaca, a sada su nagrađeni i gradskim priznanjem koje im je uručeno na svečanoj dodjeli priznanja zaslužnim pojedincima i udrugama Grada Đurđevca, a priznanje su im uručili predsjednik Gradskog vijeća i gradonačelnik Grada Đurđevca.
Oni su jedna neobična obitelj za naše prilike, a posve obična u svoja četiri zida. Na sebi ponekad osjećaju poglede kad izađu među ljude, ali, kažu, više iz radoznalosti i znatiželje. Nakon 30 godina braka i petero predivne djece, njihova je ljubav pobijedila sve predrasude, dobacivanja, zlobne komentare. Pobijedila je neznanje, osuđivanje, upiranje prstom. Oni su jedna sretna, glasna, osebujna i raspjevana obitelj, puna sklada i podrške. Oni su obitelj Yasin iz Novigrada Podravskog. Renata, Osama, Ihab, Alma, blizanci Amin i Hiam i najmlađi Samir.
Osama je 1986. godine potegnuo iz Sudana za Varaždin, da bi studirao Geotehniku. Renata je tamo išla u poljoprivrednu školu i bio je dovoljan jedan susret da se više nikad ne razdvoje.
Prepoznatljiv je po dredlama koje nosi gotovo oduvijek, kaže da se pletu same od sebe i kosu može normalno prati, ali ne i češljati. Po njima i Bobu Marleyu kojeg je slušao, dobio je nadimak Bob još u Sudanu.
– Ako pitate u Novigradu gdje živi Osama Yasin, nitko neće znati, ali ako pitate gdje je Bob, znaju svi. On je domaći čovjek, Novogradec, Podravec, svi ga znaju. Voli ići u gorice. Domaće vino mu je, kaže, dobro, a najviše voli jesti zlevanku – priča nam njegova supruga Renata.
Renata, Bob i sin Amin // Foto: Ivan Balija
Na hranu se nije mogao priviknuti jer mu je bila bez okusa, a oni i sada u obitelji koriste puno začina i vole ljuto.
– Vole ga ovdje, da. Da nismo u Njemačkoj, sada bi bio kandidat na izborima – kaže simpatična Renata koja ne skida osmijeh s lica.
U njihovoj obiteljskoj kući u Novigradu Podravskom živi Afrika. Puna je suvenira i fotografija iz njihove kulture i svakodnevnog života. No ono najbitnije, u kući vlada toplina, razumijevanje i podrška, što je daleko važnije od nacionalnosti, vjere i boje kože.
– Upoznali smo se u diskoklubu. Mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Družili smo se, zaljubili, postali par. Ustvari je to jedna obična ljubavna priča, ali neobična za naše prilike i ljude koji su na ljubav imali brojne prigovore, najviše onih poput da što mi je to trebalo – priča nam Renata o počecima svoje veze s Afrikancem.
Renata je tada imala 18 godina, a sada broje 32 godine veze i 30 godina braka. Ni sva govorkanja i predrasude nisu zaustavile ono što je bilo suđeno.
– Nije on bio sam, studiralo je tamo više Sudanaca i da, bili su zanimljivi u to vrijeme. Znate što je bilo prije 30 godina, jednog tamnoputog čovjeka vidjeti, razgovarati, družiti se. I dan danas ponekad osjetimo poglede, no više iz znatiželje. No prije je bilo i dobacivanja, i to više na moj račun, no nismo imali većih problema s rasnom diskriminacijom. Ali da sam na sve gledala, ne bi danas bili tu gdje jesmo – priča nam Renata.
Foto: Ivan Balija
Kaže da od kad je krenula njihova veza, najviše je predrasuda bilo od starijih ljudi u selu.
– Bilo je tu svakojakih selskih tračeva. Išli su iz krajnosti u krajnost, od toga da je najbolji pa da je najlošiji na svijetu. No rekla bih na neki način s opravdanjem, jer većina starijih ljudi u životu nisu vidjeli crnog čovjeka, pa su se neke žene doslovce bojale, prelazile su na drugu stranu ceste kad smo mi prošli i onda se vraćale. Bob nije ni reagirao, nije on to ni kužio, obraćao pažnju – prisjeća se Renata.
Kaže da je bilo više problema na samom početku, no to je bio više iz neznanja i nepoznavanja „drugačijeg.”
– Nisu me ni njeni roditelji odmah prihvatili, no sada sam jako zahvalan mještanima Podravine što su me primili kao punopravnog mještanina i što se odlično slažem s njima – kaže Bob, naravno, na hrvatskom, kajkavskom.
