Prije pet godina, Koprivničanac Zoran Pal napustio je rodni kraj i otisnuo se u neizvjesnu budućnost u dalekoj Kanadi. Priča o Podravcima koji odlaze u inozemstvo ima raznih, od sretnih do nesretnih, uspješnih do neuspješnih, i sve između toga. U njegovom slučaju, ne samo da je našao posao i financijsku sigurnost koju je tražio, nego je našao i ljubav – upoznao je Stacy i nakon dvije godine vjenčali su se.
Ispričao nam je kako je sve počelo i što ga je potaknulo da se otisne ‘preko bare’.
– Radio sam sezonski u Podravki, nisam znao hoću li dobiti ikad za stalno, poslao sam i 30-ak molbi za razne poslove. Bio sam pozvan možda na dva razgovora, na kojima su mi rekli čim sam ušao da su već zaposlili nekoga drugoga. Jednog dana bio sam na kavi i na radiju čuo reklamu za neku tvrtku iz Kanade koja dolazi u Hrvatsku tražiti radnike. Nabavio sam broj, nazvao ih, dali su mi sve informacije o tome kako da se prijavim i odlučio sam to napraviti. Dva dana nakon toga pozvan sam na razgovor u Zagreb. Trebali su radnike u skladište na određeno vrijeme, s mogućnosti zaposlenja na neodređeno. Razgovori su trajali tri-četiri dana, bilo je pozvano više od 1000 ljudi na intervju. Otišao sam, ali nisam imao baš nikakve nade, nula, htio sam barem vidjeti kako je to biti na razgovoru s nekim iz inozemstva, da imam to iskustvo. No, tri dana kasnije dobio sam poziv. Nas 20-ak od 1000 dobilo je posao – prisjeća se Zoran.
Kako kaže, odluka nije bila laka, ali je čvrsto odlučio da pokuša, bez pritiska i velikih očekivanja.
– Bio sam van sebe, ali čvrsto sam odlučio da mi je to u interesu. Stavio sam na papir dobre i loše stvari koje me čekaju ako ostanem ovdje te isto tako ako odem u Kanadu. S tim da nisam očekivao da ću ostati u Kanadi, očekivao sam dvije godine radnog iskustva koje bi mogao staviti u životopis kada se prijavljujem za poslove u Hrvatskoj. Jer je to začarani krug, svi žele mlade i dobre radnike s dvije godine iskustva, ali im nitko ne želi pružiti priliku za stjecanje iskustva – kaže on.
Njegova destinacija bio je Edmonton, veliki grad na zapadnoj obali, uglavnom povezan s industrijom nafte. Početak je bio iznenađujuće obećavajuć.
– Stanovao sam s još trojicom radnika, tvrtka nam je platila apsolutno sve, platili su nam stan prvih mjesec dana, napunili frižider, dobili smo predujam za kupnju automobila… Bili smo pozitivno iznenađeni kako nas se tretira – priznaje Zoran.
Uskoro, kada se priviknuo na novi posao i novo okruženje, želio je uvesti i malo društvenih aktivnosti u svoju novu svakodnevicu. Nije ni slutio da će jedna dating aplikacija za upoznavanje ljudi rezultirati upoznavanjem buduće supruge.
– Prvih mjesec dana bilo je samo kuća-posao, ništa više. Na nagovor prijatelja instalirao sam dating aplikaciju na mobitelu i, nakon dva mjeseca, već sam upoznao svoju sadašnju suprugu. Bili smo zajedno godinu dana, zatim smo i živjeli zajedno godinu dana, a onda samo se odlučili na nešto više, vjenčali smo se. Funkcioniramo jako dobro zajedno, slični smo, a opet nismo isti. Imamo iste poglede na važna životna pitanja i to je najvažnije.
Od kada je došao u Kanadu i prvog skladištarskog posla, napredovao je u poslovnom svijetu.
– Više nisam u toj tvrtki koja me dovela tamo. Dogodio se veliki požar koji je opustošio grad koji je njihov najveći izvor zarade i morali su dio ljudi otpustiti. Nisam im ništa zamjerio, nakon nešto više od dvije godine tražio sam novi posao. U procesu mi je bio status permanent residenta tako da sam nakon toga u Kanadi mogao biti bez ograničenja, sa svim pravima osim prava na glasovanje. Sada radim kao financijska kontrola i inventura za tvrtku koja je pod Edmonton Oilersima, velikim hokejaškim klubom. U njihovoj sportskoj areni kontroliram račune, financije, da nitko od zaposlenika ne krade, da se hrana s istekom roka baca i slično – opisuje nam Zoran svoje radno mjesto.
Glavna razlika u svijetu rada između Hrvatske i Kanade prema njegovom iskustvu je veća otvorenost poslodavaca i, jednostavno, više poštovanja koje pokazuju prema zaposlenicima.
– Svatko će ti dati priliku, vidjet će što piše u tvom životopisu i ako im se svidiš pozvat ćete na razgovor, makar i nemao strogo gledano kvalifikacije za to. Imao sam šest razgovora i dobio sam šest ponuda za posao, tri sam i prihvatio i uvijek s njima napredovao. Svaki posao bila je nadogradnja na prethodni, nešto bolje. Ako ništa drugo, svatko će ti odgovoriti na prijavu za posao. Jednom sam ‘iz fore’ poslao prijavu u Bioware, jednu od najvećih tvrtki za razvoj videoigara na svijetu, tražili su CEO-a. Čak sam dobio odgovor da im je žao što ne ispunjavam njihove uvjete – kaže on.
