Opojna aroma svježe vegetacije omamljuje dok se nalazite na rubu provalije. Pad bi bio smrtonosan, no zadivljenost prirodom jača je od vrtoglavice. S dominantnog položaja od oko 1300 metara izviruje pejsaž kroz ples smreka na vjetru. Na desetke kilometara uokolo valja se po planinama i dolovima bujna šuma, a ljeskanje u daljini odaje more na drugoj strani. Ipak, ni Jadran ni zelenilo nisu u središtu pozornosti, nego bijeli stjenoviti tornjevi u zelenome moru, čija glatkoća bliješti na podnevnom suncu. Geografska izoliranost i ovakva divljina rijetke su pojave u Hrvatskoj.
Koliko god se područje čini izolirano i nepristupačno, ovdje nije teško doći. Po dolinama krivudaju dobre šumske ceste. Za putnike iz smjera Zagreba već iza Ogulina počinje uspon. Prvo se zaobilazi Klek, a zatim se sve više ulazi u dubinu Gorskog kotara. Kada se iz šume otvore prostrane livade, dolazi se do Jasenka, zadnjeg sela na putu prema stijenama. Može se stići i iz Gorskog kotara, preko Mrkoplja, odnosno Begova Razdolja. U oba slučaja, šumski makadam zamjenjuje asfalt kako se planina počinje strmo uzdizati iz ravnijega šumskog područja, bespuća Velike Kapele.
Za razliku od, primjerice, Velebita i Biokova, čije se vizure lako i instinktivno naziru, Velika Kapela nije markantna planina. Nju čini niz manjih i većih grebena, koji se dobro vide s neke od povišenih stijena. Jedan od najvećih hrptova je Bjelolasica s negdašnjim olimpijskim centrom. U njezinu neposrednom susjedstvu i općenito u središtu kapelskog područja nalaze se dva gorska sklopa – Bijele i Samarske stijene.
Iako udaljene tek nešto više od dva kilometra zrakom, te dvije skupine stijena u stvarnosti su odijeljene dubokom i teško prohodnom dolinom, Crnom dragom. Upravo je ona zaslužna što ih nazivamo posebnim planinskim skupinama, unatoč očitim sličnostima i podrijetlu. U tišini vrhova lako je doživjeti samoću koja je dugo vladala ovim područjem, sve dok ga vanjskom svijetu nije otkrio lugar Jakob Mihelčić. On je 1899. godine pokazao put do vrha Bijelih stijena poznatom botaničaru Dragutinu Hircu. Hirc i njegov sin Miroslav zatim su nizom putopisa i znanstvenih nalaza privukli pozornost javnosti.