Domagoj Olujić iz Hlebina ipak nije uspio proći u idući fazu popularnog showa The Voice.
Mladi glazbenik i pjevač natjecao se u timu Davora Gopca i pored Tee Lovreković i Aleksandra Baića nije osvojio povjerenje svog mentora pjevajući “Mama told me not to come” Toma Jonesa i Stereophonicsa.
– Gospon Dodo, bilo je brodo – kazao je u svom stilu Gobac i pohvalio sigurnost Domagojeve izvedbe.
Iako se ostatku mentora najviše svidio Aleksandar, Gobac je u daljnje natjecanje poveo najprije Teu, a onda i Aleksandra, dok se Domagoju zahvalio.
Neki trendovi dolaze i odlaze, neki dođu i ostanu, a neki kao da su tu odavno i ne misle nas napustiti – karirani kaput jedan je od njih.
Zato zapravo ni nije riječ o trendu već o komadu kojega svakako vrijedi imati u ormaru. Ova elegantna i zgodna Koprivničanka na špici prošetala je svoj kaputić i pokazala koliko je taj uzorak svestran. U svojoj sivoj nijansi odličan je odabir za podići svaku kombinaciju i unijeti dašak upadljivosti u njih, pa je tako i ovdje idealan za uske crne kožne hlače i vrtoglavo visoke čizmice na blok petu.
Sve je na njoj super, a i torbica je jednostavno preslatka. Sviđa nam se!
U današnjem svijetu u kojem se moć i vrijednost mjere zaradom, staviti osmijeh na nečije lice pravi je odraz snage, pozitivnog razmišljanja i pripadnosti.
Kako roditelji djece s teškoćama gledaju svijet na sasvim drugačiji način jer im je život usmjeren na olakšavanje tegoba raznih dijagnoza i prognoza vlastitog djeteta, oni, zajedno sa svojom djecom, čine ravnotežu u duhovnom smislu.
Iako su i sami taoci lošeg sustava, često bez razumijevanja i bez dovoljnih sredstava za normalan život, u stalnoj su potrazi za izvorom snage kako bi svome djetetu bili od pomoći i stvarali okruženje u kojem je moguće napredovati. Majke i očevi, često na rubu snaga, idu naprijed pomno pazeći da pred djetetom ne gube osmijeh.
Jedna od njih je i hrabra majka Sanja Jantolek iz Velikog Bukovca koja ima status roditelja-njegovatelja. Nakon porođaja, njezina 14-godišnja kći Helena ostala je bez kisika, a liječnici su ustanovili da ima prirođene malformacije mozga. Suočena s takvom dijagnozom, Sanji nije bilo lako na početku prihvatiti da će imati dijete koje će trebati njezinu brigu i pomoć cijeli život.
Helena Jantolek // Foto: privatna arhiva
– Život se preokrene u trenu, ali morala sam se brzo sabrati. Na početku svoga puta probudila sam potrebnu snagu u sebi i suočila se s činjenicom da imam dijete koje se jako razlikuje od druge djece, ali da to nije kraj svijeta. Zapitala sam se što dobro mogu napraviti za sebe, nju i našu obitelj. Naravno, nisam bila sama, u tome mi je pomogao i suprug – ispričala nam je Sanja.
Iskustvo koje su prošli i prolaze Helena i njezini roditelji je teško, ali nikad neće zaboraviti riječi ohrabrenja liječnika u bolnici na Rebru, dr. Sarnavke i dr. Barića, koji su je „podigli“ i bili joj potpora.
– Liječnici su mi rekli da se ponašam kao da imam zdravo dijete. Da ću imati križni put, ali s puno truda Helena će postati djevojčica koja će sve ostvariti, samo trebam imati cilj – kazala nam je Sanja.
Kad je Helena imala šest mjeseci, krenula je s njom u Goljak na fizikalnu terapiju, no tamo je doživjela loša iskustva.
– Kao majci mi je bilo najteže jer nisam znala i nisam tada imala gdje pročitati, niti naučiti što mogu s njom vježbati kako bih joj pomogla da svlada potrebne vještine koje dijete uredna razvoja nauči samo bez pomoći – kazala nam je Sanja.
Obitelj Jantolek: otac Zvonko, majka Sanja, baka Ema i Helena // Foto: privatna arhiva
Nakon Goljaka krenuli su na fizikalnu terapiju u koprivničku bolnicu, koju su koristili do Helenine 12. godine.
– Uz puno strpljenja i ohrabrivanja fizijatrice dr. Melite Papac, Helena je propuzala, naučila sjediti, progovorila je i prohodala s pet godina. Dala nam je i naputke te nas kontinuirano pratila. Bilo je to vrlo zahtjevno vrijeme s mnogo mog angažmana. Najvažnije je bilo da sam bila spremna učiti od stručnjaka i to znanje primijeniti sa svojim djetetom – ispričala je.
Helena je uključena u programe Udruge s intelektualnim teškoćama „Latice“ gdje provodi slobodno vrijeme u kreativnim radionicama s vršnjacima, često idu i na izlete… A od sedme godine polazi COOR Podravsko sunce koje pruža uvjete za učenje prilagođeno njezinim potrebama i sposobnostima. Danas pohađa sedmi razred.
– U razredu ih je osmero različitih stupnjeva poteškoća i odlično se slažu. Naučila je brinuti se o sebi, komunicirati, uključila se u društvo vršnjaka, odlično je prihvaćena. Govor joj je malo teže razumljiv, umiljata je i natprosječno inteligentna – zadovoljna je Sanja.
Također, obožava konje i već pet godina ide u Peteranec, na terapije jahanja. Baš uživa u tome, a na svakom jahanju otpjeva nekoliko pjesmica. Najdraže su joj one koje otpjeva konju Cami.
– Terapija jahanjem doprinijela je njenoj ravnoteži, daleko kvalitetnije hoda, mirnija je i komunikativnija. Bez problema sjedi na konju. To je mjesto gdje vlada mir, ljubav i osmijeh na licu mog djeteta – kazala nam je Sanja.