– Moji su roditelji živjeli u Njemačkoj i nije im bilo teško prihvatiti nekog stranca jer su i sami bili stranci, ja sam se tamo rodila. No i nije im to bilo tako strašno, da Renata ima crnca, nego je tu bio utjecaj okoline. Nitko nije došao k meni i rekao mi u lice: “Zakaj si ti Renata našla njega”, sve je išlo preko moje mame. Kaj budu susedi rekli – govori Renata.
Tu se prisjetila i kako ju je nazvala, jedne jako zgodne situacije.
– Nekad su bile te selske zabave. On je imao kolege u Varaždinu, dečke Sudance i mi smo im javili da u Novigradu imamo vatrogasnu zabavu pa je njih 12 došlo na feštu. Naravno da su popili i odlučili smo da neće tako voziti u Varaždin pa su ostali kod nas spavati. Moji imaju veliku kuću, bile su gore dvije sobe i tamo su spavali. Drugi dan ujutro moja mama je išla po kruh i kupiti nešto za doručak. Susjeda ju je već čekala na ogradi: “Marica, a kam si ti dela te sve crnce spat?” A moja mama je bila britka na jeziku pa joj je rekla: “K sebi v krevet!” I tu je bio kraj priče, od toga dana nisu razgovarale tri godine – smije se Renata.
No zato su na zabavi bili prava atrakcija. Svi su bili u čudi, ali svi su se s njima družili, a oni su bili zabavni, voljeli su plesati, zabavljati se. Njegovi su se prijatelji vratili kući kad je počeo rat, jedino je Boba zadržala ljubav.
Njihov sin Amin kaže da su ih znali malo zadirkivati u osnovnoj školi, ali ništa više od obične dječje igre, uvijek su bili čokoladni, a to im je čak bilo i simpatično.
Boba je pak iznenadila nestrpljivost i znatiželja lokalnih mještanina kad su dolazili gledati njihovo prvo dijete. Dolazili su da vide kakvo je dijete, kako izgleda.
– Govorili su kakvo bude ona to „čudo“ rodila, no na kraju su se iznenadili kad su vidjeli naše prekrasno dijete i nisu skidali osmijeh s lica. No neki su me tračevi spekli, ne može čovjek uvijek biti hladnokrvan. Ali nikad nisam pokazala da me to boli i uvijek sam mislila što je sad meni u toj situaciji prioritet, slušati tamo neku babu Maru, koja nit me stani, niti hrani niti zna kako živim. Naravno, u trenutku čovjek osjeća povrijeđenost, ali to na kraju pustiš. No bilo je puno više onih ljudi koji su nam dali podršku i bodrili nas – priča ona o raznim iskustvima.
Oboje su zgroženi situacijom u Americi i nepojmljivo im je da netko nekome može učiniti nažao, a kamoli ga ubiti samo jer je druge vjere, boje kože, nacionalnosti…
Foto: Ivan Balija
– Za nas je čovjek čovjek, bez obzira odakle dolazi, u što vjeruje. Ovo je grozno što se tamo događa, takva mržnja među ljudima – kažu nam.
Renata je i rodom iz Novigrada, a Bob je došao za zeta, šale se. Imali su 15 godina obiteljski posao, cvjećarnu, svi su radili zajedno. Sada su s troje djece u Njemačkoj, gdje kažu da ima više mogućnosti, ako hoćeš raditi, a mi smo ih ulovili na godišnjem u Novigradu. Troje je djece s njima u Njemačkoj, najstariji sin je u drugom gradu, završio je prekvalifikaciju i radi u informatičkoj firmi. Kćer Hiam ide tamo na fakultet, Samir je završio gimnaziju i sad će na informatiku. Alma je u Zagrebu, radi u odvjetničkom uredu, dok Amin studira strojarstvo u Slavonskom Brodu. No i on planira za njima.
– Tamo nitko ne reagira na nas, živimo u mjestu koje je po broju stanovnika kao Đurđevac, jedno mirno mjesto. Ima puno različitih nacionalnosti tako da nema ni pogleda jer to tamo toliko normalno. Kod nas nije, baš zato što je velika rijetkost – kazuje Renata.
Foto: Ivan Balija
Na zidu iznad kamina vise slike njih dvoje prije 30 godina, kada su izrekli sudbonosno da. Mladi su i sretni. Zaljubljeni. Svadbu su imali u krugu najuže obitelji i prijatelja s faksa.
Pitali smo Boba kako su reagirali njegovi roditelji kad im je javio da će se vjenčati s Renatom, na što kaže da im je bilo najvažnije da je on sretan.
– Ako sam ja sretan, i oni su sretni – kaže.
– S obzirom na to da smo komunicirali pismima i nismo se vidjeli, mogu reći da su oni bili liberalniji – šali se Renata. No zato, kad su 2007. godine prvi puta bili u posjetu Sudanu, kaže da su ju izuzetno lijepo prihvatili i da nema ni jednog lošeg iskustva.
