Mladi koprivnički glazbenici, Lucija Hraščanec na saksafonu i Vanja Posavec na gitari, nastupili su u utorak 20. travnja. 2010. na koncertu klasične glazbe u Zagrebu u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski uz još troje mladih glazbenika iz Osijeka.
Ovo je bio 5. Koncert u ciklusu MLADI ZA MLADE koji je organizirala Glazbena Mladež Koprivnice u suradnji sa Glazbenom mladeži Osijeka i Muzičkom Akademijom u Zagrebu.
Dulje vremena moje misli i snove zaokuplja situacija u državi i događaji oko Podravke. Zapravo to dulje vrijeme je jako dugačko. Datira od početka shvaćanja vlastitog postojanja. Recimo da sam pojam države, iako sam dosad živio u tri, shvatio negdje oko 14-e godine života, dakle misli o državi okupiraju me od 1956. godine. O Podravki razmišljam koju godinu manje, ali ipak još od onih divnih dana rađanja današnje Podravke krajem pedesetih, kada se Koprivnicom širio ugodan miris kuhanja marmelade, s pomalo neugodnim mirisom konzervansa, i kada su najtraženiji i najcjenjeniji radnici bili bačvari: izrađivali su bačve u kojima se držala voćna pulpa, a iz te pohranjene smjese kasnije su se pravili marmelada i džem. Bačve su bile i na nogometnom igralištu uz Podravku, pa ako je lopta otišla tamo iz južnog gola prema Kanižajevu vrtu (sada je tu sedmerokatnica), morala se pronalaziti, no, ipak lakše nego na istočnoj strani, gdje je bio kukuruz, ili na sjevernoj iza gola, gdje je bio klanac, koji se i onda zvao Banovac. Na zapadu je bio napredak: tamo su bačve bile iza ograde gdje je nicala tvornica za kojom se danas mnogi otimaju.
Što se države tiče znam da smo bili složni. Vikali smo po ulicama ”Život damo, Trst ne damo”, ili ”Dolje Papa, dolje Rim, dolje Pela skupa s njim”. Pela je bio predsjednik susjedne nam prijateljske države Italije. Sačuvali smo život i dali Trst, Papa je ostao gore, o Rimu da i ne govorimo, a slamnatog Pelu, kao na fašničkim svečanostima, spaljivali smo na trgovima diljem bivše naše. Bili smo nesvrstani, pa smo izašli na ulica i kada su ubili kongoanskog predsjednika Patrisa Lumumbu. No, u svijetu se i dalje ubijalo, kako u svrstanom, tako i u našem nesvrstanom.
Što se države tiče, imali smo Tita, u kojeg smo beskrajno vjerovali, pa i ako dvije trećine našeg vjerovanja danas odbacimo, još uvijek je trećina vjerodostojnija od skupog tv-galimatijaša amaterski montiranog, ni dokumentarnog, ni igranog film, s neuvjerljivim komentatorima, koji su tu samo da bi se potvrdila zadana teza serije. Ne govorim o ratu, jer ga se kao trogodišnji dječarac u mom selu sjećam samo kao u snovima, kad su Čerkezi hodali po nasipu, nasuprot naše od blata napravljene kuće. Mogu govoriti o životu kasnije. Znam i uvijek to otvoreno ponavljam, da sam sedmadesetih godina radeći u Podravki imao prosječnu plaću s kojom sam mogao plaćati sve troškove života, kupovati i još rasipati dinare po novootvorenom hotelu Podravka, plaćati srnetinu kod Šćurija, otići kod Crne mice, u Lisicu u Đelekovec, i nositi odijela s kravatom, a od svega toga i trbuh nalik današnjem, a da sam bio pametan, a nisam, mogao sam sagraditi i vlastitu kuću na kredit, iako se ne žalim na Podravkin stan koji sam tada dobio na korištenje, a sada ga otplaćujem. Danas nepojmljivo. Danas moramo štedjeti na svim razinama. Ne osjećam se krivim, jer mislim da su nas bezobrazno pokrali i obogatili se preko noći.
I tu smo došli do drugog dijela preokupacije i snova. Otkud li se samo javljaju ta neka prezimena mladih ljudi koji bi kupili Podravku. Bahato i prepotentno prodaju nam spiku u sredstvima javnog mnijenja, držeći pritom nonšalantno prekrižene noge i na koljenu ukrštene ruke kao da su spremni na molitvu državnim božanstvima koja će mladiću uslišati tu željicu, jer je prije nekoliko godina, još kad je bio dječarac u pumpericama, silno volio Podravkin pekmez, pa bi ga sada prodavao. A i ženica bi mogla biti još bogatija. Prodavao bi možda i sve drugo, a zadržao Belupo, pa bi lijepo i sretno živio do kraja vijeka, uz blagoslov države. Bio bi kapitalistički hrvatski blaženik.
Kad se s druge strane zdravo seljački javio naš bivši župan Joža i preporučio zainteresiranome da nema problema, neka kupuje Podravku, ali s penezima, onda krenu lavine kontra Jože. Ja ga ne branim, ali i ja, da sam država, kao i Joža ne bih dao Podravku kome god. Točno: peneze na sunce. No, pitanje je imaju li tajkuni, koji su se čudom obogatili i bave se preprodajom, dovoljno novca da nas kupe. Nisam uvjeren. Ali je činjenica da priča o kutijama pašteta drži vodu: svako malo, evo njega kako iskače iz paštete i licitira s Podravkom. Kao da je Podravka licitarsko srce.
To iskorištavanje sadašnjih poznatih tvrtkinih problema za svoju korist je gnjusno. Ako netko ima namjeru kupovati, a nitko mu ne brani, neka kupuje, a ne da nas svojom pojavom plaši, jer ispada da su ovu Podravku stvorile i njome upravljale generacije nesposobnjakovića, pa će sada (parafraziram roman za djecu Ericha Kästnera) Emil i detektivi nas naučiti kako se Podravku treba voditi. Ili rasprodati. I biti bogatiji. I krenuti u druge akvizicije. Ne stvarati. Jer ona je odavno stvorena. I kao stvorena da ju se razhebe.
Država me silno preplašila sa svojih 20 predloženih mjera. Ne pomažu mi naknadna tumačenja da nam se uzimanjem poboljšava standard. Ništ’ bez proizvodnje. Dakle, zabrinuo sam se za neke ”prvoborce”, da će ostati bez svojih privilegija, ali gle vraga: nema ni riječi o registru branitelja i pročišćavanju liste micanjem onih koji su se prošvercali i uzimaju nam bespravno milijarde godišnje. Ukida se spomenička renta, crkvi novac ostaje. Imam dvostruko dopunsko osiguranje, jer da biste imali normalni zdravstveni tretman, morate biti osigurani u HZZO-u dopunski i još negdje dopunski, kako biste mogli važne preglede obaviti odmah, a ne nakon godinu dana čekanja. Međutim, država će se pobrinuti da me kazni, pa mi ukida to kao poreznu olakšicu, kao i olakšicu za dodatno plaćene lijekove, koje ionako plaćam već od ranije. Tako će se država ”olakšati”, a meni će i dalje biti grčevi u želucu i crijevima, jer mi ne žele olakšati.
