Na kalniku sam bio jednom davno, a od onda se nisam ovdje godinama pojavio, U međuvremenu sam prošao gotovo sve naše krške planine, kao i na neke od svjetskih (do 6000 metara), a ove domaće ostale su nekako po strani.
Stoga sam se uputio jednog lijepo jesenskog jutra upravo na Kalnik – anticiklona je nudila nekoliko sunčanih dana, a već sam ispucao skoro sve ostale bliske destinacije.
Ostao sam zabezeknut jesenskom pojavom Kalnika, i skladno uklopljenog starog grada. Jesen je tome dala čarobni premaz, u milijune žutih, smeđih i crvenih listova.
Kruna svega su „zubi“, vapnenačke kalničke stijene koje strše iz bukove šume. Popeo sam se lakoćom sve do telekomunikacijskog tornja, s tako divnim pogledom na prigorje, ali i na zagorsku stranu, tamo prema Novom Marofu.
Kalnik je za mene naša jedina prava gora, a u tu svoju vlastitu definiciju podrazumijevam pojavu stijena. One ne predstavljaju iskorak iz šumske vegetacije sa svojim posebnim biljnim i životinjskim vrstama, već i vidikovce koje tako fale na Bilogori.
Palo je na kraju obećanje – obići ga u svim godišnjim dobima!