– Lani smo bili ponovo. Njegova je majka bila bolesna i nažalost preminula je dva dana prije našeg dolaska, a nadali smo se da ćemo ju još jednom vidjeti. Oca nisam upoznala, on je umro prije nego smo išli tamo – objašnjava Renata.
U Sudanu je bila obrnuta situacija, a kaže da ona rasistički nije osjetila baš ništa.
– Nismo uopće bili u centru pažnje, oni su tamo puno više imali kontakt s bijelim ljudima, nego mi ovdje s crncima. Oni su izrazito ljubazni ljudi i sve što smo čuli u Africi nije tako. To je jedan potpuno drugi svijet, nemjerljiv s našim i jako zanimljiv. Primjerice kod njih je vrijeme relativan pojam. Dogovorimo se ići ćemo sutra u 10 u šoping centar, pa kad dođe 10 mi smo spremni, a oni: “Kuda? Pa idemo, polako.” Išli smo u 13 sati. Nisu toliko vezani vremenom, ako nismo danas, budemo sutra. To su jedni veseli, radosni ljudi, bez obzira na dob, na količinu materijalnog dobra – kazuje Renata.
Foto: Ivan Balija
Čekanje s papirima, je, kaže, skoro isto kao kod nas. “Na šalterima su redovi, vruće je, sve polako ide, pa samo čujemo ima vremena, bude, polako. I tako polako smo riješili papirologiju koju smo morali.”
– Mamu ko mamu, uvijek ju je bilo strah za mene, ako odemo dole da se više nikad neću vratiti. No eto, vratila sam se živa i zdrava. Riječ je o dalekoj zemlji, nemamo ni viziju kako to izgleda, svi misle, to je muslimanska zemlja, žene se ne poštuju – priča ona.
Bobova sestra tamo ima ogromnu kuću, sa stanovima za njihove nećake, koji žive i rade u Abu Dabiju pa kad dođu doma su tu, svi zajedno.
– Bilo je djece od tri mjeseca do 14 godina, svi su se zajedno igrali na dvorištu, muževi brinu o djeci i nisam nikad vidjela da je neki muškarac prema ženi bio bezobrazan i radio bilo kakvu diskriminaciju.Žene su tamo sve ‘zamotane’, imaju otvoreno lice, a dio je u burkama, koje nose po osobnoj želji. Kod kuće, kad je obitelj sama, se odmotaju u odjeću koju imaju ispod – opisuje Renata život u Sudanu.
Ona se nije zamatala niti je to netko od nje tražio, no poštovala je njihovu kulturu i bila pristojno obučena.
Bob kaže da su ta pravila došla s novom vladom, oko 1986. godine, dok su prije živjeli slobodnije i žene su se normalno oblačile. Njemu pak, nije bilo neobično biti u vezi s Renatom jer tamo gdje je živio je bilo puno bijelaca, više nego kod nas crnaca, a i viđao je puno turista.
Foto: Ivan Balija
Tamo su Renata i Bob imali obred, simulaciju vjenčanja po njihovim običajima, obučeni u njihove nošnje i posvećeni dimom sandalovine.
Bob kaže da su u Sudanu uobičajene velike obitelji, a njih je šestero braće i sestara. I oni su osnovali veliku i sretnu obitelj, iako je u planu bilo troje djece.
Kod nas nije nikad bilo podjele poslova. Bob mi je uvijek u svemu pomagao, i s djecom i po kući i s kuhanjem. Kad sam rodila blizance mislila sam kako ćemo sad, imali smo cvjećarnu, puno posla, djeca su bila mala, no zajedničkim snagama sve smo uspjeli – smije se ona i napominje da se sve može zajedničkim snagama.
– Djeca su mi uvijek bila prioritet djeca i svu svoju snagu, energiju, sve usmjeravam na njih. Najbitnije mi je da su oni sretni ljudi, bilo čime se bavili, da su sretni i zadovoljni, a ostalo me ne zanima, nit me selo više dira. Samo uživam u njima i uvijek sam im podrška u svemu onome što rade. Nije stvar u tome da imaju, nego da budu sretni, jer imati ne znači biti sretan – zaključuje Renata ovu predivnu obiteljsku sagu.
Petra Šestak mlada je poduzetnica, a svoj je kafić otvorila sa samo 20 godina. Danas Caffe bar Stop u Novigradu Podravskom slavi godinu dana postojanja, a Petra nam je ispričala svoj trnovit put prema uspjehu.
Kraj njenog ste kafića sigurno prošli nebrojeno puta, možda i stali na kavu, i vjerujemo uživali u ambijentu i atmosferi, a evo kako je sve krenulo.