Možda će nam ukinuti županiju. Možda i nekome općinu i grad. Samo da mi ne ukinu neetažiranu zgradu, jer gdje ću stanovati?
I kad me država potpuno rastereti svih davanja i primanja, opet će mi ostati kao teret u snovima. I nisam sretan. Jer ja joj želim dobro svima njima usprkos, ali zlo se piše, dobra biti neće.
Fotografije koje sam snimio neki dan i koje objavljujemo, in memoriam su staroj Basaričekovoj ulici, ulici moga djetinjstva i livadi dječjih i mladenačkih sportskih i drugih igara, koju su mi djelić po djelić uzimali, a sada će odvaliti velik dio za rotor. A mene taj rotor podsjeća na rukometni ruski volgogradski Rotor, s kojim smo uglavnom gubili. Gubimo i s ovim rotorom. Ulica će sigurno biti ljepša, ali i znatno prometnija. Njenim uljepšavanjem izbacuje se iz grada idila jednog vremena, a ubacuju suvremeni prometni tokovi. Kad već nemamo brzu cestu, imat ćemo brzu ulicu!
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
 |
Fotografije snimio: Ivo Čičin-Mašansker
U Gradskoj vijećnici danas je upriličena neuobičajena sjednica Gradskog vijeća. Njemačka Zaklada Friedrich Ebert zajedno s Gimnazijom Fran Galović i Gradom Koprivnicom organizirala je plansku igru pod nazivom Lokalna samouprava za učenike srednjoškolske dobi.. Gimnazijalci su dobili priliku na jedan dan odigrati ulogu gradskih vijećnika i s gradonačelnikom raspravljati o gorućim temama u Gradu.
Culturevive akronim je projekta u čijem su središtu kulturna baština uz rijeke Muru i Dravu. Osnova je tog projekta ostvarenje pogranične suradnje između Hrvatske i Mađarske, a sve kako bi se očuvala tradicija, zanati i običaji naših starih. Vodeći partner u realizaciji projekta je Udruga narodne umjetnosti županije Zala, a s hrvatske strane tu su Turistička zajednica grada Koprivnice i Udruga Međimorske roke. Proračun projekta iznosi 99.694 eura od čega je 82.949,71 eura financirala ERFA.
Prof. Marijan Špoljar održao je u Knjižnici Frana Galovića u Koprivnici u ponedjeljak predavanje na temu “Od Altamire do Hlebina”, drugo iz ciklusa “Kako gledati sliku”.
Pitanja koja su postavljena kao tema bila su može li se povezati pećinski crtež i naiva? Postoji li naivni duh? Da li je naivna slika baš uvijek ugoda za oko i melem za dušu? Kako čitati naivu?
Kuglana je prošlog petka bila mjesto održavanja još jedne simpatične, odlično posjećene punk svirke. Nastupali su koprivnički Suho grlo nos i riječki melodični Pasi. Pred odlično raspoloženom publikom dečkima iz Suho grlo nos ostvarila se jedna želja – nakon dugo godina svirke, u publici se našla nova generacija mlađih punkera koji ih više nisu smatrali klincima, dok je starija ekipa u ritmu tresla koljenom sa strane s pivom u ruci, te odobravajući kimala glavom kao da sami sebi govori „zbilja, dobri su, dobri…”.
Oduvijek sam tvrdio da je Suho grlo nos dobar bend, specifičnog stila, a ovaj koncert je pokazao da su uspjeli steći i svoju publiku koja bez problema pjeva s njima tekstove u prvim redovima. Lijepo, zaista! Pasi su razvalili Kuglanu totalno, ljudi su pjevali, plesali, bacali se s bine, ma zbilja dobar koncert! Zadnji put su kod nas svirali, ako se netko sjeća, 2005. u Nautilusu s One step away. Bio je to također dobar koncert, no ovakve evente svakako je prikladnije organizirati u Kuglani.
Osim što je Kugla dobar prostor, ima i tradiciju, a ima i ljubazno osoblje u garderobi, vječito nasmiješeno i spremno na pružanje dodatnih usluga u vidu besplatnih čuvanja ruksaka i sličnog inventara. Kad smo već kod svirki, ekipa iz udruge MAK intenzivno radi na realizaciji petog po redu MAK festa. Sve informacije možete vidjeti na njihovoj stranici, te glasati za bendove koji su ponuđeni na izbor za svirku. Baš demokratski!
MAK fest se održava, koliko znam, 28.i 29. svibnja, tako da unaprijed znate planirati gdje ćete tog vikenda. Prošli put je koprivnička publika podbacila, vidjet ćemo kako će to biti ove godine. Koprivnički Barkod natječe se za nastup kao predgrupa Flogging Molly na Inmusic festivalu, glasati možete na službenoj stranici festivala. Nažalost, nekakav katolički pop rock bend Zakon neba ih šiša za 200 glasova, s ciljem da „šire duhovnost svijetom”.
Po tradiciji katoličke crkve koja to čini stoljećima, i ovaj bend se žestoko gura tamo gdje mu nije mjesto – kao da ne postoje susreti katoličke mladeži i slično. Što se tiče glasovanja borba je možda izgubljena, ali rat i dalje traje – ostaje nam da napravimo nekakav 20-metarski transparent u stilu „Religija je opijum za narode” i podignemo ga u prvom redu dok Zakon neba bude zemljom širio „riječ Gospodnju”. Bilo bi lijepo da taj simboličan prosvjed ostane miran, tj. da ljudi ne počnu gađati bend plastičnim bocama s posvećenom vodom.
Lokalne novine zaista vjerno slijede trash članke poppularnih web portala, zapakirane u nazive „lifestyle”. Sjedim u Artu, čitam Podravski list i vidim, neki fotograf uhvatio žensku u minici na Zrinskom trgu i lijepo potpisao članak kako je sunce izašlo i ona je odlučila pokazati svijetu svoje lijepe noge. Slika druga, ženska guzica u tajicama uspinje se na tribine gradskog stadiona, potpis pod slikom „Ova tajanstvena lijepa vila, vatrena navijačica Slavena, kako donzajemo, iz Sokolovca…” Ajme koji trash, nisam mogao doći k sebi! Bolje i to nego one izmrcvarene žene nakon poroda, ali svejedno..