Terapijsko jahanje u Peterancu // Foto: privatna arhiva
Da bismo dobro funkcionirali, potrebni su dobri odnosi s drugim ljudima, uključenost u zajednicu i prihvaćanje od okoline. A okolina u početku nije bila uviđavna prema Heleni.
– Održala me je moja psihička snaga. No, danas je sve drugačije. Svijest ljudi se unatrag 10 godina dosta promijenila. U školama u Koprivnici potiče se integracija, zdrava djeca se druže s djecom s poteškoćama, nastavnici puno više o tome govore. Djeca u razredu će sigurno biti bolja i izrastat će u bolje ljude jer će svaki dan vidjeti što je to upornost, što je to boriti se sa svojim teškoćama, a biti nasmijan, spreman za učenje, za novo. Sažaljenje nikome ne pomaže, ali empatija i poštovanje da – rekla nam je Sanja.
Biti roditelj djeteta s poteškoćama u Hrvatskoj znači svakodnevnu borbu.
– Trebamo biti glasni, boriti se za naša prava. Razumijem ljude koji se umore, koji su prošli borbu sa svakakvim sustavima, prije desetak godina bilo je puno teže nego sada. I sad postoji sto teškoća. Ima svakakvih situacija. Ali treba ohrabrivati i treba gledati ljepotu života. Treba hrabro dalje – poručila je svima Sanja.
A nedavni prosvjed roditelja-njegovatelja pred Ministarstvom demografije, obitelji, socijalne politike i mladih u Zagrebu, koji je podržala i Sanja, bio je stvarna Liga prvaka – onih koji ne traže trofeje, već onih čija djeca će zauvijek ostati djeca.
Nakon što je molvarska Mladost sa završetkom jesenskog dijela sezone raskinula suradnju s Momirom Ljubićem, sada će za kormilo zasjesti novi trener. Riječ je o Mariju Kosu, treneru iz Bjelovara koji je vodio i juniore Bjelovara i seniore Predavca, te još neke momčadi.
No, najveće pojačanje trebalo bi biti u igračkom kadru, a riječ je o domaćem dečku Vjekoslavu Kolaru koji može pokriti sve pozicije na lijevoj strani. Bivši igrač Koprivnice i Bjelovara u klub je stigao nakon što je dobio papire.
– Nije bila laka odluka napustiti svoje dečke iz Bjelovara, ali sam prelomio jer zbog posla, ali ponajviše radi fakulteta koji završavam. Ovim putem bih se posebno zahvalio prvenstveno klubu Nk Bjelovaru na čelu s predsjednikom Markom Ćurićem koji mi nije stvarao nikakve probleme glede papira te treneru Anti Jeličiću kod kojeg sam uživao raditi. Dugo sam lomio, ali nakon što se postigao dogovor s trenerom Marijom Kosom s kojim sam već odlično surađivao i ja sam se odlučio na dolazak. Ovo je korak u niže lige, ali ne bi rekao da je korak unatrag jer u našoj županiji se itekako igra dobar nogomet i ima jako puno dobrih igrača. Za kraj želim istaknuti da su mojoj odluci uvelike pridonijele dvije osobe, a to je tajnik Josip Kolar i predsjednik Josip Vršić, za koje mogu reći da su u klub nakon dugo vremena donijeli stabilnost i korak po korak zajedno s njima, novim trenerom, suigračima pokušat ćemo vratiti Molve tamo gdje im je mjesto – rekao je Vjekoslav Kolar po povratku.
Osim njega, u klub se vratio i Danijel Sabolić koji je posljednjih nekoliko mjeseci proveo u virovskom Podravcu. Molvarska Mladost posljednja je na prvenstvenoj tablici Prve ŽNL s devet osvojenih bodova, jednakim brojem kao i dvije sljedeće momčadi na tablici.
Farmaceuti odrađuju zimske pripreme u Koprivnici, a osim “drilanja” treninzima kako bi sve bilo spremno za proljetni dio prvenstva, igraju se i pripremne utakmice.
Danas su na domaćem terenu ugostili slovenski Aluminij, a trener Tomislav Stipić imao je na raspolaganju gotovo sve igrače.
Slavenaši su savladali Aluminij s 4:2, golove su postigli Šego, Bačelić Grgić, Krstanović i Lima. Nakon jednog kornera najbolje se u šesnaestercu snašao Šego i zakucao loptu u mrežu za 1:0. U 33. minuti Bačelić Grgić je sam izašao pred vrata Aluminija i mirno zabio za 2:0. Gosti su rezultat na 2:1 smanjili u sudačkoj nadoknadi prvog dijela preko Živkovića. Krstanović je u 72. minuti bio precizan iz jedanaesterca za 3:1, a samo tri minute Marinšek je lijepo zabio iz slobodnog udarca za 3:2. Do kraja utakmice naša je momčad još jednom poentirala. Nakon precizne asistencije Lulić, konačnih 4:2 postavio je Lima.
Sutra, također na Apašu, igraju s mađarskim Gyorom u 16 sati.
NK Slaven Belupo – NK Aluminij 4:2 (2:1)
SLAVEN BELUPO: Ježina– Međimorec (od 46. Zirdum), Paracki (od 77. Mikulić), Radivojević (od 46. Soldo) – Bogojević (od 74. Lulić), Glavčić (od 74. Kamber), Bačelić Grgić (od 77. Vrljičak), Lovren (od 46. Brković), Goda (od 74. Delić) – Šego (od 46. Etoundi), Krstanović (od 74. Lima). Trener: Tomislav Stipić.
Unuka koja je maltretirala svoju baku kažnjena je s 1500 kuna na Općinskom sudu u Varaždinu.
Potkraj listopada prošle godine oko 19.30 sati počinila je, prema ocjeni suda, psihičko i tjelesno nasilje prema baki na koju je, pod vidnim utjecajem alkohola, vikala i galamila, nižući uvrede poput “mrcina stara smrdljiva, j**o ti pas mater staru”, piše varazdinski. Zatim joj je bacila torbu u glavu jer je baka prigovorila zbog izlaska iz kuće u akoholiziranom stanju.