– Prije nego sam otvorila kafić, radila sam u knjigovodstvu. Tamo sam se susretala s kalkulacijama, materijalnim knjigovodstvom i sličnim računicama. No počelo me zanimati otvaranje nečeg svojeg i tako sam došla na ideju da otvorim kafić – priča nam ona o svojim početcima.
– Bilo je jako teško jer nisam imala nikakvu podršku, čak su i moji roditelji bili skeptični. No moja odluka trajala je doslovno tri dana, vjerovala sam da ja to mogu i bez obzira na sve loše i negativne komentare, odlučila sam probati pa što bude – prisjeća se ona kako je sve počelo prije točno godinu dana.
– Moj bivši šef i sadašnji knjigovođa puno mi je pomogao, puno smo pričali o otvaranju obrta i pripremio me na sve pozitivno i negativno što mogu očekivati u tom poslu – priča Petra.
I tako je odlučila otvoriti kafić u svom selu – Novigradu Podravskom. Sve je dogovorila s vlasnicom kuće i krenula u preuređivanje prostora.
– Bilo je tu puno posla jer je trebalo krenuti od nule. Novi šank, nova struja, novi namještaj. Sve je to puno koštalo, a ja sam prostor preuredila prema svojim mogućnostima, koje na žalost nisu bile velike s mojih 20 godina – objašnjava ona.
Ljudima je glavno pitanje bilo odakle mi novac.
– Prijavila sam se za samozapošljavanje, tako da sam dio dobila od države, imala sam svoju ušteđevinu i pomogli su mi moji roditelji, koliko god su mogli – kazuje ona.
Renoviranje je trajalo oko tri mjeseca, a Petra je cijelo ljeto provela s majstorima u kafiću i po trgovinama tragajući za svim što je bilo potrebno, a uz to je polagala ispit da bi uopće mogla otvoriti kafić.
– Rješavala sam hrpu papira, tražila djelatnice, dogovarala dobavljače, radila cjenike, odlučivala gdje će u kafiću što stajati i obavljala hrpu ostalih stvari i korak po korak, došao je taj dan otvorenja, 5. srpnja prošle godine – govori nam Petra o svojim početničkim mukama.
– Moram priznati da sam bila iznenađena koliko je ljudi došlo na otvorenje i koliko me njih podržalo. Iskreno, od svih izmiješanih emocija i stresa ni ne sjećam se svega te večeri, ali znam da je bilo puno ljudi koji su mi dali podršku i to mi je na kraju priče i bilo najvažnije – prisjeća se ona otvorenja prije točno godinu dana.
– Bilo je tu puno lijepih stvari, a o ružnima ne želim uopće pričati. Puno novih poznanstava, puno druženja, popijenih kava s gostima, muzike, fešte, puno čokolada, gableca, lijepih riječi i komplimenata – smije se Petra.
Danas su kod nje zaposlene četiri djelatnice i kaže nam kako se sve posložilo i sjelo na svoje mjesto.
– Imam osjećaj kao da je taj kafić moja druga obitelj. Iskreno, bilo je teško jer svaki početak je težak, ali treba samo krenuti i ne odustati. Da mogu, ponovno bih napravila sve isto – tvrdi Petra.
U ovih godinu dana, puno je toga naučila i formirala se u novu osobu.
– Naučila sam da se treba puno truditi i raditi, naučila sam biti odgovornija, a taj me posao ojačao kao osobu. Naučila sam poštovati sve ljude na isti način i, naravno, još uvijek učim, a da mi pomognu, tu su moji roditelji koji mi ukazuju na greške – kaže.
Unatoč svim početničkim mukama, danas joj je drago što je probala.
– Svakome tko ima san i želi nešto probati, želim reći neka to učini. Bez ustručavanja – savjetuje ona.
Dodaje da je imala sreće jer država pomaže mladima što se tiče mjera samozapošljavanja.
– Znam da se svima koji žele otvoriti nešto svoje, u glavi vrti milijun pitanja. Kako ću, što ako neće ići … No treba razmišljati pozitivno i probati jer ako ne probate, nećete ni znati hoćete li uspjeti. A ako i neće ići, barem ćete znati da ste probali – odlučna je Petra.
Ovom je prilikom svima zahvalila na divnih godinu dana.
– Od srca se nadam da će ih biti još puno. Na žalost, zbog koronavirusa danas u kafiću neće svirati bend jer ne želim riskirati, ali čim se sve vrati u normalu, proslavit ćemo rođendan i krećemo s partijima – najavila je ona.
No iako neće biti velike fešte, Petra kaže da je danas u kafiću sva piva po 10 kuna, povodom prve godine.
U mjestu Hampovica u općini Virje noćas se oko 3.40 sati dogodila prometna nesreća.