I sad si mislim, da li da kontriram svemu živome kao inače, pa počnem stavljati slike pankeroidnih poderanih djevojaka obrijanih glava u ovu kolumnu?Znam barem par ljudi koji bi bili time oduševljeni, no ipak neću – jednom sam to napravio na nekom forumu, pa su mi ljudi prigovarali da ne mogu noću od straha spavati, pitajući se kako mi se mogu sviđati takva strašila.
Kad smo već kod trasha, posvetio sam nekoliko redaka zadnjih kolumni na spominjanje kulta međugorskih narukvica. Iz čiste obijesti frend mi je jednu donio iz Rima, s dražesnim slikama Isusa i pape Benedikta. Moja ljutnja nije dugo trajala jer mu je karma sve vratila – naime, prije puta je zalio ciklame na prozoru s previše vode (za svaki slučaj kad ga nema danima), pa su mu lijepo pokrepale.
Neki su skužili da volim provocirati, pa ajde neka bude još malo. Na Dnevniku obljetnica proboja logoraša u Jasenovcu, novine opet pune toga tko je bio tamo, tko nije, tko se za što ispričao, a tko nije. Kao da me jako briga – Hrvatska danas ima puno većih problema od toga tko je što radio 1941., nitko nas mlade ne pita što mi mislimo o tome. Velika većina ne misli ništa, jer nam je dosta kojekakvih ustaša, partizana, domobrana, Bleiburga, Jasenovca, vojnih ordinarijata, kojekakvih jami i masovnih grobnica. Hoćemo samo normalan život, san mnogih je adekvatno zaposlenje radi kojeg su muku mučili na raznim fakultetima i godinama se odricali (skupa sa svojim roditeljima).
Fašizam i antifašizam meni osobno nisu ništa drugo, doli odlična podloga za žestoku sprdnju, jer bogme sam malko prepametan da bih „pišao uz vjetar”. Recimo, šećemo onako Pulom, sunce piči, vidimo dvije lijepe djevojke u oskudnoj odjećici. „Dobar vam dan, drage gospođice! Oh, eto nađosmo se u vašem predivnom gradu, možete li nam reći što sve ovdje ima, koji znamenitosti?”. Djevojke se nasmiješe nama došljacima i kažu „Pa svašta ovdje ima, evo imaš Arenu, imaš Forum, slavoluk, kojekakve crkve.. Ne znam ja šta tebe zanima?” Odmjerih gospođicu, zagledam joj se u oči i s osmijehom na licu kažem joj „ Draga, fojbe mene zanimaju. Imate li vi ovdje kakvih fojbi? Mi bi to zbilja jako željeli vidjeti!”.
Naravno, gospođica napravi bolnu grimasu, čudno nas pogleda, okrene se i ode u nepoznatom pravcu, tražeći po mobitelu . Gledajući fašistička i antifašistička prepucavanja po medijima, to me obuzelo do te mjere da sam čak i počeo sanjati svakojake bedastoće. Recimo, sanjao sam jedan mladi zaljubljeni par kako hoda ulicom našeg predivnog gradića, s namjerom da se zabave u proljetno subotnje predvečerje. Idealnu romantičnu situaciju razbija pojava zaostalog ćelavog primitivca, koji nasrće na njih drvenom letvom – pretpostavljam da mu je uzor onaj tip koji je na identičan ančin napao crnoputog nogometaša Slavena prije nekoliko tjedana. Nakon što su uspjeli izbjeći udarac, hrabri momak je, netom što je spasio dragu, okupio ekipu i dao se u potragu, koja ih je dovela do jedne kuće u Ulici Tome Blažeka (nemam pojma zakaj baš tamo, snovi su čudna stvar).
Kada su ljubazno priupitali ukućane gdje
je taj ćelavi neandertalac koji drvenom letvom po gradu udara čak i djevojke, dobili su odgovor da se junačina zaključala u zahod i od straha ne izlazi van, a možda je i napunio gaće prije nego li se uspio zaključati. Tako su koprivnički naci skinheadsi dobili podgrupu „WC boys”, nakon već lani osnovanog „Crnog bloka”; koji je inače anarhistička organizacija (ne znam da li to zna onaj koji je pisao te parole po zidu). Što se dalje događalo nemam pojma – probudio sam se nekoliko minuta prije nego li je zazvonila budilica. „Neki to Žele vruče, a neki to Žele morski” pomislih, te krenuh u kupaonu umiti najljepše oči koprivničke punk scene.
Sjećanja – kako smo bojali gradDa ne tupim samo o sadašnjosti, evo jedna zanimljiva priča iz prošlosti, i to ne tako davne. S obzirom da smo bili vatreni navijači rk Podravka, uvijek smo furali neke nove trendove koje bi dovodili u Koprivnicu. Među mnogim europskim navijačima pojavila se fora murala – lijepih crteža na zapuštenim gradskim fasadama koje promiču klub i navijačku grupu, a usput i ukrašavaju zapuštena pročelja koje drugi ne žele (ili ne mogu zbog financijskih neprilika) osvježiti.
Napravilo se nekoliko skica, odabrali smo zidove, kupili boje i kistove, angažirali ljepuškastog Alena i krenuli u akciju. Sa svakim novim crtanjem murali su bili sve ljepši i ljepši, pohvale su pristizale sa svih strana, a mi bili skroz sretni i ponosni. S dozvolama za ocrtavanje zidova nismo imali problema – konretno, nismo ih ni tražili. Dok smo, recimo, ocrtavali haustor na Trgu kralja Tomislava između ulaza 8 i 9, pitali su me ljudi što ću ako netko dođe ispitivati što radimo.
Odvratih nasmiješeno „Pa, ako ti dođe onaj iz kućnog savjeta iz osmice, kažeš da si dozvolu dobio od predsjednika kućnog savjeta iz devetke – ako ti dođe ovaj iz devetke, pozvat ćemo se na ovog iz osmice..” I tako mi crtali, ljudi zastajkivali, gazda obližnjeg kafića nas redovito častio pivama da ne budemo žedni, kadli se pojavi simpatični starčić koji nas je sumnjičavo gledao. „Što to crtate?”, rekosmo „A malo ukrašavamo, da zid ne bude onako ružan, onako, promičemo rukomet, crtamo panoramu grada…”. Lik upita „A tko vam je dao dozvolu da to crtate?”. Rekosmo spremno „Tip iz kućnog savjeta s ulaza broj devet”.
