“Nekada je riječ, više od lijeka.”
Opet se vraćamo ovoj prevažnoj temi, iako smo o njoj već pisali. Općenito ljudski se odnosi zasnivaju između ostalog, na principu uzajamne pomoći. Posebno to dolazi do izražaja u odnosu liječnik – pacijent, koji prije svega predmnijeva empatiju, potpuno uzajamno povjerenje i razumijevanje i obostranu nadu u ozdravljenje pacijenta. Njihova međusobna relacija je prije svega emocionalni odnos. Pacijent je osoba koja je ovisna o pomoći liječnika, on liječniku povjerava svoju intimu, koju ne dijeli s nikim drugim, iskazuje svoju bol, patnju, zabrinutost, nemir i nezadovoljstvo.
Pacijent između ostalog, očekuje i diskreciju liječnika, a povjerenje je temelj na kojem počiva odnos pacijenta i liječnika, ali i etički i profesionalni kodeks medicine. Podrazumijeva se da je liječnik obvezan pridržavati se liječničke tajne, a svaki podatak o zdravstvenom stanju pacijenta predstavlja liječničku tajnu. Otkrivanje tih podataka dopušteno je samo uz pristanak pacijenta.
Bolesnik u kontaktu s liječnikom mora osjetiti bliskost, jer je ona za njega izuzetno važna. Bliskost označava uzajamno povjerenje, poštovanje i prijateljstvo. Treba imati na umu, da ne liječimo samo bolesnika, već skrbimo za kompletnog čovjeka. Ovakav pristup uključuje i suosjećajnost – dijeljenje osjećaja s pacijentom.
Danas mnogi upozoravaju da je odnos pacijent – liječnik u krizi. Nezadovoljavajući odnos pacijenta i liječnika primarno je komunikacijski problem. Dobra komunikacija predmnijeva prije svega pažljivo i usredotočeno slušanje i razumijevanje. Nažalost, neki liječnici ne posjeduju potrebnu vještinu komuniciranja koju uz prirodni dar, treba naučiti i njegovati. Naravno, da osim komunikacijskih problema i drugi razlozi mogu narušiti dobar odnos pacijenta i liječnika. Površan i nekvalitetan odnos može biti izvor nesporazuma i problema u svim aspektima medicinske skrbi: prevenciji, dijagnostici, liječenju i rehabilitaciji.
Komunikaciju možemo definirati kao prenošenje informacija od jedne k drugoj osobi. Uspješna komunikacija je recipročna uzajamna reakcija. Ključ dobrog komuniciranja na relaciji pacijent – liječnik je međusobno razumijevanje i povjerenje. Već smo u ranijem napisu pisali o tri moguća tipa komuniciranja na relaciji pacijent – liječnik. Odnos aktivnost – pasivnost karakterizira situaciju u kojoj je pacijent apsolutno ovisan i nesvjestan svog stanja. U odnosu vođenje – suradnja: pacijent prihvaća svoju inferiornu poziciju. Tip odnosa zajedničko djelovanje, predmnijeva aktivno sudjelovanje pacijenta u brizi za svoje zdravlje. Tom tipu odnosa liječnika i pacijenta treba težiti kad god je to moguće.
Nažalost postoje neke okolnosti koje ovaj najpoželjniji odnos otežavaju i nažalost ponekad se ne mogu izbjeći. Primarno, to je asimetričnost – neravnoteža stručnih informacija i kompetencija na relaciji liječnik – pacijent. Uz to, nisu uvijek podudarni stavovi te očekivanja pacijenta i liječnika. Ponekad je sporno što liječnici nerijetko „bježe u stručnost“ umjesto da razumljivim i jednostavnim jezikom prilagođenom pacijentu objasne sve što je u vezi s njegovom bolesti i načinom liječenja.
Posebno ističemo da unatoč stručnosti i iskustvu liječnika, pacijentu treba posvetiti vrijeme, jer je to najvažniji preduvjet za dobar odnos i uspješno liječenje. Pacijent to očekuje, on traži odgovore na svoja pitanja, on treba ne samo savjet i upute, već i malo pozornosti uz riječ utjehe i ohrabrenja, a sve to traži vrijeme kojeg liječnici danas imaju sve manje.
Pacijenta treba znati saslušati, jer prava, ljudska, iskrena, sa strane liječnika profesionalna, ali uvijek dvosmjerna komunikacija, najbolji je način za rješenje zdravstvenog problema. Kad ne postoji empatija, pacijent ne osjeća sigurnost i postaje nepovjerljiv. Zaključno, što je kvalitetniji odnos pacijent – liječnik, može se očekivati i bolji ishod liječenja.
Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar
ORDINACIJA ZA FIZIKALNU MEDICINU,
REHABILITACIJU I REUMATSKE BOLESTI
TEL. : 048 625 033