Iz Policijske uprave koprivničko-križevačke potvrđeno nam je kako je u slijetanju automobila Audi A4 poginuo 35-godišnjak. Djelatnici JVP-a Đurđevac izvlačili su ga iz automobila te mu je odmah pružena liječnička pomoć.
Nažalost, nije preživio.
Promet se određeno vrijeme zbog službenih vozila odvijao jednom trakom. Više informacija bit će poznato nakon očevida.
Slaven Belupo u sklopu 33. kola HT Prve lige gostovao je u susjednom Varaždinu kod istoimenog domaćina. Oba sastava otkako se nogomet vratio pokazala su poprilično visoku razinu igre, koju su posebice današnji domaćini okrenuli s velikim brojem bodova.
Trener Slavenaša Tomislav Stipić od prve minute na teren poslao je Ježinu, Parackog, Zirduma, Božića, Bačelić-Grgića, Godu, Glavčića, Lulića, Bogojevića, Jeffrena i Krstanovića.
S druge strane, Samir Toplak odlučio se na Nevistića, Mamića, Rodina, Senića, Stolnika, Tkalčića, Đuraseka, Teklića, Drožđeka, Posavca i Obregona.
Jedini pogodak, kojim su Varaždinci osvojili sva tri boda, postigao je Drožđek iz jedanaesterca u 80. minuti. Do kraja prvenstva ostala su tri kola u kojima će Slaven Belupo kao sedmi braniti četiri boda prednosti ispred današnjeg, osmoplasiranog suparnika.
HT Prva liga, 33. kolo, 4. srpnja, 21.05 sati, Varaždin:
Alemka Markotić, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti dr. Fran Mihaljević, gostovala je u Dnevniku Nove TV kazala je kako se situaciju s koronavirusom, koja ponovno bilježi povećanje broja zaraženih, može držati pod kontrolom ako se drži distanca, nosi maska u zatvorenom prostoru, koriste dezinficijensi i peru ruke.
Premda se govori o promjenama COVID-19 virusa, A. Markotić kaže kako su simptomi isti. Navela je i kako je 80 posto trenutnih pacijenata s lakim simptomima, a 20 posto s težima.
Na pitanje hoće li se uvoditi strože odgovorila je kako se prate situacija i rizični faktori.
– Provode se pojačane kontrole i tamo gdje se identificira rizično mjesto, tu će biti strože mjere – rekla je.
Zabrinuta je povećanjem broja zaraženih u susjednim zemljama, a potvrdila je i kako je zaraza u Hrvatsku ponovno došla preko naših državljana koji su bili vani.
Glede sutrašnjih izbora, poručila je da se građani pridržavaju mjera koje je Državno izborno povjerenstvo objavilo.
– Staviti masku na lice, držati distancu, dezinficirati ruke, biti strpljiv, čuvati ljude unutra i sebe i bit će sve u redu – zaključila je.
Hrabri vatrogasci JVP-a Đurđevac Danijel Barberić, Željko Zalar i Hrvoje Ređep nagrađeni su Poveljom Grada Đurđevca za podvig spašavanja psa o kojem su izvještavali svi hrvatski mediji, naravno i epodravina.
Nesretan pas zaglavio je u cijevi, kanalu koji prolazi ispod putnog mostića koji vodi u dvorište. Njegovo jaukanje čuli su ljudi koji su pozvali vatrogasce. Hrabri vatrogasac bez imalo oklijevanja uvukao se u malu rupu koja je bila taman njegove veličine i spasio psa koji se uskoro opet veselo igrao s prijateljima po dvorištu.
Za spašavanje psa, vatrogasci su nagrađeni priznanjem Prijatelja životinja te su uvršteni na Top 10 listu pozitivaca, a sada su nagrađeni i gradskim priznanjem koje im je uručeno na svečanoj dodjeli priznanja zaslužnim pojedincima i udrugama Grada Đurđevca, a priznanje su im uručili predsjednik Gradskog vijeća i gradonačelnik Grada Đurđevca.
Oni su jedna neobična obitelj za naše prilike, a posve obična u svoja četiri zida. Na sebi ponekad osjećaju poglede kad izađu među ljude, ali, kažu, više iz radoznalosti i znatiželje. Nakon 30 godina braka i petero predivne djece, njihova je ljubav pobijedila sve predrasude, dobacivanja, zlobne komentare. Pobijedila je neznanje, osuđivanje, upiranje prstom. Oni su jedna sretna, glasna, osebujna i raspjevana obitelj, puna sklada i podrške. Oni su obitelj Yasin iz Novigrada Podravskog. Renata, Osama, Ihab, Alma, blizanci Amin i Hiam i najmlađi Samir.
Osama je 1986. godine potegnuo iz Sudana za Varaždin, da bi studirao Geotehniku. Renata je tamo išla u poljoprivrednu školu i bio je dovoljan jedan susret da se više nikad ne razdvoje.