Idućeg dana 34-godišnja unuka nastavila je i pijana vikala.
– Ništa ne radiš! Koji k***c budem tu s tobom – urlala je. Policija ju je uhitila i izmjerila joj čak 3,47 promila alkohola u krvi.
Unuka je navela da već desetak godina ne živi s roditeljima jer s njima nije u dobrim odnosima. Radila je godinama u Austriji, a kad se vratila, otišla je živjeti k baki. Rekla je da su odnosi između njih dvije dobri i opovrgava da ju je maltretirala. No, tvrdi da ju baka zaključava u kuću i ne pušta van, govoreći joj da se ne smije družiti sa susjedima.
Baka je ispričala da je u mjesec dana unuka bila samo nekoliko dana trijezna. Kako je optuženica najavila da će se odmah iseliti iz kuće u kojoj živi s bakom, sud smatra da će se svrha kažnjavanja ispuniti izricanjem novčane kazne.
U novčanu kaznu uračunava joj se vrijeme koje je provela uhićena u policijskoj postaji kao dva dana zatvora, a kako jedan dan zatvora iznosi 300 kuna novčane kazne, preostaje joj za platiti 900 kuna.
Već je poznato da Koprivničance i Koprivničance ni ljuta zima ne može spriječiti u subotnjem španciranju centrom grada, a kamoli ovako blaga kao što nam je ova godine.
Red šetnjice, red kavice, brbljanja, druženja i kupovanja idealan je recept za opušteno vikend prijepodne. Ove subote mnogi su također odlučili i podržati Dan mimoza, koji se obilježavao ispred gradskog placa, pa su se posvuda mogli vidjeti i lijepi žuti buketići.
Koga smo sve “kliknuli” fotoaparatom, pogledajte u našoj galeriji.
Trgovi gradova diljem županije danas su bili puni mimoza, lijepog žutog cvijeća koje simbolizira borbu žena za njihovo zdravlje.
U Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu održana je akcija povodom Dana mimoza koju organizira Liga protiv raka Koprivničko-križevačke županije. Građani su se okupili kako bi doznali nešto više o borbi protiv raka vrata maternice i važnosti cijepljenja protiv humanog papiloma virusa.
Prodajom mimoza i dijeljenjem edukativnih materijala želi se skrenuti pozornost na prevenciju te vrste raka od kojeg danas ne bi trebala umrijeti ni jedna žena.
– Zbog relativno visokog pobola, čestog početka razvoja bolesti u mlađoj odrasloj dobi, mogućeg kroničnog tijeka, narušavanja kvalitete života kako bolesnica tako i njihovih obitelji, te značajnog udjela u korištenju zdravstvene zaštite, edukacija o mogućnostima prevencije i ranog otkrivanja raka vrata maternice predstavlja jednu od prioritetnih javnozdravstvenih akcija – kažu organizatori.
Dan mimoza podržali su i brojni građani, župan Darko Koren, njegovi zamjenici i suradnici, gradonačelnici Mišel Jakšić, Hrvoje Janči i Mario Rajn sa svojim suradnicima, saborski zastupnik Željko Lacković i mnogi drugi.
Šegović. Prezime je to koje bismo mogli izjednačiti s atletikom, a koje nose Božo i Lidija kao supružnici, njihov sin Romano, supruga drugog sina, odnosno snaha Marijela te unuk Mateo. I svi oni bave se atletikom. Logika nalaže da se Božo, kao najstariji, 58-godišnji član, prvi upustio u trčanje. Paradoksalno, upravo je suprotno.
Prvi je na stazu kročio najmlađi, danas 13-godišnji Mateo kada ga je baka 2014. upisala u Atletski klub Koprivnica.
– Željeli smo ga motivirati, pa smo svi krenuli – kažu uglas.
Neupitno je kako su Božo i Lidija željeli motivirati unuka. Ali, kako su samo uspjeli motivirati sebe, da u petom desetljeću života svoje fizičkim radom izmućeno tijelo podvrgavaju velikim naporima koje savladavaju unatoč poslovnim i drugim obavezama? Jednostavno, zdravlje. Svi oni volju, ključnu riječ koja vas vuće prema nekom cilju, temelje na zdravlju.
– Ponesu te utrka i natjecatelji. Dođete na utrku, recimo u Zagrebu, dugu pet kilometara u kojoj je sudjelovalo tisuću natjecatelja. Nošen golemim brojem ljudi, na cilj sam s 58 godina stigao 80. Najveći si kada iza tebe ostane 900 ljudi – ponosan je Božo.
– Žao mi što prijašnje godine nisam iskoristila za trčanje i sport – dodaje Lidija.
Od najniže do najvišeg // Foto: Ivan Balija
“Bez obzira na to zašteka li me tako da moram na injekcije, ne prestajem trenirati”
O tome kako u društvu ima mnogo pretilih osoba ne treba posebno govoriti. Užasno brz tempo života, samim time i konzumacija brze, gotove hrane, pa i stres, neki su od elemenata koji, jednostavno rečeno, dovode do prekomjerne težine. Gledate li šegovićevsku petorku, vidjet ćete kako su svi u top formi, bez obzira na godine, iako si nikada neće zabraniti ukusno jelo i slatki zalogaj, a jednako tako nemaju ništa protiv ispijanja jednog piva, ali nikako ne njih pet.
– Trčimo radi sebe i svojega zdravlja. A rezultat kakav bude, nema forsiranja. Gledamo tek da je bolji od prijašnjeg. Završiš li utrku, već si puno napravio – kažu, pri čemu Božo naglašava kako su duge staze borba s vremenom i samim sobom.
Zanimljivo je, također, kako gotovo nemaju sportsku pozadinu, tek neki članovi znaju kako je to biti dio kolektiva i konstantno posjećivati treninge, održavajući ponajprije fizičko stanje na visokoj razini.