On se zamisli, pogleda nas i kaže „Ja sam predsjednik kućnog savjeta s broja osam – sutra mi se javite, i dat ću vam novce da nacrtate nešto i na drugom zidu, jer ovo je zbilja predobro!”. I tako smo pobojali cijeli haustor. Bojali smo i pothodnik kod kolodvora, ondje su nam ljubazni djelatnici s kolodvora kupili sokove i sendviče, a kraj tog murala i danas se slikaju mnogi koji prolaze kroz Koprivnicu, vele da im je baš fora. Najveći mural radili smo na staroj glazbenoj školi, koja je prošlog ljeta srušena.Prvo smo onaj ogromni zid morali pobojati skroz u bijelo, a onda se krenulo s ocrtavanjem murala.
Došao je onaj luckasti policajas Željko o kojem su svojedobno dečki iz benda Suho grlo nos napisali pjesmu (više je nažalost ne sviraju, spada pod zastarjeli materijal). Pita on nas „Imate li dozvolu za ovo?”. Pogledalo smo ga, glumeći čuđenje „Pa kakvo vam je to pitanje, naravno da imamo!”. Pita on”; a od koga?”. Sve oči uprte u mene, kako ćemo se sad opravdat, a ja mu izvalim „Pa od gradskog ureda za kulturu, naravno!
Zamolili su nad da pofarbamo jer je bio nacrtan veliki kukasti križ”. Mi farbasmo dalje, Željko zapiše imena i ode, a Alen me pita „Šta sad?”. Rekoh „Gle, petak popodne je, u gradskom poglavarstvu više nema nikoga. Dok on to u ponedjeljak provjeri mural će biti gotov, a prijave nam se neće usuditi napisati jer smo ukrasili zapušten zid, ionako nas mediji hvale. Ako nam piše prijave , pokopao je sam sebe, ne gine mu medijska hajka i možebitna suspenzija”.
Zid je idućeg ponedjeljka završio u novinama – kao pozitivan primjer, naravno! Na trafostanici kod Kuglane nacrtan je onaj lik sa šiltericom, osobno sam bio protiv jer istog tipa koriste i navijači Olymipakosa pa nije skroz originalno, no ajde, većina je bila za, osim toga crtež je dobro ispao. Bio se javio u novine neki tip koji je gunđao da vandali po gradu crtaju na zidove huligane prekrivene maramama i s toljagama u rukama, te kakvu mi to poruku šaljemo potencijalnim posjetiocima Koprivnice.
Lik se nije potpisao, jer ga je vjerojatno bilo sram – bilo bi i mene. Mnogo toga se u tih nekoliko posljednjih godina promjenilo, navijači su se gotovo ugasili, nove murale nismo obnavljali, onaj najveći je nestao skupa sa starom glazbenom. Kako god, lijepo smo se zabavili, ukrasili nekoliko oronulih zidova i bili nekako ponosni na sebe jer smo smatrali da radimo zbilja pozitivnu stvar, jer ljudi su nas gledali na taj način, a ne kao vandale koji sa sprejevima pod okriljem noći uništavaju gradska pročelja. Tako se voli svoj grad, barem smo tako smatrali.
Delegacija Koprivničko-križevačke županije, te predstavnice PORE Razvojne agencije Podravine i Prigorja prisustvovat će svečanom otvaranju provedbe projekta DRAVIS2 koje će se održati 21. travnja 2010. godine u Balatonfoldvaru u Mađarskoj.
Projekt „DRAVIS2 Unapređenje sustava javnog uzbunjivanja i upravljanja katastrofama uz rijeku Dravu u pograničnom području” odobren je za sufinanciranje na temelju prvog natječaja za podnošenje projektnih prijedloga u okviru IPA Programa prekogranične suradnje Mađarska-Hrvatska 2007-2013. Ukupna vrijednost projekta je 337.942 eura.
U posljednjem, 18. kolu Prve kuglačke lige kuglačice Podravke na svojim stazama pobijedile su Slobodu Tvin iz Virovitice s uvjerljivih 7-1, te tako sezonu završile na trećem mjestu s 22 osvojena boda iz 11 pobjeda i sedam poraza.
U susretu s virovitičankama od izabranica Ljubomira Oroza najraspoloženije su bile Željka Orehovec s 600, Đurđica Lukač s 595 te Jelena Dinić s 580 srušenih čunjeva.
Tradicionalni susret gradova i općina prijatelja djece, održan u Rijeci 16. travnja okupio je predstavnike 24 nositelja ovog počasnog priznanja koji Hrvatsku priključuju evropskoj mreži gradova koji sveobuhvatno skrbe o svojim najmlađim stanovnicima. Sve njih biranim riječima na svečanom otvaranju pozdravio je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel istakavši zadovoljstvo što je upravo Rijeka postala prvi grad prijatelj djece i što od tada neprekidno unapređuje standarde za djecu. Sudionike susreta pozdravila je i Lora Vidović voditeljica ureda Unicefa u Hrvatskoj obećavši da će Unicef pripomoći daljnjem širenju ideje o gradovima i općinama prijateljima djece.
Djeca čine 20 posto naše populacije, ali su 100 posto naše budućnosti i mi sada moramo omogućiti da se ona i ostvari- istakla je Lora Vidović. Tome će kako je zaključeno biti posvećeni brojni projekti u sklopu akcije Gradovi i općine prijatelji djece koju zajednički provode Savez društava naša djeca i Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu medicinu i socijalnu pedijatriju. Jedan od najvažnijih je pravilna prehrana djece budući da podaci pokazuju da u Hrvatskoj ima sve više pretile djece, osobito u školskoj i adolescentskoj dobi što uzrokuje različite zdravstvene tegobe. Stoga je i stručni dio susreta bio posvećen temi „Zdrava prehrana od prvog dana”. Predstavnici gradova i općina-prijatelja djece, prezentirali su programe i projekte vezane uz zdravu i pravilnu prehranu djece od prvog dana života pa sve do odrasle dobi. U tom procesu,naglašeno je, iznimno je važan sustavni pristup kakav se primjerice provodi u Rijeci kroz niz projekata kao što su Rodilište prijatelj djece, Savjetovalište za prehranu dojenčadi i male djece, Grupe za potporu dojenju, Prehrane vrtićke djece, Zdravstvena kontrola prehrane u OŠ s produženim i cjelodnevnim boravkom djece, Analiza navika prehrane kod djece OŠ dobi,; Aktivnosti Gradskog dječjeg vijeća -Zdravi grad.
Temeljem prijedloga Povjerenstva za udruge Koprivničko-križevačke županije, župan Darko Koren donio je zaključak o dodjeli sredstava županijskim udrugama građana za programe u 2010. godini. U izradi prijedloga za financiranje Povjerenstvo se vodilo kriterijem kvalitete ponuđenih programa, kontinuitetom rada udruge i uspjehom realiziranih programa u dosadašnjim godinama. Udrugama je raspoređeno ukupno 510.000 kuna.