Prepoznatljiv je po dredlama koje nosi gotovo oduvijek, kaže da se pletu same od sebe i kosu može normalno prati, ali ne i češljati. Po njima i Bobu Marleyu kojeg je slušao, dobio je nadimak Bob još u Sudanu.
– Ako pitate u Novigradu gdje živi Osama Yasin, nitko neće znati, ali ako pitate gdje je Bob, znaju svi. On je domaći čovjek, Novogradec, Podravec, svi ga znaju. Voli ići u gorice. Domaće vino mu je, kaže, dobro, a najviše voli jesti zlevanku – priča nam njegova supruga Renata.
Renata, Bob i sin Amin // Foto: Ivan Balija
Na hranu se nije mogao priviknuti jer mu je bila bez okusa, a oni i sada u obitelji koriste puno začina i vole ljuto.
– Vole ga ovdje, da. Da nismo u Njemačkoj, sada bi bio kandidat na izborima – kaže simpatična Renata koja ne skida osmijeh s lica.
U njihovoj obiteljskoj kući u Novigradu Podravskom živi Afrika. Puna je suvenira i fotografija iz njihove kulture i svakodnevnog života. No ono najbitnije, u kući vlada toplina, razumijevanje i podrška, što je daleko važnije od nacionalnosti, vjere i boje kože.
– Upoznali smo se u diskoklubu. Mogu reći da je to bila ljubav na prvi pogled. Družili smo se, zaljubili, postali par. Ustvari je to jedna obična ljubavna priča, ali neobična za naše prilike i ljude koji su na ljubav imali brojne prigovore, najviše onih poput da što mi je to trebalo – priča nam Renata o počecima svoje veze s Afrikancem.
Renata je tada imala 18 godina, a sada broje 32 godine veze i 30 godina braka. Ni sva govorkanja i predrasude nisu zaustavile ono što je bilo suđeno.
– Nije on bio sam, studiralo je tamo više Sudanaca i da, bili su zanimljivi u to vrijeme. Znate što je bilo prije 30 godina, jednog tamnoputog čovjeka vidjeti, razgovarati, družiti se. I dan danas ponekad osjetimo poglede, no više iz znatiželje. No prije je bilo i dobacivanja, i to više na moj račun, no nismo imali većih problema s rasnom diskriminacijom. Ali da sam na sve gledala, ne bi danas bili tu gdje jesmo – priča nam Renata.
Foto: Ivan Balija
Kaže da od kad je krenula njihova veza, najviše je predrasuda bilo od starijih ljudi u selu.
– Bilo je tu svakojakih selskih tračeva. Išli su iz krajnosti u krajnost, od toga da je najbolji pa da je najlošiji na svijetu. No rekla bih na neki način s opravdanjem, jer većina starijih ljudi u životu nisu vidjeli crnog čovjeka, pa su se neke žene doslovce bojale, prelazile su na drugu stranu ceste kad smo mi prošli i onda se vraćale. Bob nije ni reagirao, nije on to ni kužio, obraćao pažnju – prisjeća se Renata.
Kaže da je bilo više problema na samom početku, no to je bio više iz neznanja i nepoznavanja „drugačijeg.”
– Nisu me ni njeni roditelji odmah prihvatili, no sada sam jako zahvalan mještanima Podravine što su me primili kao punopravnog mještanina i što se odlično slažem s njima – kaže Bob, naravno, na hrvatskom, kajkavskom.
– Moji su roditelji živjeli u Njemačkoj i nije im bilo teško prihvatiti nekog stranca jer su i sami bili stranci, ja sam se tamo rodila. No i nije im to bilo tako strašno, da Renata ima crnca, nego je tu bio utjecaj okoline. Nitko nije došao k meni i rekao mi u lice: “Zakaj si ti Renata našla njega”, sve je išlo preko moje mame. Kaj budu susedi rekli – govori Renata.
Tu se prisjetila i kako ju je nazvala, jedne jako zgodne situacije.
– Nekad su bile te selske zabave. On je imao kolege u Varaždinu, dečke Sudance i mi smo im javili da u Novigradu imamo vatrogasnu zabavu pa je njih 12 došlo na feštu. Naravno da su popili i odlučili smo da neće tako voziti u Varaždin pa su ostali kod nas spavati. Moji imaju veliku kuću, bile su gore dvije sobe i tamo su spavali. Drugi dan ujutro moja mama je išla po kruh i kupiti nešto za doručak. Susjeda ju je već čekala na ogradi: “Marica, a kam si ti dela te sve crnce spat?” A moja mama je bila britka na jeziku pa joj je rekla: “K sebi v krevet!” I tu je bio kraj priče, od toga dana nisu razgovarale tri godine – smije se Renata.
