Kod reumatskih bolesnika depresija i nije tako rijetka, posebice kod reumatoidnog artritisa, koji je kronična, upalna i nažalost najčešće progresivna reumatska bolest. Statistike ukazuju da je kod ove bolesti depresivno raspoloženje znatno učestalije nego u općoj populaciji. Tegobe iz psihičke sfere treba uvijek ozbiljno shvatiti, posebice ako traju duže vrijeme, jer čekanje tu neće ništa promijeniti i zbog toga je svakako potreban odlazak psihijatru.
Depresivnim raspoloženjem smatra se stanje kad tuga, potištenost i bezvoljnost prelaze okvire „normalne“ (opravdane i razložne) potištenosti trajanja duljeg od dva tjedna. Pritom je važno da ne postoji vanjski opravdani razlog za tužno raspoloženje. Depresija je psihičko stanje u kojem prevladava sniženo raspoloženje, bezvoljnost, utučenost, prestanak uživanja u svemu onome čemu se čovjek prije veselio. Često je prisutan osjećaj tromosti, umor, zabrinutost za beznačajne stvari i situacije i općenito veća zaokupljenost tjelesnim tegobama. U depresivnih bolesnika prisutna je patnja, gubitak smisla za život, opća neučinkovitost te izbjegavanje društvenih kontakata. Obično dolazi do smanjenja, ponekad čak i do gubitka radnih sposobnosti, kako na profesionalnom, tako i osobnom planu.
Pojavnost depresije je u stalnom porastu, a to pospješuju način življenja, međuljudski odnosi i komunikacija. Depresija je dva puta češća u žena. Nesporna je genetska uvjetovanost depresije iako mehanizmi nasljeđivanja nisu sasvim razjašnjeni. Glavnim biokemijskim uzrokom smatra se poremećaj biogenih amina (serotonin, dopamin,..). Utjecaj imaju i teške životne situacije i bolna iskustva, posebice u dječje i mladenačko doba.
U poremećaje raspoloženja osim depresije pripadaju distimija i žalovanje. Distimija je stanje bezvoljnosti izmiješano s razdražljivosti i neprimjerenim raspoloženjem. Žalovanje nije poremećaj u pravom smislu riječi, već zapravo normalna reakcija na gubitak voljene osobe ili tešku nesreću odnosno dramatičnu životnu situaciju. Osobama u žalovanju nužna je potpora i utjeha., a njihova depresivnost odgovor je na nastali tužni događaj i može trajati do šest mjeseci. Potraje li duže potrebna je stručna pomoć.
Simptomi depresije su uz već spomenuto sniženo raspoloženje, bezvoljnost i utučenost, plačljivost, zabrinutost, umor, smanjena koncentracija i motivacija, poremećen apetit i spavanje, smanjena radna sposobnost, osjećaj manje vrijednosti. Depresivnom bolesniku sve djeluje crno i pesimistično.
Liječenje depresije ovisi o njenu intenzitetu (blaga, umjerena, jaka), kliničkoj slici (psihotična, nepsihotična) i specifičnostima pojedinih simptoma. Terapiju treba započeti što ranije, a ponovno ističemo da je početak djelovanja većine antidepresiva odgođen. Zato je izuzetno važno redovito, dovoljno dugo i u preporučenoj dozi uzimati lijek, jer u protivnom niti najbolji lijek ne može biti učinkovit.
Zaključno, depresija je teška i nažalost česta bolest, koja se danas relativno uspješno liječi. Učinkovitost liječenja danas kompromitiraju socijalna nesigurnost, izolacija, nepostojanje i narušavanje trajnih emocionalnih veza, egzistencijalna nesigurnost, kriza i loši međuljudski odnosi, a na te okolnosti liječnici uglavnom ne mogu značajnije utjecati.
Piše: dr. Dražen Sačer, fizijatar
TEL. 048 625 033
E-mail : drazen.sacer1@kc.t-com.hr