Mladi koprivnički glazbenici, Lucija Hraščanec na saksafonu i Vanja Posavec na gitari, nastupili su u utorak 20. travnja. 2010. na koncertu klasične glazbe u Zagrebu u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski uz još troje mladih glazbenika iz Osijeka.
Ovo je bio 5. Koncert u ciklusu MLADI ZA MLADE koji je organizirala Glazbena Mladež Koprivnice u suradnji sa Glazbenom mladeži Osijeka i Muzičkom Akademijom u Zagrebu.
Dulje vremena moje misli i snove zaokuplja situacija u državi i događaji oko Podravke. Zapravo to dulje vrijeme je jako dugačko. Datira od početka shvaćanja vlastitog postojanja. Recimo da sam pojam države, iako sam dosad živio u tri, shvatio negdje oko 14-e godine života, dakle misli o državi okupiraju me od 1956. godine. O Podravki razmišljam koju godinu manje, ali ipak još od onih divnih dana rađanja današnje Podravke krajem pedesetih, kada se Koprivnicom širio ugodan miris kuhanja marmelade, s pomalo neugodnim mirisom konzervansa, i kada su najtraženiji i najcjenjeniji radnici bili bačvari: izrađivali su bačve u kojima se držala voćna pulpa, a iz te pohranjene smjese kasnije su se pravili marmelada i džem. Bačve su bile i na nogometnom igralištu uz Podravku, pa ako je lopta otišla tamo iz južnog gola prema Kanižajevu vrtu (sada je tu sedmerokatnica), morala se pronalaziti, no, ipak lakše nego na istočnoj strani, gdje je bio kukuruz, ili na sjevernoj iza gola, gdje je bio klanac, koji se i onda zvao Banovac. Na zapadu je bio napredak: tamo su bačve bile iza ograde gdje je nicala tvornica za kojom se danas mnogi otimaju.
Što se države tiče znam da smo bili složni. Vikali smo po ulicama ”Život damo, Trst ne damo”, ili ”Dolje Papa, dolje Rim, dolje Pela skupa s njim”. Pela je bio predsjednik susjedne nam prijateljske države Italije. Sačuvali smo život i dali Trst, Papa je ostao gore, o Rimu da i ne govorimo, a slamnatog Pelu, kao na fašničkim svečanostima, spaljivali smo na trgovima diljem bivše naše. Bili smo nesvrstani, pa smo izašli na ulica i kada su ubili kongoanskog predsjednika Patrisa Lumumbu. No, u svijetu se i dalje ubijalo, kako u svrstanom, tako i u našem nesvrstanom.
Što se države tiče, imali smo Tita, u kojeg smo beskrajno vjerovali, pa i ako dvije trećine našeg vjerovanja danas odbacimo, još uvijek je trećina vjerodostojnija od skupog tv-galimatijaša amaterski montiranog, ni dokumentarnog, ni igranog film, s neuvjerljivim komentatorima, koji su tu samo da bi se potvrdila zadana teza serije. Ne govorim o ratu, jer ga se kao trogodišnji dječarac u mom selu sjećam samo kao u snovima, kad su Čerkezi hodali po nasipu, nasuprot naše od blata napravljene kuće. Mogu govoriti o životu kasnije. Znam i uvijek to otvoreno ponavljam, da sam sedmadesetih godina radeći u Podravki imao prosječnu plaću s kojom sam mogao plaćati sve troškove života, kupovati i još rasipati dinare po novootvorenom hotelu Podravka, plaćati srnetinu kod Šćurija, otići kod Crne mice, u Lisicu u Đelekovec, i nositi odijela s kravatom, a od svega toga i trbuh nalik današnjem, a da sam bio pametan, a nisam, mogao sam sagraditi i vlastitu kuću na kredit, iako se ne žalim na Podravkin stan koji sam tada dobio na korištenje, a sada ga otplaćujem. Danas nepojmljivo. Danas moramo štedjeti na svim razinama. Ne osjećam se krivim, jer mislim da su nas bezobrazno pokrali i obogatili se preko noći.
I tu smo došli do drugog dijela preokupacije i snova. Otkud li se samo javljaju ta neka prezimena mladih ljudi koji bi kupili Podravku. Bahato i prepotentno prodaju nam spiku u sredstvima javnog mnijenja, držeći pritom nonšalantno prekrižene noge i na koljenu ukrštene ruke kao da su spremni na molitvu državnim božanstvima koja će mladiću uslišati tu željicu, jer je prije nekoliko godina, još kad je bio dječarac u pumpericama, silno volio Podravkin pekmez, pa bi ga sada prodavao. A i ženica bi mogla biti još bogatija. Prodavao bi možda i sve drugo, a zadržao Belupo, pa bi lijepo i sretno živio do kraja vijeka, uz blagoslov države. Bio bi kapitalistički hrvatski blaženik.
Kad se s druge strane zdravo seljački javio naš bivši župan Joža i preporučio zainteresiranome da nema problema, neka kupuje Podravku, ali s penezima, onda krenu lavine kontra Jože. Ja ga ne branim, ali i ja, da sam država, kao i Joža ne bih dao Podravku kome god. Točno: peneze na sunce. No, pitanje je imaju li tajkuni, koji su se čudom obogatili i bave se preprodajom, dovoljno novca da nas kupe. Nisam uvjeren. Ali je činjenica da priča o kutijama pašteta drži vodu: svako malo, evo njega kako iskače iz paštete i licitira s Podravkom. Kao da je Podravka licitarsko srce.
To iskorištavanje sadašnjih poznatih tvrtkinih problema za svoju korist je gnjusno. Ako netko ima namjeru kupovati, a nitko mu ne brani, neka kupuje, a ne da nas svojom pojavom plaši, jer ispada da su ovu Podravku stvorile i njome upravljale generacije nesposobnjakovića, pa će sada (parafraziram roman za djecu Ericha Kästnera) Emil i detektivi nas naučiti kako se Podravku treba voditi. Ili rasprodati. I biti bogatiji. I krenuti u druge akvizicije. Ne stvarati. Jer ona je odavno stvorena. I kao stvorena da ju se razhebe.
Država me silno preplašila sa svojih 20 predloženih mjera. Ne pomažu mi naknadna tumačenja da nam se uzimanjem poboljšava standard. Ništ’ bez proizvodnje. Dakle, zabrinuo sam se za neke ”prvoborce”, da će ostati bez svojih privilegija, ali gle vraga: nema ni riječi o registru branitelja i pročišćavanju liste micanjem onih koji su se prošvercali i uzimaju nam bespravno milijarde godišnje. Ukida se spomenička renta, crkvi novac ostaje. Imam dvostruko dopunsko osiguranje, jer da biste imali normalni zdravstveni tretman, morate biti osigurani u HZZO-u dopunski i još negdje dopunski, kako biste mogli važne preglede obaviti odmah, a ne nakon godinu dana čekanja. Međutim, država će se pobrinuti da me kazni, pa mi ukida to kao poreznu olakšicu, kao i olakšicu za dodatno plaćene lijekove, koje ionako plaćam već od ranije. Tako će se država ”olakšati”, a meni će i dalje biti grčevi u želucu i crijevima, jer mi ne žele olakšati.