No zato su na zabavi bili prava atrakcija. Svi su bili u čudi, ali svi su se s njima družili, a oni su bili zabavni, voljeli su plesati, zabavljati se. Njegovi su se prijatelji vratili kući kad je počeo rat, jedino je Boba zadržala ljubav.
Njihov sin Amin kaže da su ih znali malo zadirkivati u osnovnoj školi, ali ništa više od obične dječje igre, uvijek su bili čokoladni, a to im je čak bilo i simpatično.
Boba je pak iznenadila nestrpljivost i znatiželja lokalnih mještanina kad su dolazili gledati njihovo prvo dijete. Dolazili su da vide kakvo je dijete, kako izgleda.
– Govorili su kakvo bude ona to „čudo“ rodila, no na kraju su se iznenadili kad su vidjeli naše prekrasno dijete i nisu skidali osmijeh s lica. No neki su me tračevi spekli, ne može čovjek uvijek biti hladnokrvan. Ali nikad nisam pokazala da me to boli i uvijek sam mislila što je sad meni u toj situaciji prioritet, slušati tamo neku babu Maru, koja nit me stani, niti hrani niti zna kako živim. Naravno, u trenutku čovjek osjeća povrijeđenost, ali to na kraju pustiš. No bilo je puno više onih ljudi koji su nam dali podršku i bodrili nas – priča ona o raznim iskustvima.
Oboje su zgroženi situacijom u Americi i nepojmljivo im je da netko nekome može učiniti nažao, a kamoli ga ubiti samo jer je druge vjere, boje kože, nacionalnosti…
Foto: Ivan Balija
– Za nas je čovjek čovjek, bez obzira odakle dolazi, u što vjeruje. Ovo je grozno što se tamo događa, takva mržnja među ljudima – kažu nam.
Renata je i rodom iz Novigrada, a Bob je došao za zeta, šale se. Imali su 15 godina obiteljski posao, cvjećarnu, svi su radili zajedno. Sada su s troje djece u Njemačkoj, gdje kažu da ima više mogućnosti, ako hoćeš raditi, a mi smo ih ulovili na godišnjem u Novigradu. Troje je djece s njima u Njemačkoj, najstariji sin je u drugom gradu, završio je prekvalifikaciju i radi u informatičkoj firmi. Kćer Hiam ide tamo na fakultet, Samir je završio gimnaziju i sad će na informatiku. Alma je u Zagrebu, radi u odvjetničkom uredu, dok Amin studira strojarstvo u Slavonskom Brodu. No i on planira za njima.
– Tamo nitko ne reagira na nas, živimo u mjestu koje je po broju stanovnika kao Đurđevac, jedno mirno mjesto. Ima puno različitih nacionalnosti tako da nema ni pogleda jer to tamo toliko normalno. Kod nas nije, baš zato što je velika rijetkost – kazuje Renata.
Foto: Ivan Balija
Na zidu iznad kamina vise slike njih dvoje prije 30 godina, kada su izrekli sudbonosno da. Mladi su i sretni. Zaljubljeni. Svadbu su imali u krugu najuže obitelji i prijatelja s faksa.
Pitali smo Boba kako su reagirali njegovi roditelji kad im je javio da će se vjenčati s Renatom, na što kaže da im je bilo najvažnije da je on sretan.
– Ako sam ja sretan, i oni su sretni – kaže.
– S obzirom na to da smo komunicirali pismima i nismo se vidjeli, mogu reći da su oni bili liberalniji – šali se Renata. No zato, kad su 2007. godine prvi puta bili u posjetu Sudanu, kaže da su ju izuzetno lijepo prihvatili i da nema ni jednog lošeg iskustva.
– Lani smo bili ponovo. Njegova je majka bila bolesna i nažalost preminula je dva dana prije našeg dolaska, a nadali smo se da ćemo ju još jednom vidjeti. Oca nisam upoznala, on je umro prije nego smo išli tamo – objašnjava Renata.
U Sudanu je bila obrnuta situacija, a kaže da ona rasistički nije osjetila baš ništa.
– Nismo uopće bili u centru pažnje, oni su tamo puno više imali kontakt s bijelim ljudima, nego mi ovdje s crncima. Oni su izrazito ljubazni ljudi i sve što smo čuli u Africi nije tako. To je jedan potpuno drugi svijet, nemjerljiv s našim i jako zanimljiv. Primjerice kod njih je vrijeme relativan pojam. Dogovorimo se ići ćemo sutra u 10 u šoping centar, pa kad dođe 10 mi smo spremni, a oni: “Kuda? Pa idemo, polako.” Išli smo u 13 sati. Nisu toliko vezani vremenom, ako nismo danas, budemo sutra. To su jedni veseli, radosni ljudi, bez obzira na dob, na količinu materijalnog dobra – kazuje Renata.
