Živio Prvi maj, četiri dana fraj. Takve ste naslove mogli naći u humorističkim listovima onoga vremena, kada su humoristi, u strašnim stegama socijalizma, ismijavali svakodnevicu i spajanje dana uz praznike (za Dan Republike znalo je biti i po 10 dana!).
I u današnjici opet je bilo ”četiri dana fraj”, a za humor su se pobrinuli sindikati. Tko god da reče riječ, eto njih s juga i s(j)evera i propovijedaju svoje. Njima ništa ne paše. Izvrsno su funkcionirali i surađivali u sustavu propadanja države i proizvodnje,situirani su dugi niz godina velikim sindikalnim plaćama (koje im radnici daju uplatom članarine, a za uzvrat dobivaju nogometne igrokaze s kartonima i fućkama), pa izbacuju parole, fore i fazone.
Ponavaljam ono što sam nedavno pisao o sadržaju tvorničkih novina: dajte mi da govori radnik, ne trebam uhranjene lokalne i uhlebljene državne sindikaliste.
Prvi maj ove godine pokazao mi je kako je donedavna visoka politika nisko pala. ‘Ajde, neki, koji su nas pokrali i upropastili, bar šute. Međutim, nakupljena zloba u nekima ne može zadržati jezik i cinično obraćanje na teve svima, pa i njima.
Sir Alex i ja – generacija
No, mi stariji mračne smo sile prošlosti za mnoge, kao, recimo, stari Jugoslaveni. Ako imaš 65 godina, svi te odje…, čak i u telefonskim anketama. Kad čuju da imamo više od 60 ili 65 godina neće nas više čuti. Nije to samo kod nas. U Engleskoj su nogometnog trenera sir Alexa Fergusona upozorili na dob: ”…prosipate bodove, a imate i 70 godina”.
Ovo me je definitivno dotuklo. Jer je sir Alex moja generacija. Možemo skupa pjevati Kornijevu istoimenu pjesmu. Doduše, sir Alex bi sigurno lakše otpjevao My generation britanskog sastava The Who iz 1965. godine, nego tugaljivu pjesmu Korni grupe.
A nosimo, eto, neoprostivi teret, jer smo doživjeli te godine koje su mlađariji mrske. Volite li uopće svojeg djedu i baku?!
U kontaku s gospodičnama
Jedna misao vodi drugoj, pa u vrijeme alergija moram priznati da sam i ja alergičan. Podnašam ambroziju, pelud, prašinu, čak i dim u kafićima, ali alergičan sam na telefonske ankete.
Iako u zadnje vrijeme napredujem u kontaktu sa ženama: već bi se dvije gospodične ili gospođe htjele samnom čuti, kad budem imao vremena, da kažem nešto o TV prodaji ili o raznim drugim stvarima. Padam na leđa kad izraze želju da me ispituju o politici, nakon što iz kupaonice bježim na telefon da im se javim, i usput navlačim gaće. Ne znam je li se zakače za neobično moje prezime, ili su iste sreće i Horvati, Petrovići, Markovići i ostali Hrvati i Hrvatice.
No, nemojte misliti da ne znam kako je nagovarati. Napisao sam bezbroj razgovora i reportaža o ljudima. Svaki nagovor na razgovor je trauma. No, tješim se da sam nagovarao ljude koje poznam. Znam da je teško s nepoznatima, ali bi i gospođicama i gospodičićima, gospođama i gosponima uvijek morala proći kroz glavu misao: pa ja sada uznemiravam tog nepoznatog čovjeka! Ne razmišljaju o tome, jer se jedva otkače: iskažete čvrsti stav da nećete razgovarati o darovima koje nude, ali one i oni i dalje uporni.
I ništa im ne možete.
Dosadni su kao vođe sindikata na teve.
Ako popustite, nasanjkat će vas i ljeti.
Hrvatska uživa
Mi smo nacija koja prema novinskim naslovima – uživa. Šibenčani uživaju gledajući zalazak sunca. Uživaju vraga, radije bi da uživaju da imaju posla. Dokoni građani uživaju u ispijanju kave. Ako je priučeni konobari znaju dobro skuhati. Na moru uživaju gledajući proljetne obline Hrvatica. Ako smiju to kraj oblina svojih supruga. Uživaju ližući sladoled. Ili gledajući kako drugi ližu. Na kraju, valjda, uživaju i u prvomajskom grahu zbog kojeg se u nekim dijelovima Lijepe naše treba i potući da bi se došlo na red.
A, Moj Bože, što se može: moglo je i biti gore, pjeva Roko Prč u Našem malom mistu.
Taj 1. svibnja u kombinaciji sa situacijom u zapošljavanju uvijek me podsjeti na pjesmu Antuna Branka Šimića Žene pred uredima.
Antun Branko Šimić:
Žene pred uredima
O bože, ako jesi, vidiš li ti s neba ove žene
što hrpama se kupe ispred ureda i dršću ispred vlasti?
U prnjama su mnoge i sve s pogledom ko u snu:
obaziru se
ko na nekog što će doći i odatle ih spasti
Sve plaši ih i straši: naslov iznad vrata
i s vrata ime njima nijemo prijete;
i bude koja što se nasmrt prepadne i smete
kad prozovnu je i preda njom vrata zinu:
pred pogledom te vlasti može u njoj život stati
i ispred jedne riječi tijelo obesviješteno pasti
O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
– što već su bezbroj puta ispred pravde ove vlasti
užasnule se, posumnjavši i u te i u pravdu
i da će iko ikad odatle ih spasti –
O bože, ako jesi, zašto puštaš ove žene
da stoje tako izgubljene pred životom?
Kad gledam njih, ja povjerujem
da jesi i da te mora biti,
i da je osim ovog jedan drugi svijet
u koji ćeš ih jednom izbaviti.
Jer zar će ove oči zauvijek ugasnuti u grobu,
ne ugledati nikad pravde? I zar će ova tijela,
na zemlji ispaćena, u zemlji biti zemlja,
i neće se uzvisit među zvijezde?
Zar može biti
da za njih nema utočišta izvan moje pjesme?
Pjesma je objavljena u zbirci 1913.-1924. Dakle prije sto godina.
Kada je funkcionirala.
Upotrebljena je u jednom recitalu uz Dan žena prije 50 godina.
Funkcionirala je.
Kao što funkcionira i danas. Sjetite se Kamenskog i sličnih tvrtki.
Jedino ovoj pjesmi nedostaje spominjanje sindikatâ, koji bi s Bogom i birokracijom lako riješili stvar.