Možda će nam ukinuti županiju. Možda i nekome općinu i grad. Samo da mi ne ukinu neetažiranu zgradu, jer gdje ću stanovati?
I kad me država potpuno rastereti svih davanja i primanja, opet će mi ostati kao teret u snovima. I nisam sretan. Jer ja joj želim dobro svima njima usprkos, ali zlo se piše, dobra biti neće.
Fotografije koje sam snimio neki dan i koje objavljujemo, in memoriam su staroj Basaričekovoj ulici, ulici moga djetinjstva i livadi dječjih i mladenačkih sportskih i drugih igara, koju su mi djelić po djelić uzimali, a sada će odvaliti velik dio za rotor. A mene taj rotor podsjeća na rukometni ruski volgogradski Rotor, s kojim smo uglavnom gubili. Gubimo i s ovim rotorom. Ulica će sigurno biti ljepša, ali i znatno prometnija. Njenim uljepšavanjem izbacuje se iz grada idila jednog vremena, a ubacuju suvremeni prometni tokovi. Kad već nemamo brzu cestu, imat ćemo brzu ulicu!
|
|
|
|
|
|
|
|
Fotografije snimio: Ivo Čičin-Mašansker
U Gradskoj vijećnici danas je upriličena neuobičajena sjednica Gradskog vijeća. Njemačka Zaklada Friedrich Ebert zajedno s Gimnazijom Fran Galović i Gradom Koprivnicom organizirala je plansku igru pod nazivom Lokalna samouprava za učenike srednjoškolske dobi.. Gimnazijalci su dobili priliku na jedan dan odigrati ulogu gradskih vijećnika i s gradonačelnikom raspravljati o gorućim temama u Gradu.
Culturevive akronim je projekta u čijem su središtu kulturna baština uz rijeke Muru i Dravu. Osnova je tog projekta ostvarenje pogranične suradnje između Hrvatske i Mađarske, a sve kako bi se očuvala tradicija, zanati i običaji naših starih. Vodeći partner u realizaciji projekta je Udruga narodne umjetnosti županije Zala, a s hrvatske strane tu su Turistička zajednica grada Koprivnice i Udruga Međimorske roke. Proračun projekta iznosi 99.694 eura od čega je 82.949,71 eura financirala ERFA.
Prof. Marijan Špoljar održao je u Knjižnici Frana Galovića u Koprivnici u ponedjeljak predavanje na temu “Od Altamire do Hlebina”, drugo iz ciklusa “Kako gledati sliku”.
Pitanja koja su postavljena kao tema bila su može li se povezati pećinski crtež i naiva? Postoji li naivni duh? Da li je naivna slika baš uvijek ugoda za oko i melem za dušu? Kako čitati naivu?
Kuglana je prošlog petka bila mjesto održavanja još jedne simpatične, odlično posjećene punk svirke. Nastupali su koprivnički Suho grlo nos i riječki melodični Pasi. Pred odlično raspoloženom publikom dečkima iz Suho grlo nos ostvarila se jedna želja – nakon dugo godina svirke, u publici se našla nova generacija mlađih punkera koji ih više nisu smatrali klincima, dok je starija ekipa u ritmu tresla koljenom sa strane s pivom u ruci, te odobravajući kimala glavom kao da sami sebi govori „zbilja, dobri su, dobri…”.
Oduvijek sam tvrdio da je Suho grlo nos dobar bend, specifičnog stila, a ovaj koncert je pokazao da su uspjeli steći i svoju publiku koja bez problema pjeva s njima tekstove u prvim redovima. Lijepo, zaista! Pasi su razvalili Kuglanu totalno, ljudi su pjevali, plesali, bacali se s bine, ma zbilja dobar koncert! Zadnji put su kod nas svirali, ako se netko sjeća, 2005. u Nautilusu s One step away. Bio je to također dobar koncert, no ovakve evente svakako je prikladnije organizirati u Kuglani.
Osim što je Kugla dobar prostor, ima i tradiciju, a ima i ljubazno osoblje u garderobi, vječito nasmiješeno i spremno na pružanje dodatnih usluga u vidu besplatnih čuvanja ruksaka i sličnog inventara. Kad smo već kod svirki, ekipa iz udruge MAK intenzivno radi na realizaciji petog po redu MAK festa. Sve informacije možete vidjeti na njihovoj stranici, te glasati za bendove koji su ponuđeni na izbor za svirku. Baš demokratski!
MAK fest se održava, koliko znam, 28.i 29. svibnja, tako da unaprijed znate planirati gdje ćete tog vikenda. Prošli put je koprivnička publika podbacila, vidjet ćemo kako će to biti ove godine. Koprivnički Barkod natječe se za nastup kao predgrupa Flogging Molly na Inmusic festivalu, glasati možete na službenoj stranici festivala. Nažalost, nekakav katolički pop rock bend Zakon neba ih šiša za 200 glasova, s ciljem da „šire duhovnost svijetom”.
Po tradiciji katoličke crkve koja to čini stoljećima, i ovaj bend se žestoko gura tamo gdje mu nije mjesto – kao da ne postoje susreti katoličke mladeži i slično. Što se tiče glasovanja borba je možda izgubljena, ali rat i dalje traje – ostaje nam da napravimo nekakav 20-metarski transparent u stilu „Religija je opijum za narode” i podignemo ga u prvom redu dok Zakon neba bude zemljom širio „riječ Gospodnju”. Bilo bi lijepo da taj simboličan prosvjed ostane miran, tj. da ljudi ne počnu gađati bend plastičnim bocama s posvećenom vodom.
Lokalne novine zaista vjerno slijede trash članke poppularnih web portala, zapakirane u nazive „lifestyle”. Sjedim u Artu, čitam Podravski list i vidim, neki fotograf uhvatio žensku u minici na Zrinskom trgu i lijepo potpisao članak kako je sunce izašlo i ona je odlučila pokazati svijetu svoje lijepe noge. Slika druga, ženska guzica u tajicama uspinje se na tribine gradskog stadiona, potpis pod slikom „Ova tajanstvena lijepa vila, vatrena navijačica Slavena, kako donzajemo, iz Sokolovca…” Ajme koji trash, nisam mogao doći k sebi! Bolje i to nego one izmrcvarene žene nakon poroda, ali svejedno..
