Pokušaj skoka je loše završio. Noga je pri doskoku na položeno sklisko deblo usred potoka jednostavno proklizila i završila u hladnoj vodi i mekom crvenkastom pijesku. «Ah ne!» zavapio sam gledajući kako voda ulazi u cipelu, sad mi je potpuno mokra i možda će proći dani dok se ne osuše ako potraje ovo varljivo poluoblačno vrijeme. «Kad će već jednom kraj ove močvare?» zapitah se u sebi, ojađen od višesatnog hodanja labirintima rijeke Ranomene. Blato nas prati posvuda i hlače su mi odavno potpuno zamrljane, ali su mi barem cipele do sada bile suhe, ovako su teže za koji kilogram…
Da još se nalazimo se u nacionalnom parku Ranomafana, pravoj oblačnoj šumi, međutim u jutro smo ušli u ravnu i gusto zaraslu močvaru bambusa i pandanusa, palmi sličnoj biljci, i sada satima lunjamo po njoj. Cilj nam je najveći i do sada nesnimljeni slap ovog parka perjanice Madagaskara s jednom od rijetkih preostalih velikih šumskih kompleksa na velikom crvenom otoku. Nastavljamo tako mokri i blatni dalje, probijajući se mačetom u nemogućim uvjetima. Neprestano prelazimo vijugavu Crvenu rijeku (Ranomena znači na malagaškom upravo to) čas s jedne, čas s druge obale, vjerojatno smo je prešli nekoliko desetaka puta. Uglavnom to nije veći problem zbog obilja prirodnih mostova u vidu srušenog drveća i grana, no na nekim mjestima nema druge nego pregaziti ju bos s cipelama u ruci. Jak tempo zbog nadolazeće noći oduzima snagu i što je još važnije koncentraciju pa noge više ne slušaju i same idu spotičući se bez nadzora mozga na bezbrojne zapreke…
Povremeno zastajemo na minutu-dvije da predahnemo i to je jedina prilika da se pogleda nagore, na impresivne pandanuse koji dominiraju močvarom. Svakako su im najdojmljiviji dugački i tvrdi kožasti listovi što se šire s vrha debele stabljike u obliku rozete. Nazubljeni su i podsjećaju na one kaktusove, no zapravo je srodan palmama, dakle u skupini biljaka jednosupnica. Osim što je vizualno atraktivan, pandanus ekološki je vrlo važan jer je dom mnogim drugim bićima. U zaštiti visine i trnova obitavaju žabe, raci, kukci, a posebno je zahvalno samo dno rozete u kojoj se skuplja voda pa je odgajalište nebrojenima naraštajima raznovrsnih ličinaka. Tu su na žalost i komarci, među njima i oni roda Anopheles, zloglasni prenosioci malarije. Najveći njegov stanar ipak je jedna biljka epifit, velika orhideja Arangis madagascariensis, roza-crvenih cvijetova nedostupnih na samom vrhu pandanusa.
Tamnoputi Emile, vođa naše ekspedicije procjenjuje da imamo još gotovo cijeli dan močvare. Cipele i čarape jedva da su se imalo osušile i kod prvog prijelaza odluka je pala- skinuti cipele za stalno i hodati bos, nema smisla ih svako malo svlačiti i oblačiti kao jučer. Uz to se Ranomena sve više širi i postaje sve dublja. To znači i da više nećemo biti u stalnoj sjeni nego na direktnom udaru sunca. Ionako su i svi naši Malagašani bosi, osim Emilea na čelu koji nosi gumene čizme. Istini za volju svi su oni bosi cijeli život i imaju podeblje džonove na stopalima dok mi naše štitimo cipelama od rođenja.
Nastavljamo istom mukom kao i jučer prateći hirovitu rijeku koja kao da se ne može odlučiti hoće li lijevo ili desno pa stalno isprobava, malo u jednu stranu pa u drugu…Još je i gore. Neprestano tonemo u meki mulj ili se gubimo u moru visoke trave i mladog bambusa na suhom gdje je bez mačete nemoguće proći. Posebno je gadan bambus jer uz bjegove fino bodljikave listove sve zapinje. Baš zato smo i obučeni u duge hlače i košulje unatoč velikoj vrućini, budući da je «sušna» sezona i može se desiti da čak nekoliko dana za redom ne padne kiša. Drugi razlog je sprečavanje možebitnih ugriza komaraca. Kad je već ostatak tijela zaštićen ceh zato plaćaju gola stopala, već sada puna crvenih i bolnih pruga od oštrog lišća i još k tome skuhana u znoju prethodnog dana.
Crvena rijeka i dalje raste i nema više koristi od zavrnutih nogavica, puštam ih dolje jer se svejedno moče ovako namotane sad kad je voda visoko iznad koljena. Pokušavam iz misli izbaciti sve moguće parazite koji bi mogli živjeti u vodi, ali teško. Posebno me muči bilharzija kojom obiluje dosta voda na Madagaskaru, prilično opasna bolest uzrokovana parazitom. Ti paraziti iz skupine oblića ulazi preko kože iz vode te se skupljaju u venama oko crijeva i mokraćnih puteva gdje rade probleme pa je jedan od simptoma zaraze krv u mokraći. Osim toga ugrožavaju pluća i jetra pa su vrlo ozbiljan problem u svim tropima, pretpostavlja se da je zaraženo preko 100 milijuna ljudi. Za njegov životni ciklus potreban je kao posrednik slatkovodni puž, i nadam se da ga nema ovdje. Jedna mi je nada to što crvu treba barem 15 minuta mokre kože da se uspije probiti unutra, druga što područje nije naseljeno jer jajašca dolaze u vodu mokrenjem zaraženih osoba, ali ipak tko zna što se dešava uzvodno. Tu ipak zalaze ljudi iz okolnih sela u potrazi za bogatstvima šume.
Pokušavam stoga što prije prijeći rijeku i izaći iz nje na čvrsto tlo, ali ni tamo ne cvjetaju ruže. Opet zapinjem na mladi bambus i da spriječim pad hvatam se za debelu stabljiku drugog… ali koje greške. Kora je prekrivena tisućama sićušnih kratkih iglica i to još slabo pričvršćenih i sve su one našle potom na mojoj ruci, vidim i Mario naprijed ima sličnih problema. Odmah mi je pala na pamet priča o iglicama koje uzrokuju nepodnošljiv svrbež, ali ove srećom ne ostavljaju posljedice osim samog fizičkog bola. Nekoliko minuta skidanja i sve je gotovo, barem smo ostavili lijep otisak na bambusu.