Istovremeno s gradnjom koprivničke utvrde raniji je urbanizirani okolni prostor bio prepušten prirodi. Ovaj proces «zatvaranja grada u sebe» vrlo je vjerojatno morao imati dalekosežne posljedice koje su bile vidljive i na svakodnevnom životu stanovnika.
U migracijama prema Koprivnici su od sredine 16. stoljeća sudjelovali i graditelji najčešće talijanskog podrijetla koji su modernizirali koprivničku protuosmanlijsku utvrdu. U Koprivnicu 1549. godine dolazi carska komisija koju predvodi jedan od najistaknutijih vojnih arhitekata svog vremena Domenico De Lalio. On je u svom izvještaju ostavio prvi potpuniji opis stanja i izgleda tadašnje koprivničke utvrde. Izvještaj je zajedno sa njime sastavio Adam Trautmansdorf. Primljeni izvještaj je vladar sa popratnim pismom poslao zapovjedniku obrane u Slavoniji i Koprivnici Luki Sekelju. Kralj Ferdinand je Sekelja 1554. godine imenovao kapetanom utvrda Koprivnice, Đurđevca i Prodavića (Virja).
Do kraja 16. stoljeća završio je prostor zbijanja nekadašnjeg prostora srednjovjekovne Koprivnice u jezgru odnosno tvrđavu. Koprivnička renesansna utvrda se počela graditi 50-tih godina 16. stoljeća, ali ona nije obuhvatila cijelo srednjovjekovno naselje što se može zaključiti iz podatka da su neke crkve stradale prigodom podizanja utvrde. Graditelj H. Arconati je 1574. predložio kako bi se koprivničku utvrdu mogla najlakše i najdjelotvornije moglo poboljšati. Radovi su započeli 1578. godine, a 1580. je jedan bastion bio gotovo dovršen, a na drugome se, izgleda, tek počelo radilo.
Godine 1577. je u Koprivnicu došao graditelj Joseph Vintana. Tlocrt Koprivnice J. Vitana iz 1582. pokazuje da je bio izgrađen samo sjeverozapadni bastion, a 1583. započela je gradnja još dva nova bastiona, a 1589. i posljednjeg jugozapadnog bastiona na mjestu nekadašnjeg kaštela
Graditelj Francesco Marmoro (Franz Marbl) je nekoliko godina do 1590. nadzirao poslove oko gradnje nove koprivničke utvrde. Iz iste godine je sačuvan njegov izvještaj o stanju utvrda Koprivnice i Križevaca kojemu je priložio planove ovih utvrda. Na izgradnji nove koprivničke utvrde su radili radnici sa susjednih vlastelinstava, što također spada u jedan oblik migracija.
Godine 1598. zapovjednik slavonske vojne krajine Sigismund Herberstein je tražio kralja neka mu u Koprivnicu pošalje graditelja Aleksandra Pasqualinija iz Nizozemske, koji je dobro razumio probleme nizinskih utvrda.
Istovremeno s gradnjom koprivničke utvrde raniji je urbanizirani okolni prostor bio prepušten prirodi. Ovaj proces «zatvaranja grada u sebe» vrlo je vjerojatno morao imati dalekosežne posljedice koje su bile vidljive i na svakodnevnom životu stanovnika. U vrijeme aktivnosti glavnog graditelja Vojne krajine Domenica del Aglia (dell´Allia ili de Lalia) dolazi do gradnje nove koprivničke utvrde.
Tijekom 17. stoljeća na koprivničkoj utvrdi su se zbile velike promjene. One su označavale nastavak modernizacijskih djelatnosti iz druge polovice 16. stoljeća. Ravelini se prvi puta spominju 1615., a prikazani su i na Ledentuovom crtežu iz 1639. godine.