Foto: Ivan Balija
Čekanje s papirima, je, kaže, skoro isto kao kod nas. “Na šalterima su redovi, vruće je, sve polako ide, pa samo čujemo ima vremena, bude, polako. I tako polako smo riješili papirologiju koju smo morali.”
– Mamu ko mamu, uvijek ju je bilo strah za mene, ako odemo dole da se više nikad neću vratiti. No eto, vratila sam se živa i zdrava. Riječ je o dalekoj zemlji, nemamo ni viziju kako to izgleda, svi misle, to je muslimanska zemlja, žene se ne poštuju – priča ona.
Bobova sestra tamo ima ogromnu kuću, sa stanovima za njihove nećake, koji žive i rade u Abu Dabiju pa kad dođu doma su tu, svi zajedno.
– Bilo je djece od tri mjeseca do 14 godina, svi su se zajedno igrali na dvorištu, muževi brinu o djeci i nisam nikad vidjela da je neki muškarac prema ženi bio bezobrazan i radio bilo kakvu diskriminaciju.Žene su tamo sve ‘zamotane’, imaju otvoreno lice, a dio je u burkama, koje nose po osobnoj želji. Kod kuće, kad je obitelj sama, se odmotaju u odjeću koju imaju ispod – opisuje Renata život u Sudanu.
Ona se nije zamatala niti je to netko od nje tražio, no poštovala je njihovu kulturu i bila pristojno obučena.
Bob kaže da su ta pravila došla s novom vladom, oko 1986. godine, dok su prije živjeli slobodnije i žene su se normalno oblačile. Njemu pak, nije bilo neobično biti u vezi s Renatom jer tamo gdje je živio je bilo puno bijelaca, više nego kod nas crnaca, a i viđao je puno turista.
Foto: Ivan Balija
Tamo su Renata i Bob imali obred, simulaciju vjenčanja po njihovim običajima, obučeni u njihove nošnje i posvećeni dimom sandalovine.
Bob kaže da su u Sudanu uobičajene velike obitelji, a njih je šestero braće i sestara. I oni su osnovali veliku i sretnu obitelj, iako je u planu bilo troje djece.
Kod nas nije nikad bilo podjele poslova. Bob mi je uvijek u svemu pomagao, i s djecom i po kući i s kuhanjem. Kad sam rodila blizance mislila sam kako ćemo sad, imali smo cvjećarnu, puno posla, djeca su bila mala, no zajedničkim snagama sve smo uspjeli – smije se ona i napominje da se sve može zajedničkim snagama.
– Djeca su mi uvijek bila prioritet djeca i svu svoju snagu, energiju, sve usmjeravam na njih. Najbitnije mi je da su oni sretni ljudi, bilo čime se bavili, da su sretni i zadovoljni, a ostalo me ne zanima, nit me selo više dira. Samo uživam u njima i uvijek sam im podrška u svemu onome što rade. Nije stvar u tome da imaju, nego da budu sretni, jer imati ne znači biti sretan – zaključuje Renata ovu predivnu obiteljsku sagu.
I tako je odlučila otvoriti kafić u svom selu – Novigradu Podravskom. Sve je dogovorila s vlasnicom kuće i krenula u preuređivanje prostora.
Renoviranje je trajalo oko tri mjeseca, a Petra je cijelo ljeto provela s majstorima u kafiću i po trgovinama tragajući za svim što je bilo potrebno, a uz to je polagala ispit da bi uopće mogla otvoriti kafić.
– Bilo je tu puno lijepih stvari, a o ružnima ne želim uopće pričati. Puno novih poznanstava, puno druženja, popijenih kava s gostima, muzike, fešte, puno čokolada, gableca, lijepih riječi i komplimenata – smije se Petra.
U ovih godinu dana, puno je toga naučila i formirala se u novu osobu.
– Znam da se svima koji žele otvoriti nešto svoje, u glavi vrti milijun pitanja. Kako ću, što ako neće ići … No treba razmišljati pozitivno i probati jer ako ne probate, nećete ni znati hoćete li uspjeti. A ako i neće ići, barem ćete znati da ste probali – odlučna je Petra.
![[IMENDANI] Sve najbolje prvom, drugom, trećem i petom, ma svim Antunima ovoga svijeta!](https://epodravina.hr/wp-content/uploads/2020/07/imena-0507-768x585.jpg "[IMENDANI] Sve najbolje prvom, drugom, trećem i petom, ma svim Antunima ovoga svijeta!")
![[VIC DANA] Mujo “flertuje” sa ženom](https://epodravina.hr/wp-content/uploads/2019/09/Vicevi_2-768x576.jpg "[VIC DANA] Mujo “flertuje” sa ženom")
