U Koprivnici su tijekom 17. Stoljeća rođena dva župnika koji su vodili koprivničku rimokatoličku župu. Jedan od njih je bio Mihael Šimeković.
On je kao rođeni Koprivničanec postavljen za koprivničkog župnika 27. veljače 1669. godine. Školovao se istodobno kao zagrebački sjemeništarac i pitomac bečkog kolegija. Mihael Šimeković se od 1657. do 1666. godine spominje u Hrvatskom kolegiju u Beču. Dana 17. ožujka 1664. postao je župnikom župe Sv. Marije Magdalene u Glavnici u križevačkoj krajini. Prema podacima Stjepana Kožula može se zaključiti da je Šimeković do 1669. bio župnik u Plavnicama (danas Kapela), a ne u Glavnici. Šimeković je 1672. godine zabilježen kao koprivnički župnik, a već se iduće godine ne spominje na toj dužnosti. Još je 1669. postao zagrebačkim kanonikom. On je zajedno sa službom koprivničkog župnika vršio i dužnost podarhiđakona. Kao zagrebački kanonik je počeo rezidirati 24. ožujka 1673. Prigodom požara 1674. izgorjela je njegova kurija koja se nalazila nasuprot zagrebačkog franjevačkog samostana. Nakon požara je uzeo u najam jednu kuću u Vlaškoj ulici, blizu biskupovog mlina. Umro je 12. srpnja 1674. godine. Bolonjska kronika piše da je umro uslijed teškog zraka, prigodom požara.
Nakon Šimekovića se kao župnik u Koprivnici prvi puta spominje Nikola Dobrilović 1673. godine. Kao koprivnički župnik posljednji je puta zabilježen 18. veljače 1680. godine. Za zagrebačko sjemenište je prisegnuo 15. listopada 1650. godine, a tri dana kasnije za bečki kolegij. On se od 1650. do 1653. godine spominje kao pitomac u Hrvatskom kolegiju u Beču. Prema Ljudevitu Ivančanu, 31. listopada 1654. je prisegnuo «za župu Sv. Jelene u Novom gradu sive Camarcha», dana 16. rujna 1657. za župu Sv. Marije Magdalene u Ivancu, dana 8. rujna 1666. za župu Sv. Vida u Vidovcu, 16. ožujka 1667. za župu Sv. Marije u Belici, a 10. ožujka 1673. za župu Sv. Nikole u Koprivnici. Ivančan dodaje mogućnost da se kod spomenutih podataka možda radilo o više župnika istoga imena i prezimena. Nikola Dobrilović je zagrebačkim kanonikom postao 1678. godine, ali je do 1680. dalje upravljao koprivničkom župom. Kao zagrebački kanonik Dobrilović je od 19. svibnja 1680. do 19. svibnja 1681. godine upravljao bečkim kolegijem tj. bio je njegovim rektorom. Nakon toga je zagrebački kaptol kanoniku Dobriloviću dopustio povratak u domovinu. Godine 1682. postao je prepozit Sv. Petra od Požege, 1684. čazmanski, a 1687. kalnički arhiđakon. Uz to je od 1682. bio prefekt šuma, od 1685. nadzornik vinograda, a od 1688. «petrovinski špan». Umro je u svibnju (ili ljeti) 1690. godine prigodom pohoda po kalničkom arhiđakonatu.
Nakon Nikole Dobrilovića se kao župnik 1683. godine spominje Petar Kapronczay (Koprivnički), rodom iz Koprivnice. On se od 1674. do 1676. godine spominje kao gojenac Hrvatskog kolegija u Beču. Isti je 1676. godine zapisan u analima Ugarsko-ilirskog kolegija u Bologni. U kanonskom izvješću od 18. veljače 1680. godine se spominje kao kapelan u Koprivnici. Petar Kapronczay (Petro Caproncai) je koprivničkim župnikom postao odmah nakon Dobrilovićevog odlaska iz Koprivnice u Beč 1680. godine, što potvrđuje podatak iz koprivničkih gradskih zapisnika od 19. lipnja 1680. u kojem se on spominje kao koprivnički župnik. Ponovno se spominje 1681. godine kada je zabilježen kao komarnički vicearhiđakon. Isti je 1682. uz dužnosti koprivničkog župnika i komarničkog arhiđakona bio i kanonik Čazmanskog kaptola. Prema mišljenju Rudolfa Horvata, Kapronczaya su za koprivničkog župnika građani izabrali nakon Dobrilovićeve smrti. On je do toga došao vjerojatno misleći da je isti umro kao koprivnički župnik, što smo ranije pokazali da nije točno. Kao koprivnički župnik Kapronczay se, prema Rudolfu Horvatu spominje i 1683. godine. Petar Kapronczay je zabilježen kao župnik u Koprivnici ponovo od 1695. i 1696. godine.