I sad si mislim, da li da kontriram svemu živome kao inače, pa počnem stavljati slike pankeroidnih poderanih djevojaka obrijanih glava u ovu kolumnu?Znam barem par ljudi koji bi bili time oduševljeni, no ipak neću – jednom sam to napravio na nekom forumu, pa su mi ljudi prigovarali da ne mogu noću od straha spavati, pitajući se kako mi se mogu sviđati takva strašila.
Kad smo već kod trasha, posvetio sam nekoliko redaka zadnjih kolumni na spominjanje kulta međugorskih narukvica. Iz čiste obijesti frend mi je jednu donio iz Rima, s dražesnim slikama Isusa i pape Benedikta. Moja ljutnja nije dugo trajala jer mu je karma sve vratila – naime, prije puta je zalio ciklame na prozoru s previše vode (za svaki slučaj kad ga nema danima), pa su mu lijepo pokrepale.
Neki su skužili da volim provocirati, pa ajde neka bude još malo. Na Dnevniku obljetnica proboja logoraša u Jasenovcu, novine opet pune toga tko je bio tamo, tko nije, tko se za što ispričao, a tko nije. Kao da me jako briga – Hrvatska danas ima puno većih problema od toga tko je što radio 1941., nitko nas mlade ne pita što mi mislimo o tome. Velika većina ne misli ništa, jer nam je dosta kojekakvih ustaša, partizana, domobrana, Bleiburga, Jasenovca, vojnih ordinarijata, kojekakvih jami i masovnih grobnica. Hoćemo samo normalan život, san mnogih je adekvatno zaposlenje radi kojeg su muku mučili na raznim fakultetima i godinama se odricali (skupa sa svojim roditeljima).
Fašizam i antifašizam meni osobno nisu ništa drugo, doli odlična podloga za žestoku sprdnju, jer bogme sam malko prepametan da bih „pišao uz vjetar”. Recimo, šećemo onako Pulom, sunce piči, vidimo dvije lijepe djevojke u oskudnoj odjećici. „Dobar vam dan, drage gospođice! Oh, eto nađosmo se u vašem predivnom gradu, možete li nam reći što sve ovdje ima, koji znamenitosti?”. Djevojke se nasmiješe nama došljacima i kažu „Pa svašta ovdje ima, evo imaš Arenu, imaš Forum, slavoluk, kojekakve crkve.. Ne znam ja šta tebe zanima?” Odmjerih gospođicu, zagledam joj se u oči i s osmijehom na licu kažem joj „ Draga, fojbe mene zanimaju. Imate li vi ovdje kakvih fojbi? Mi bi to zbilja jako željeli vidjeti!”.
Naravno, gospođica napravi bolnu grimasu, čudno nas pogleda, okrene se i ode u nepoznatom pravcu, tražeći po mobitelu . Gledajući fašistička i antifašistička prepucavanja po medijima, to me obuzelo do te mjere da sam čak i počeo sanjati svakojake bedastoće. Recimo, sanjao sam jedan mladi zaljubljeni par kako hoda ulicom našeg predivnog gradića, s namjerom da se zabave u proljetno subotnje predvečerje. Idealnu romantičnu situaciju razbija pojava zaostalog ćelavog primitivca, koji nasrće na njih drvenom letvom – pretpostavljam da mu je uzor onaj tip koji je na identičan ančin napao crnoputog nogometaša Slavena prije nekoliko tjedana. Nakon što su uspjeli izbjeći udarac, hrabri momak je, netom što je spasio dragu, okupio ekipu i dao se u potragu, koja ih je dovela do jedne kuće u Ulici Tome Blažeka (nemam pojma zakaj baš tamo, snovi su čudna stvar).
Kada su ljubazno priupitali ukućane gdje
je taj ćelavi neandertalac koji drvenom letvom po gradu udara čak i djevojke, dobili su odgovor da se junačina zaključala u zahod i od straha ne izlazi van, a možda je i napunio gaće prije nego li se uspio zaključati. Tako su koprivnički naci skinheadsi dobili podgrupu „WC boys”, nakon već lani osnovanog „Crnog bloka”; koji je inače anarhistička organizacija (ne znam da li to zna onaj koji je pisao te parole po zidu). Što se dalje događalo nemam pojma – probudio sam se nekoliko minuta prije nego li je zazvonila budilica. „Neki to Žele vruče, a neki to Žele morski” pomislih, te krenuh u kupaonu umiti najljepše oči koprivničke punk scene.
Sjećanja – kako smo bojali gradDa ne tupim samo o sadašnjosti, evo jedna zanimljiva priča iz prošlosti, i to ne tako davne. S obzirom da smo bili vatreni navijači rk Podravka, uvijek smo furali neke nove trendove koje bi dovodili u Koprivnicu. Među mnogim europskim navijačima pojavila se fora murala – lijepih crteža na zapuštenim gradskim fasadama koje promiču klub i navijačku grupu, a usput i ukrašavaju zapuštena pročelja koje drugi ne žele (ili ne mogu zbog financijskih neprilika) osvježiti.
Napravilo se nekoliko skica, odabrali smo zidove, kupili boje i kistove, angažirali ljepuškastog Alena i krenuli u akciju. Sa svakim novim crtanjem murali su bili sve ljepši i ljepši, pohvale su pristizale sa svih strana, a mi bili skroz sretni i ponosni. S dozvolama za ocrtavanje zidova nismo imali problema – konretno, nismo ih ni tražili. Dok smo, recimo, ocrtavali haustor na Trgu kralja Tomislava između ulaza 8 i 9, pitali su me ljudi što ću ako netko dođe ispitivati što radimo.
Odvratih nasmiješeno „Pa, ako ti dođe onaj iz kućnog savjeta iz osmice, kažeš da si dozvolu dobio od predsjednika kućnog savjeta iz devetke – ako ti dođe ovaj iz devetke, pozvat ćemo se na ovog iz osmice..” I tako mi crtali, ljudi zastajkivali, gazda obližnjeg kafića nas redovito častio pivama da ne budemo žedni, kadli se pojavi simpatični starčić koji nas je sumnjičavo gledao. „Što to crtate?”, rekosmo „A malo ukrašavamo, da zid ne bude onako ružan, onako, promičemo rukomet, crtamo panoramu grada…”. Lik upita „A tko vam je dao dozvolu da to crtate?”. Rekosmo spremno „Tip iz kućnog savjeta s ulaza broj devet”.