– Bolje se osjećaš. Prije me kralježnica ubijala, sada ne. Bez obzira na to zašteka li me tako da moram na injekcije, ne prestajem trenirati. Postoje, naravno, dani kada mrtvi umorni dođete s posla, govoreći kako vam se ništa ne da. Ali, kada napravim korak, dva, kada krenem s treningom, duša mi je mirna, odbacim svu negativnu energiju, brige i probleme koji me muče. Osjećaj koji se ne da opisati, samo radi toga ideš dalje. Navikneš li tijelo, ono će te samo vući naprijed – kazuju zajedničkim snagama Marijela i Lidija.
Božo, Lidija, Marijela, Romano i Mateo // Foto: Ivan Balija
Božo i Marijela trče polumaratone duge 21 kilometar, Lidija i Romano najbolje od sebe pokazuju na utrkama do sedam kilometara, dok Mateo eksplozivnost njeguje na kratkim prugama.
– Ne znaš što si sposoban napraviti dok utrka ne krene – tvrdi Romano.
Nažalost, kamenčić koji je zakotrljao ovu priču unatoč svojoj mladosti ima ozbiljnih problema s ozljedama. Mateova patela tijekom jedne godine čak dvaput imala je ozbiljne poteškoće. Posljednji slučaj, koji će ga izvan stroja izbaciti na tri mjeseca, dogodio se tijekom utrke kada mu je iskočila hrskavica. Stiglo se do točke u kojoj se ne postavlja pitanje sposobnosti trčanja, već samog hodanja.
– On je i u toj utrci dao sve od sebe. Deset metara prije cilja koljeno ga je zaboljelo, ali je nastavio, želio završiti utrku da ne izgube bodove. Što god da se dogodi, nema stajanja. Volja, želja i izdržljivost, elementi koje mi trkači imamo i koji nas drže – sigurna je ipak jako zabrinuta mama Marijela.
Iiiii krenuli suu // Foto: Ivan Balija
“Morate biti spremni u glavi”
– Za svaku utrku morate biti spremni u glavi, inače se mučite. Morate se fokusirati na sebe, držati vlastiti, a ne pratiti tuđi ritam. Gledamo samo ispred sebe – sigurni su Šegovići.
A kako bi u naponu snage dočekali start, moraju, logično je, redovno trenirati. Dok Marijeli i Mateu, kao članovima koprivničkog atletskog kluba, treneri slažu program treniranja, ostali ga organiziraju samostalno, vježbajući u vlastitom domu s utezima, na strunjačama i orbitreku. Unatoč niskim temperaturama, bez kukanja vikendom istrče između deset i dvadeset kilometara. Ne znaju oni što je zima.
– Svašta smo čuli. Zašto trče, zar nemaju što drugo delati? Ili, kaj je njima došlo da trče po hladnoći – pričaju nam.
Te su, blago zatucane riječi čuli toliko puta da više niti ne reagiraju. Vidite li narednih dana kako prolaze gradskim ulicama, nemojte se čuditi. Pridružite se, razmislite o svojem zdravlju.
– Naša je Koprivnica konzervativna glede trčanja. Krene li se bilo kamo izvan županije, vidi se kako ljudi puno više trče. Nerijetko me pitaju koliko potrošim na tenisice, startnine ili majice. Tada ih upitam koliko oni potroše na pivo ili cigarete – smatra Božo kojemu beton godišnje razdere tri para tenisica, ipak s optimističnim viđenjem prema kojemu ljudi više razmišljaju o sebi i tome kako bi se valjalo malo pokrenuti i izvući iz fotelje.
Zagreb Advent Run bila je posljednja natjecateljska postaja. Zadovoljni rezultatima, blagdanskom utrkom zaključili su sezonu. Do proljeća ih očekuje natjecateljski mir, no ne i onaj trenažni. I dalje će vježbati, vježbati i vježbati, pripremati se za nepregledne betonske staze na kojima će ih psihički aspekt, razgovor s drugim ja glavi, tjerati na sustizanje onog ispred. Jer, zašto bi on bio ondje, ako mogu ja?
– Trčat ću dok mogu hodati. Bude li zdravlja, još dvadeset godina – zaključuje Božo, dok ostatak istovremeno kima, potvrđujući riječi glave obitelji.
Tog 11. studenog trojica muškarca odlučila su provaliti u obiteljsku kuću u Hlebinama, barem tako se navodi u optužnici koja je naknadno podignuta protiv njih. Plan kao iz filma nije baš urodio plodom pa je jedan od optuženika odmah na licu mjesta i ulovljen.
Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici je 23. prosinca protekle godine, nakon provedene istrage, podiglo optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana zbog počinjenja kaznenih djela razbojničke krađe i krađe.
Okrivljenike se tereti da su tog 11. studenog protekle godine, parkirali osobni automobil ispred obiteljske kuće u Hlebinama i krenuli u pohod. 35-godišnjak je ostao u vozilu kako bi pazio na situaciju izvana, pratio hoće li netko naići te naravno na samom kraju kako bi svojim prijateljima u zločinu omogućio nesmetan i brz bijeg s mjesta događaja. Preostala dvojica muškaraca, 40-godišnjak i 44-godišnjak, za to su vrijeme provalili u kuću i ukrali zlatni nakit u vrijednosti oko 5000 kuna te se zaputili prema izlaznim vratima.
No, jedan od ukućana, čuvši da se nešto događa, uspio je zaustaviti 44-godišnjeg kriminalca i zadržati ga sve do dolaska policije. Istovremeno je ukućanka prepriječila put 40-godišnjem lopovu koji je ujedno i nosio ukradeni nakit, no on ju je odgurnuo i uspio pobjeći.
U optužnici koja je podignuta predloženo je da se 40-godišnjaku i 44-godišnjaku produlji istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja kaznenih djela.
Domagoj Olujić iz Hlebina ipak nije uspio proći u idući fazu popularnog showa The Voice.
