Kolumna: Goran Šafarek

Zmije u Podravini

07:00h
0
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek
Iz dnevnika istraživača Goran Šafarek

Zvali su iz hitne da je navodno poskok ugrizao čovjeka, tj. čovjek tako tvrdi.Bio sam u Koprivnici i na brzinu na biciklu pohitao do hitne, a ondje bolničari čuvaju zmiju u nekoj plastičnoj posudi. Čak su joj i zraka ostavili. Dovoljan je bio pogled i poskok se pretvorio u bjelicu.

Parenje bjelouški // Foto: Goran Šafarek
Parenje bjelouški // Foto: Goran Šafarek

Nema godine a da svako proljeće ne dobijem masu upita oko zmija. Doba je parenja ovih gmazova i tada su oni najvidljiviji. Ženke puštaju feromone, kemijske tvari, svojevrsni parfem kojima privlači mužjake iz okolice. Oni se onda „zaluđeni od ljubavi“ skupljaju oko ženki i pare, često potpuno ne mare za druge životinje, tako i ljude. Često zna i nekoliko mužjaka omotano oko ženke, (ponekad i dvadesetak!), pravi životinjski grupnjak. Nakon toga, oni se povlače i u ostatku godine teško ih je primijetiti. No, uvijek ljudi koji su često u prirodi ih susreću, naročito oko vikendica, klijeti, posebno uz neki podrum s žitom, povrćem ili sličnoj hrani za glodavce. A glodavci su pak plijen upravo zmijama. Ovdje dolazimo i do zaključka da je zapravo i korisno imati pokoju zmiju na imanju. Često je i otkrivanje zmijskih gnijezda ili kad se tek izlegle zmijice rasprše iz tog gnijezda.

E ti ljudi koji su često u prirodi pak većinom imaju previše povjerenja u svoje znanje. Tako mi novinar pošalje upit što učiniti u slučaju ugriza zmija otrovnica. „Kojih“ pitam ja. „Pa riđovka. Evo, baš je Štef/Joža/Ivek našao i ubio jednu. „Pa kako znaš da je otrovnica?“ opet pitam ja. „Pa Štef/Joža/Ivek ih je našel (i ubio) već dvadesetak, ima već iskustvo“ „Pa jel Štef/Joža/Ivek poslikao koju da mi pošalješ fotku?“ ne dam se smesti. „Ma sto posto je riđovka“ već je ojađen novinar koji ne dobija izjavu o otrovnicama. „Svejedno, pošalji mi tu sliku“ uporan sam. I tako dobijem sliku i naravno, na njoj ubijena smukulja. Ili prošle godine me zvali iz hitne da je navodno poskok ugrizao čovjeka, tj. čovjek tako tvrdi. Ili sam tako shvatio iz telefonskog poziva. Bio sam u Koprivnici i na brzinu na biciklu pohitao do hitne, a ondje bolničari čuvaju zmiju u nekoj plastičnoj posudi. Čak su joj i zraka ostavili. Dovoljan je bio pogled i poskok se pretvorio u bjelicu. „To je zmija koja je omotana oko štapa na vašoj odori“ rekao sam bolničarima i doktorici, odnosno eskulapova zmija kako još zovu bjelicu. Na sreću, nisu čovjeku ništa davali od protuotrova, odnosno ponijeli su se baš kako treba – prvo promatrati. U svakom slučaju, da je čovjek grizao poskok, ruka bi mu se napuhnula sve do ramena, uz ogromne bolove.

Sljepić // Foto: Goran Šafarek
Sljepić // Foto: Goran Šafarek

Dakle, nije lako prepoznati zmije. Trokutasta glava, cik cak šare, sivkasta obojenost – to sve NIJE pouzdan znak otrovnice. I smukulja i ribarica imaju nekakve šare, kao i riđovka. Zmije je teže prepoznati ako ju čovjek nije već držao u rukama (i to po mogućnosti živu). Pouzdan znak otrovnica riđovki i poskoka je okomita zjenica, no ponekad nije se praktično nagnuti i provjeriti to izbliza ;). Osim toga, njihovo tijelo je nabijeno, glava ima onu prijeteći izraz. Riđovka može biti sivkasta, smeđa, čak i potpuno crna pa joj se šare na leđima ne vide. Poskok je lakši – ima onaj karakteristično roščić.

Za kraj, po mojim opažanjima i literaturnim podacima, u koprivničkoj Podravini žive sljedeće zmije: bjelouška i ribarice uz vode i vlažna područja. Ribarica ima trokutastu glavu i šare i dosta ju ljudi zamjenjuju za riđovku. Posvuda nalazimo smukulju. To je dosta agresivna zmija koja zna gristi kada ja nervozna. Konačno, najveća je bjelica. Ta se zmija jako dobro penje pa ju nalazimo i po zidovima, tavanima, drveću… i to je to od zmija. I ne zaboravimo guštera sljepića koji nema noge i podsjeća na zmiju te zbog toga plaća ceh. Ali njegovu dražesnu, malo „tupastu“ facu lako prepoznamo. Što se tiče riđovke, ne mogu tvrditi da je nema, ali za sada nema pouzdanih opažanja.

čitam...
Loading...