On se zamisli, pogleda nas i kaže „Ja sam predsjednik kućnog savjeta s broja osam – sutra mi se javite, i dat ću vam novce da nacrtate nešto i na drugom zidu, jer ovo je zbilja predobro!”. I tako smo pobojali cijeli haustor. Bojali smo i pothodnik kod kolodvora, ondje su nam ljubazni djelatnici s kolodvora kupili sokove i sendviče, a kraj tog murala i danas se slikaju mnogi koji prolaze kroz Koprivnicu, vele da im je baš fora. Najveći mural radili smo na staroj glazbenoj školi, koja je prošlog ljeta srušena.Prvo smo onaj ogromni zid morali pobojati skroz u bijelo, a onda se krenulo s ocrtavanjem murala.
Došao je onaj luckasti policajas Željko o kojem su svojedobno dečki iz benda Suho grlo nos napisali pjesmu (više je nažalost ne sviraju, spada pod zastarjeli materijal). Pita on nas „Imate li dozvolu za ovo?”. Pogledalo smo ga, glumeći čuđenje „Pa kakvo vam je to pitanje, naravno da imamo!”. Pita on”; a od koga?”. Sve oči uprte u mene, kako ćemo se sad opravdat, a ja mu izvalim „Pa od gradskog ureda za kulturu, naravno!
Zamolili su nad da pofarbamo jer je bio nacrtan veliki kukasti križ”. Mi farbasmo dalje, Željko zapiše imena i ode, a Alen me pita „Šta sad?”. Rekoh „Gle, petak popodne je, u gradskom poglavarstvu više nema nikoga. Dok on to u ponedjeljak provjeri mural će biti gotov, a prijave nam se neće usuditi napisati jer smo ukrasili zapušten zid, ionako nas mediji hvale. Ako nam piše prijave , pokopao je sam sebe, ne gine mu medijska hajka i možebitna suspenzija”.
Zid je idućeg ponedjeljka završio u novinama – kao pozitivan primjer, naravno! Na trafostanici kod Kuglane nacrtan je onaj lik sa šiltericom, osobno sam bio protiv jer istog tipa koriste i navijači Olymipakosa pa nije skroz originalno, no ajde, većina je bila za, osim toga crtež je dobro ispao. Bio se javio u novine neki tip koji je gunđao da vandali po gradu crtaju na zidove huligane prekrivene maramama i s toljagama u rukama, te kakvu mi to poruku šaljemo potencijalnim posjetiocima Koprivnice.
Lik se nije potpisao, jer ga je vjerojatno bilo sram – bilo bi i mene. Mnogo toga se u tih nekoliko posljednjih godina promjenilo, navijači su se gotovo ugasili, nove murale nismo obnavljali, onaj najveći je nestao skupa sa starom glazbenom. Kako god, lijepo smo se zabavili, ukrasili nekoliko oronulih zidova i bili nekako ponosni na sebe jer smo smatrali da radimo zbilja pozitivnu stvar, jer ljudi su nas gledali na taj način, a ne kao vandale koji sa sprejevima pod okriljem noći uništavaju gradska pročelja. Tako se voli svoj grad, barem smo tako smatrali.
Delegacija Koprivničko-križevačke županije, te predstavnice PORE Razvojne agencije Podravine i Prigorja prisustvovat će svečanom otvaranju provedbe projekta DRAVIS2 koje će se održati 21. travnja 2010. godine u Balatonfoldvaru u Mađarskoj.
Projekt „DRAVIS2 Unapređenje sustava javnog uzbunjivanja i upravljanja katastrofama uz rijeku Dravu u pograničnom području” odobren je za sufinanciranje na temelju prvog natječaja za podnošenje projektnih prijedloga u okviru IPA Programa prekogranične suradnje Mađarska-Hrvatska 2007-2013. Ukupna vrijednost projekta je 337.942 eura.
U posljednjem, 18. kolu Prve kuglačke lige kuglačice Podravke na svojim stazama pobijedile su Slobodu Tvin iz Virovitice s uvjerljivih 7-1, te tako sezonu završile na trećem mjestu s 22 osvojena boda iz 11 pobjeda i sedam poraza.
U susretu s virovitičankama od izabranica Ljubomira Oroza najraspoloženije su bile Željka Orehovec s 600, Đurđica Lukač s 595 te Jelena Dinić s 580 srušenih čunjeva.
Tradicionalni susret gradova i općina prijatelja djece, održan u Rijeci 16. travnja okupio je predstavnike 24 nositelja ovog počasnog priznanja koji Hrvatsku priključuju evropskoj mreži gradova koji sveobuhvatno skrbe o svojim najmlađim stanovnicima. Sve njih biranim riječima na svečanom otvaranju pozdravio je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel istakavši zadovoljstvo što je upravo Rijeka postala prvi grad prijatelj djece i što od tada neprekidno unapređuje standarde za djecu. Sudionike susreta pozdravila je i Lora Vidović voditeljica ureda Unicefa u Hrvatskoj obećavši da će Unicef pripomoći daljnjem širenju ideje o gradovima i općinama prijateljima djece.
Djeca čine 20 posto naše populacije, ali su 100 posto naše budućnosti i mi sada moramo omogućiti da se ona i ostvari- istakla je Lora Vidović. Tome će kako je zaključeno biti posvećeni brojni projekti u sklopu akcije Gradovi i općine prijatelji djece koju zajednički provode Savez društava naša djeca i Hrvatsko društvo za preventivnu i socijalnu medicinu i socijalnu pedijatriju. Jedan od najvažnijih je pravilna prehrana djece budući da podaci pokazuju da u Hrvatskoj ima sve više pretile djece, osobito u školskoj i adolescentskoj dobi što uzrokuje različite zdravstvene tegobe. Stoga je i stručni dio susreta bio posvećen temi „Zdrava prehrana od prvog dana”. Predstavnici gradova i općina-prijatelja djece, prezentirali su programe i projekte vezane uz zdravu i pravilnu prehranu djece od prvog dana života pa sve do odrasle dobi. U tom procesu,naglašeno je, iznimno je važan sustavni pristup kakav se primjerice provodi u Rijeci kroz niz projekata kao što su Rodilište prijatelj djece, Savjetovalište za prehranu dojenčadi i male djece, Grupe za potporu dojenju, Prehrane vrtićke djece, Zdravstvena kontrola prehrane u OŠ s produženim i cjelodnevnim boravkom djece, Analiza navika prehrane kod djece OŠ dobi,; Aktivnosti Gradskog dječjeg vijeća -Zdravi grad.
Temeljem prijedloga Povjerenstva za udruge Koprivničko-križevačke županije, župan Darko Koren donio je zaključak o dodjeli sredstava županijskim udrugama građana za programe u 2010. godini. U izradi prijedloga za financiranje Povjerenstvo se vodilo kriterijem kvalitete ponuđenih programa, kontinuitetom rada udruge i uspjehom realiziranih programa u dosadašnjim godinama. Udrugama je raspoređeno ukupno 510.000 kuna.
© Izrada i održavanje: Kosinus.hr - Izrada WEB stranica