Mladi glazbenik i pjevač natjecao se u timu Davora Gopca i pored Tee Lovreković i Aleksandra Baića nije osvojio povjerenje svog mentora pjevajući “Mama told me not to come” Toma Jonesa i Stereophonicsa.
– Gospon Dodo, bilo je brodo – kazao je u svom stilu Gobac i pohvalio sigurnost Domagojeve izvedbe.
Iako se ostatku mentora najviše svidio Aleksandar, Gobac je u daljnje natjecanje poveo najprije Teu, a onda i Aleksandra, dok se Domagoju zahvalio.
Neki trendovi dolaze i odlaze, neki dođu i ostanu, a neki kao da su tu odavno i ne misle nas napustiti – karirani kaput jedan je od njih.
Zato zapravo ni nije riječ o trendu već o komadu kojega svakako vrijedi imati u ormaru. Ova elegantna i zgodna Koprivničanka na špici prošetala je svoj kaputić i pokazala koliko je taj uzorak svestran. U svojoj sivoj nijansi odličan je odabir za podići svaku kombinaciju i unijeti dašak upadljivosti u njih, pa je tako i ovdje idealan za uske crne kožne hlače i vrtoglavo visoke čizmice na blok petu.
Sve je na njoj super, a i torbica je jednostavno preslatka. Sviđa nam se!
U današnjem svijetu u kojem se moć i vrijednost mjere zaradom, staviti osmijeh na nečije lice pravi je odraz snage, pozitivnog razmišljanja i pripadnosti.
Kako roditelji djece s teškoćama gledaju svijet na sasvim drugačiji način jer im je život usmjeren na olakšavanje tegoba raznih dijagnoza i prognoza vlastitog djeteta, oni, zajedno sa svojom djecom, čine ravnotežu u duhovnom smislu.
Iako su i sami taoci lošeg sustava, često bez razumijevanja i bez dovoljnih sredstava za normalan život, u stalnoj su potrazi za izvorom snage kako bi svome djetetu bili od pomoći i stvarali okruženje u kojem je moguće napredovati. Majke i očevi, često na rubu snaga, idu naprijed pomno pazeći da pred djetetom ne gube osmijeh.
Jedna od njih je i hrabra majka Sanja Jantolek iz Velikog Bukovca koja ima status roditelja-njegovatelja. Nakon porođaja, njezina 14-godišnja kći Helena ostala je bez kisika, a liječnici su ustanovili da ima prirođene malformacije mozga. Suočena s takvom dijagnozom, Sanji nije bilo lako na početku prihvatiti da će imati dijete koje će trebati njezinu brigu i pomoć cijeli život.
Helena Jantolek // Foto: privatna arhiva
– Život se preokrene u trenu, ali morala sam se brzo sabrati. Na početku svoga puta probudila sam potrebnu snagu u sebi i suočila se s činjenicom da imam dijete koje se jako razlikuje od druge djece, ali da to nije kraj svijeta. Zapitala sam se što dobro mogu napraviti za sebe, nju i našu obitelj. Naravno, nisam bila sama, u tome mi je pomogao i suprug – ispričala nam je Sanja.
Iskustvo koje su prošli i prolaze Helena i njezini roditelji je teško, ali nikad neće zaboraviti riječi ohrabrenja liječnika u bolnici na Rebru, dr. Sarnavke i dr. Barića, koji su je „podigli“ i bili joj potpora.
– Liječnici su mi rekli da se ponašam kao da imam zdravo dijete. Da ću imati križni put, ali s puno truda Helena će postati djevojčica koja će sve ostvariti, samo trebam imati cilj – kazala nam je Sanja.
Kad je Helena imala šest mjeseci, krenula je s njom u Goljak na fizikalnu terapiju, no tamo je doživjela loša iskustva.
– Kao majci mi je bilo najteže jer nisam znala i nisam tada imala gdje pročitati, niti naučiti što mogu s njom vježbati kako bih joj pomogla da svlada potrebne vještine koje dijete uredna razvoja nauči samo bez pomoći – kazala nam je Sanja.
Obitelj Jantolek: otac Zvonko, majka Sanja, baka Ema i Helena // Foto: privatna arhiva
Nakon Goljaka krenuli su na fizikalnu terapiju u koprivničku bolnicu, koju su koristili do Helenine 12. godine.
– Uz puno strpljenja i ohrabrivanja fizijatrice dr. Melite Papac, Helena je propuzala, naučila sjediti, progovorila je i prohodala s pet godina. Dala nam je i naputke te nas kontinuirano pratila. Bilo je to vrlo zahtjevno vrijeme s mnogo mog angažmana. Najvažnije je bilo da sam bila spremna učiti od stručnjaka i to znanje primijeniti sa svojim djetetom – ispričala je.
Helena je uključena u programe Udruge s intelektualnim teškoćama „Latice“ gdje provodi slobodno vrijeme u kreativnim radionicama s vršnjacima, često idu i na izlete… A od sedme godine polazi COOR Podravsko sunce koje pruža uvjete za učenje prilagođeno njezinim potrebama i sposobnostima. Danas pohađa sedmi razred.
– U razredu ih je osmero različitih stupnjeva poteškoća i odlično se slažu. Naučila je brinuti se o sebi, komunicirati, uključila se u društvo vršnjaka, odlično je prihvaćena. Govor joj je malo teže razumljiv, umiljata je i natprosječno inteligentna – zadovoljna je Sanja.
Također, obožava konje i već pet godina ide u Peteranec, na terapije jahanja. Baš uživa u tome, a na svakom jahanju otpjeva nekoliko pjesmica. Najdraže su joj one koje otpjeva konju Cami.
– Terapija jahanjem doprinijela je njenoj ravnoteži, daleko kvalitetnije hoda, mirnija je i komunikativnija. Bez problema sjedi na konju. To je mjesto gdje vlada mir, ljubav i osmijeh na licu mog djeteta – kazala nam je Sanja.