Stacy i on stvorili su dobar život u Kanadi. Sa svojim primanjima mogu si priuštiti putovanja, lijepo mjesto za život i sve ono što je želio imati i u Hrvatskoj, a nije mogao doći do toga. Uvjeti po pitanju nekih drugih područja, poput zdravstva, nešto su drugačiji.
– S našim plaćama možemo komotno živjeti, dobre su i za kanadske standarde, zajednička primanja su nam više od 110.000 dolara godišnje. Puno putujemo, barem jednom godišnje. Bili smo u Kini i Japanu, Australiji, Novom Zelandu, Singapuru, po Europi, na Kubi, Las Vegasu, planiramo u Meksiko, na safari u Afriku… Želimo ići na svaki kontinent. Ono što nemamo je plaćeni mirovinski i zdravstveno osiguranje, zdravstvo je besplatno. Pogodnosti su jako dobre, primjerice, dobije se 2000 dolara godišnje za vid, 1500 dolara za slušne aparatiće, čak se i za masaže dobije 700 dolara godišnje. Zubari su beneficijama pokriveni s 80 posto, što je sreća jer su kao suho zlato. Bez beneficija ne možeš proći s ispod 4000 dolara za jednu krunicu – opisuje nam Zoran.
Život nije previše skup, barem kada se radi o osnovnim namirnicama.
– Namirnice su sličnih cijena kao u Koprivnici, kruh, mlijeko, meso, sve je isto. Benzin je znatno jeftiniji, oko 6,5 kuna po litri, a to je najskuplji benzin u posljednjih deset godina tamo. Zanimljivo je da su orasi izrazito skupi, 70-ak kuna za 200 grama očišćenih, još skuplji na tržnici. Kafići su skuplji, pivo je oko 10 dolara. Kavu uglavnom uzimaju za van – kaže on.
S Kanađanima je dosad imao velikom većinom ugodna iskustva. Njihov temperament, otvorenost i tolerantnost dobro su okruženje za strance koji dolaze živjeti i raditi u njihovu zemlju. U Edmontonu postoji i velika zajednica Hrvata, no odlučio se ne ograničavati samo na druženje s njima, kao što to rade neki od onih koji odu u inozemstvo.
– Kanađani su jako ljubazni, ljubazniji nego ovdje. Samo na jednom mjestu na svijetu sam sreo ljubaznije ljude, a to je Japan. Ako se sudariš kolicima u trgovini s Kanađaninom, on će se uvijek prvi ispričati, u takvim prigodama točno možeš vidjeti tko je Kanađanin, a tko je stranac. Ima uvijek i bezobraznih, ali primjerice na mom prvom poslu samo za dvojicu mogu reći da su bili takvi prema strancima, bilo kojim strancima. Vidi se na njima da su takve osobe općenito, svaka treća riječ im je psovka. No, ne mogu reći da sam imao neugodnosti s Kanađanima, i najbolji prijatelj kojeg imam tamo je Kanađanin. Ima mnogo Hrvata u Edmontonu, služe se i mise na hrvatskom, postoji zajednica. Družim se i s Hrvatima, nema problema, ali to ostaje samo na druženju jer sam čuo neugodna iskustva kada se radi o poslovnim suradnjama s našima u Kanadi – kaže Zoran.
Ipak, koliko god bio zadovoljan životom u Kanadi, neke stvari mu i nedostaju.
– Fale mi ‘čušpajzi’ jer ne kuham, a tu nigdje nećeš naći nešto kao mahune. Stacy to baš ne kuha, ne znam ni mogu li joj objasniti što je to. Uspio sam nabaviti Podravkinu kuharicu na engleskom pa ako nađem mahune unutra, skuhat će. Naravno, fale mi prijatelji i obitelj. Imam prijatelja Kanađana, ali ipak si 26 godina rastao u Koprivnici, a onda odjednom odeš. Nekad me uhvati nostalgija, kao sada za vrijeme Svjetskog prvenstva, morao sam biti doma. Uzeo sam prvi avion i došao. Želim i da Stacy vidi kako se tu slavi Božić i Nova godina. Nisu velike razlike, ali ih ima. Purica je svugdje ista, ali mlince imaš samo tu – priznaje Zoran.
Stacy je već bila u Hrvatskoj nekoliko puta i sviđa joj se domovina njenog supruga, a već je uobičajeno da se stranci čude nekim od naših običaja i rutina.
– Bilo joj je fascinantno koliko puno ljudi je tu u podne na kavi. Pitala me radi li itko od tih ljudi. Rekao sam joj da pola tih ljudi vjerojatno radi popodne, a pola nema posao. Inače, voli Hrvatsku, bili smo tu nekoliko puta, navijala je za nas na Svjetskom prvenstvu, znala je za Hrvatsku i prije nego što smo se upoznali. Želim joj pokazati Plitvička jezera, opčinjena je Dioklecijanovom palačom, voli Dubrovnik… – kaže nam on.
Ne isključuje mogućnost da se jednoga dana vrati u Hrvatsku, no ne bi pristao na lošije uvjete od onih koje sada ima.
– Pratim što se događa u Hrvatskoj, pratim situaciju jer nikad se ne zna, možda stvari krenu nabolje. Neću reći čudo, ne znam treba li Hrvatskoj čudo, ali možda se nešto pokrene i tko zna, možda se jednom svi počnemo vraćati. U ovom trenutku, vratio bih se ako dobijem negdje istu plaću kao što imam tamo i ako bi Stacy mogla dobiti dobar posao – zaključuje Zoran.