Terapijsko jahanje u Peterancu // Foto: privatna arhiva
Da bismo dobro funkcionirali, potrebni su dobri odnosi s drugim ljudima, uključenost u zajednicu i prihvaćanje od okoline. A okolina u početku nije bila uviđavna prema Heleni.
– Održala me je moja psihička snaga. No, danas je sve drugačije. Svijest ljudi se unatrag 10 godina dosta promijenila. U školama u Koprivnici potiče se integracija, zdrava djeca se druže s djecom s poteškoćama, nastavnici puno više o tome govore. Djeca u razredu će sigurno biti bolja i izrastat će u bolje ljude jer će svaki dan vidjeti što je to upornost, što je to boriti se sa svojim teškoćama, a biti nasmijan, spreman za učenje, za novo. Sažaljenje nikome ne pomaže, ali empatija i poštovanje da – rekla nam je Sanja.
Biti roditelj djeteta s poteškoćama u Hrvatskoj znači svakodnevnu borbu.
– Trebamo biti glasni, boriti se za naša prava. Razumijem ljude koji se umore, koji su prošli borbu sa svakakvim sustavima, prije desetak godina bilo je puno teže nego sada. I sad postoji sto teškoća. Ima svakakvih situacija. Ali treba ohrabrivati i treba gledati ljepotu života. Treba hrabro dalje – poručila je svima Sanja.
A nedavni prosvjed roditelja-njegovatelja pred Ministarstvom demografije, obitelji, socijalne politike i mladih u Zagrebu, koji je podržala i Sanja, bio je stvarna Liga prvaka – onih koji ne traže trofeje, već onih čija djeca će zauvijek ostati djeca.
Nakon što je molvarska Mladost sa završetkom jesenskog dijela sezone raskinula suradnju s Momirom Ljubićem, sada će za kormilo zasjesti novi trener. Riječ je o Mariju Kosu, treneru iz Bjelovara koji je vodio i juniore Bjelovara i seniore Predavca, te još neke momčadi.
No, najveće pojačanje trebalo bi biti u igračkom kadru, a riječ je o domaćem dečku Vjekoslavu Kolaru koji može pokriti sve pozicije na lijevoj strani. Bivši igrač Koprivnice i Bjelovara u klub je stigao nakon što je dobio papire.
– Nije bila laka odluka napustiti svoje dečke iz Bjelovara, ali sam prelomio jer zbog posla, ali ponajviše radi fakulteta koji završavam. Ovim putem bih se posebno zahvalio prvenstveno klubu Nk Bjelovaru na čelu s predsjednikom Markom Ćurićem koji mi nije stvarao nikakve probleme glede papira te treneru Anti Jeličiću kod kojeg sam uživao raditi. Dugo sam lomio, ali nakon što se postigao dogovor s trenerom Marijom Kosom s kojim sam već odlično surađivao i ja sam se odlučio na dolazak. Ovo je korak u niže lige, ali ne bi rekao da je korak unatrag jer u našoj županiji se itekako igra dobar nogomet i ima jako puno dobrih igrača. Za kraj želim istaknuti da su mojoj odluci uvelike pridonijele dvije osobe, a to je tajnik Josip Kolar i predsjednik Josip Vršić, za koje mogu reći da su u klub nakon dugo vremena donijeli stabilnost i korak po korak zajedno s njima, novim trenerom, suigračima pokušat ćemo vratiti Molve tamo gdje im je mjesto – rekao je Vjekoslav Kolar po povratku.
Osim njega, u klub se vratio i Danijel Sabolić koji je posljednjih nekoliko mjeseci proveo u virovskom Podravcu. Molvarska Mladost posljednja je na prvenstvenoj tablici Prve ŽNL s devet osvojenih bodova, jednakim brojem kao i dvije sljedeće momčadi na tablici.
Farmaceuti odrađuju zimske pripreme u Koprivnici, a osim “drilanja” treninzima kako bi sve bilo spremno za proljetni dio prvenstva, igraju se i pripremne utakmice.
Danas su na domaćem terenu ugostili slovenski Aluminij, a trener Tomislav Stipić imao je na raspolaganju gotovo sve igrače.
Slavenaši su savladali Aluminij s 4:2, golove su postigli Šego, Bačelić Grgić, Krstanović i Lima. Nakon jednog kornera najbolje se u šesnaestercu snašao Šego i zakucao loptu u mrežu za 1:0. U 33. minuti Bačelić Grgić je sam izašao pred vrata Aluminija i mirno zabio za 2:0. Gosti su rezultat na 2:1 smanjili u sudačkoj nadoknadi prvog dijela preko Živkovića. Krstanović je u 72. minuti bio precizan iz jedanaesterca za 3:1, a samo tri minute Marinšek je lijepo zabio iz slobodnog udarca za 3:2. Do kraja utakmice naša je momčad još jednom poentirala. Nakon precizne asistencije Lulić, konačnih 4:2 postavio je Lima.
Sutra, također na Apašu, igraju s mađarskim Gyorom u 16 sati.
NK Slaven Belupo – NK Aluminij 4:2 (2:1)
SLAVEN BELUPO: Ježina– Međimorec (od 46. Zirdum), Paracki (od 77. Mikulić), Radivojević (od 46. Soldo) – Bogojević (od 74. Lulić), Glavčić (od 74. Kamber), Bačelić Grgić (od 77. Vrljičak), Lovren (od 46. Brković), Goda (od 74. Delić) – Šego (od 46. Etoundi), Krstanović (od 74. Lima). Trener: Tomislav Stipić.
Unuka koja je maltretirala svoju baku kažnjena je s 1500 kuna na Općinskom sudu u Varaždinu.
Potkraj listopada prošle godine oko 19.30 sati počinila je, prema ocjeni suda, psihičko i tjelesno nasilje prema baki na koju je, pod vidnim utjecajem alkohola, vikala i galamila, nižući uvrede poput “mrcina stara smrdljiva, j**o ti pas mater staru”, piše varazdinski. Zatim joj je bacila torbu u glavu jer je baka prigovorila zbog izlaska iz kuće u akoholiziranom stanju.
Idućeg dana 34-godišnja unuka nastavila je i pijana vikala.
– Ništa ne radiš! Koji k***c budem tu s tobom – urlala je. Policija ju je uhitila i izmjerila joj čak 3,47 promila alkohola u krvi.
Unuka je navela da već desetak godina ne živi s roditeljima jer s njima nije u dobrim odnosima. Radila je godinama u Austriji, a kad se vratila, otišla je živjeti k baki. Rekla je da su odnosi između njih dvije dobri i opovrgava da ju je maltretirala. No, tvrdi da ju baka zaključava u kuću i ne pušta van, govoreći joj da se ne smije družiti sa susjedima.
Baka je ispričala da je u mjesec dana unuka bila samo nekoliko dana trijezna. Kako je optuženica najavila da će se odmah iseliti iz kuće u kojoj živi s bakom, sud smatra da će se svrha kažnjavanja ispuniti izricanjem novčane kazne.
U novčanu kaznu uračunava joj se vrijeme koje je provela uhićena u policijskoj postaji kao dva dana zatvora, a kako jedan dan zatvora iznosi 300 kuna novčane kazne, preostaje joj za platiti 900 kuna.
Već je poznato da Koprivničance i Koprivničance ni ljuta zima ne može spriječiti u subotnjem španciranju centrom grada, a kamoli ovako blaga kao što nam je ova godine.
Red šetnjice, red kavice, brbljanja, druženja i kupovanja idealan je recept za opušteno vikend prijepodne. Ove subote mnogi su također odlučili i podržati Dan mimoza, koji se obilježavao ispred gradskog placa, pa su se posvuda mogli vidjeti i lijepi žuti buketići.
Koga smo sve “kliknuli” fotoaparatom, pogledajte u našoj galeriji.
Trgovi gradova diljem županije danas su bili puni mimoza, lijepog žutog cvijeća koje simbolizira borbu žena za njihovo zdravlje.
U Koprivnici, Križevcima i Đurđevcu održana je akcija povodom Dana mimoza koju organizira Liga protiv raka Koprivničko-križevačke županije. Građani su se okupili kako bi doznali nešto više o borbi protiv raka vrata maternice i važnosti cijepljenja protiv humanog papiloma virusa.
Prodajom mimoza i dijeljenjem edukativnih materijala želi se skrenuti pozornost na prevenciju te vrste raka od kojeg danas ne bi trebala umrijeti ni jedna žena.
– Zbog relativno visokog pobola, čestog početka razvoja bolesti u mlađoj odrasloj dobi, mogućeg kroničnog tijeka, narušavanja kvalitete života kako bolesnica tako i njihovih obitelji, te značajnog udjela u korištenju zdravstvene zaštite, edukacija o mogućnostima prevencije i ranog otkrivanja raka vrata maternice predstavlja jednu od prioritetnih javnozdravstvenih akcija – kažu organizatori.
Dan mimoza podržali su i brojni građani, župan Darko Koren, njegovi zamjenici i suradnici, gradonačelnici Mišel Jakšić, Hrvoje Janči i Mario Rajn sa svojim suradnicima, saborski zastupnik Željko Lacković i mnogi drugi.
Šegović. Prezime je to koje bismo mogli izjednačiti s atletikom, a koje nose Božo i Lidija kao supružnici, njihov sin Romano, supruga drugog sina, odnosno snaha Marijela te unuk Mateo. I svi oni bave se atletikom. Logika nalaže da se Božo, kao najstariji, 58-godišnji član, prvi upustio u trčanje. Paradoksalno, upravo je suprotno.
Prvi je na stazu kročio najmlađi, danas 13-godišnji Mateo kada ga je baka 2014. upisala u Atletski klub Koprivnica.
– Željeli smo ga motivirati, pa smo svi krenuli – kažu uglas.
Neupitno je kako su Božo i Lidija željeli motivirati unuka. Ali, kako su samo uspjeli motivirati sebe, da u petom desetljeću života svoje fizičkim radom izmućeno tijelo podvrgavaju velikim naporima koje savladavaju unatoč poslovnim i drugim obavezama? Jednostavno, zdravlje. Svi oni volju, ključnu riječ koja vas vuće prema nekom cilju, temelje na zdravlju.
– Ponesu te utrka i natjecatelji. Dođete na utrku, recimo u Zagrebu, dugu pet kilometara u kojoj je sudjelovalo tisuću natjecatelja. Nošen golemim brojem ljudi, na cilj sam s 58 godina stigao 80. Najveći si kada iza tebe ostane 900 ljudi – ponosan je Božo.
– Žao mi što prijašnje godine nisam iskoristila za trčanje i sport – dodaje Lidija.
Od najniže do najvišeg // Foto: Ivan Balija
“Bez obzira na to zašteka li me tako da moram na injekcije, ne prestajem trenirati”
O tome kako u društvu ima mnogo pretilih osoba ne treba posebno govoriti. Užasno brz tempo života, samim time i konzumacija brze, gotove hrane, pa i stres, neki su od elemenata koji, jednostavno rečeno, dovode do prekomjerne težine. Gledate li šegovićevsku petorku, vidjet ćete kako su svi u top formi, bez obzira na godine, iako si nikada neće zabraniti ukusno jelo i slatki zalogaj, a jednako tako nemaju ništa protiv ispijanja jednog piva, ali nikako ne njih pet.
– Trčimo radi sebe i svojega zdravlja. A rezultat kakav bude, nema forsiranja. Gledamo tek da je bolji od prijašnjeg. Završiš li utrku, već si puno napravio – kažu, pri čemu Božo naglašava kako su duge staze borba s vremenom i samim sobom.
Zanimljivo je, također, kako gotovo nemaju sportsku pozadinu, tek neki članovi znaju kako je to biti dio kolektiva i konstantno posjećivati treninge, održavajući ponajprije fizičko stanje na visokoj razini.
– Bolje se osjećaš. Prije me kralježnica ubijala, sada ne. Bez obzira na to zašteka li me tako da moram na injekcije, ne prestajem trenirati. Postoje, naravno, dani kada mrtvi umorni dođete s posla, govoreći kako vam se ništa ne da. Ali, kada napravim korak, dva, kada krenem s treningom, duša mi je mirna, odbacim svu negativnu energiju, brige i probleme koji me muče. Osjećaj koji se ne da opisati, samo radi toga ideš dalje. Navikneš li tijelo, ono će te samo vući naprijed – kazuju zajedničkim snagama Marijela i Lidija.
Božo, Lidija, Marijela, Romano i Mateo // Foto: Ivan Balija
Božo i Marijela trče polumaratone duge 21 kilometar, Lidija i Romano najbolje od sebe pokazuju na utrkama do sedam kilometara, dok Mateo eksplozivnost njeguje na kratkim prugama.
– Ne znaš što si sposoban napraviti dok utrka ne krene – tvrdi Romano.
Nažalost, kamenčić koji je zakotrljao ovu priču unatoč svojoj mladosti ima ozbiljnih problema s ozljedama. Mateova patela tijekom jedne godine čak dvaput imala je ozbiljne poteškoće. Posljednji slučaj, koji će ga izvan stroja izbaciti na tri mjeseca, dogodio se tijekom utrke kada mu je iskočila hrskavica. Stiglo se do točke u kojoj se ne postavlja pitanje sposobnosti trčanja, već samog hodanja.
– On je i u toj utrci dao sve od sebe. Deset metara prije cilja koljeno ga je zaboljelo, ali je nastavio, želio završiti utrku da ne izgube bodove. Što god da se dogodi, nema stajanja. Volja, želja i izdržljivost, elementi koje mi trkači imamo i koji nas drže – sigurna je ipak jako zabrinuta mama Marijela.
Iiiii krenuli suu // Foto: Ivan Balija
“Morate biti spremni u glavi”
– Za svaku utrku morate biti spremni u glavi, inače se mučite. Morate se fokusirati na sebe, držati vlastiti, a ne pratiti tuđi ritam. Gledamo samo ispred sebe – sigurni su Šegovići.
A kako bi u naponu snage dočekali start, moraju, logično je, redovno trenirati. Dok Marijeli i Mateu, kao članovima koprivničkog atletskog kluba, treneri slažu program treniranja, ostali ga organiziraju samostalno, vježbajući u vlastitom domu s utezima, na strunjačama i orbitreku. Unatoč niskim temperaturama, bez kukanja vikendom istrče između deset i dvadeset kilometara. Ne znaju oni što je zima.
– Svašta smo čuli. Zašto trče, zar nemaju što drugo delati? Ili, kaj je njima došlo da trče po hladnoći – pričaju nam.
Te su, blago zatucane riječi čuli toliko puta da više niti ne reagiraju. Vidite li narednih dana kako prolaze gradskim ulicama, nemojte se čuditi. Pridružite se, razmislite o svojem zdravlju.
– Naša je Koprivnica konzervativna glede trčanja. Krene li se bilo kamo izvan županije, vidi se kako ljudi puno više trče. Nerijetko me pitaju koliko potrošim na tenisice, startnine ili majice. Tada ih upitam koliko oni potroše na pivo ili cigarete – smatra Božo kojemu beton godišnje razdere tri para tenisica, ipak s optimističnim viđenjem prema kojemu ljudi više razmišljaju o sebi i tome kako bi se valjalo malo pokrenuti i izvući iz fotelje.
Zagreb Advent Run bila je posljednja natjecateljska postaja. Zadovoljni rezultatima, blagdanskom utrkom zaključili su sezonu. Do proljeća ih očekuje natjecateljski mir, no ne i onaj trenažni. I dalje će vježbati, vježbati i vježbati, pripremati se za nepregledne betonske staze na kojima će ih psihički aspekt, razgovor s drugim ja glavi, tjerati na sustizanje onog ispred. Jer, zašto bi on bio ondje, ako mogu ja?
– Trčat ću dok mogu hodati. Bude li zdravlja, još dvadeset godina – zaključuje Božo, dok ostatak istovremeno kima, potvrđujući riječi glave obitelji.
Tog 11. studenog trojica muškarca odlučila su provaliti u obiteljsku kuću u Hlebinama, barem tako se navodi u optužnici koja je naknadno podignuta protiv njih. Plan kao iz filma nije baš urodio plodom pa je jedan od optuženika odmah na licu mjesta i ulovljen.
Općinsko državno odvjetništvo u Koprivnici je 23. prosinca protekle godine, nakon provedene istrage, podiglo optužnicu protiv trojice hrvatskih državljana zbog počinjenja kaznenih djela razbojničke krađe i krađe.
Okrivljenike se tereti da su tog 11. studenog protekle godine, parkirali osobni automobil ispred obiteljske kuće u Hlebinama i krenuli u pohod. 35-godišnjak je ostao u vozilu kako bi pazio na situaciju izvana, pratio hoće li netko naići te naravno na samom kraju kako bi svojim prijateljima u zločinu omogućio nesmetan i brz bijeg s mjesta događaja. Preostala dvojica muškaraca, 40-godišnjak i 44-godišnjak, za to su vrijeme provalili u kuću i ukrali zlatni nakit u vrijednosti oko 5000 kuna te se zaputili prema izlaznim vratima.
No, jedan od ukućana, čuvši da se nešto događa, uspio je zaustaviti 44-godišnjeg kriminalca i zadržati ga sve do dolaska policije. Istovremeno je ukućanka prepriječila put 40-godišnjem lopovu koji je ujedno i nosio ukradeni nakit, no on ju je odgurnuo i uspio pobjeći.
U optužnici koja je podignuta predloženo je da se 40-godišnjaku i 44-godišnjaku produlji istražni zatvor zbog opasnosti od ponavljanja kaznenih djela.
