“Život su veze s drugim ljudima, ostatak su samo detalji.”
(Gary Smolley)
Liječnički poziv ne počiva samo na visokoj stručnosti i vladanju medicinskom znanosti već i na humanosti te zavidnoj etičnosti. Jedna od najvećih odlika medicinskog poziva je pomoć i skrb za pacijenta, posebno onog teško bolesnog i umirućeg. Pristup pacijentu, trebao bi biti holistički, što predmnijeva ne samo fizički aspekt, već i psihičku, socijalnu i duhovnu dimenziju.
Svjetska zdravstvena organizacija definira palijativnu medicinu kao pristup kojim se bolesnicima sučenim sa smrtonosnom bolesti i njihovim obiteljima unapređuje kvaliteta života. Sam naziv dolazi od latinske riječi pallium (pokrivač, prekrivač, plašt koji zaštićuje). TEŽIŠTE SKRBI JE KVALITETA, A NE DUŽINA ŽIVOTA. Mjesto gdje se pruža palijativna skrb naziva se hospicij, ali u nedostatku tog optimalnog vida pružanja palijativne skrbi, koriste se i drugi oblici zbrinjavanja teško oboljelih bolesnika..
Povijesno, riječ je o relativno novijoj medicinskoj disciplini koja je tek 1987. godine priznata u Veikoj Britaniji kao zasebna medicinska specijalizacija. Hospicijski pokret započeo je u istoj zemlji 1967. godine, kad Cicely Saunders (na slici) osniva u Londonu prvi moderni hospicij u svijetu, Hospicij svetog Kristofora. Radi se o ustanovi u kojoj se pri skrbi o umirućima uz najnovija dostignuća u medicini iskazuje i iskreno ljudsko suosjećanje. Konačni cilj palijativnog pristupa je ublažiti patnje teško oboljelog bolesnika – tjelesne, psihičke i duhovne. Hospiciji ili jedinice palijativne skrbi nalazimo danas u više od 150 zemalja svijeta, u kojima se palijativna skrb smatra osnovnim ljudskim pravom. Nažalost u Hrvatskoj još sve ide relativno sporo, iako od 1994. godine postoji Hrvatsko društvo za hospicij i palijatvnu skrb pri Hrvatskom liječničkom zboru Kulturna, moralna i etička razina nekog društva mjeri se i prema njegovoj osjetljivosti za najugroženije i najslabije, a među njima su svakako i umirući bolesnici. Hvale je vrijedno da smo maksimalno zbrinuli one koji u život ulaze – novorođenčad, ali zanemarili smo nažalost one koji se od života opraštaju.
Iako je palijativna skrb integralni dio zdravstvenog sustava i neotuđivi element građanskog prava na zdravstvenu skrb, nesporno je nažalost, da se radi o potpuno zanemarenom dijelu javnog zdravstva. Zakon o zdravstvenoj zaštiti Republike Hrvatske predviđa da svaki Dom zdravlja mora osigurati i Ustanovu za palijativnu skrb koja obuhvaća :
- 1. Kućne hospicijske posjete interdisciplinarnog palijativnog tima
- 2. Ambulantu za bol i palijativnu skrb
- 3. Dnevni boravak.
Kod nas 90-ih godina prošlog stoljeća hospicijski pokret uvodi prof. dr. Anica Jušić. Među prvima u Hrvatskoj palijativnu skrb organizirano su provodili „Centri za palijativnu skrb” u u Rijeci i Zagrebu, na čisto volonterskoj osnovi. Prvi hospicij u Hrvatskoj otvoren je tek u siječnju 2013. godine u Rijeci (na slici). I danas uz rijetke izuzetke, ono čime bi se trebao baviti educirani interdisciplinarni tim palijativne skrbi koji čine: liječnik, medicinska sestra, fizioterapeut, socijalni radnik , psiholog, duhovnik (svećenik) i posebno educirani volonteri, obavljaju poglavito liječnici obiteljske medicine, osoblje u stacionarima Domova za starije osobe i članovi obitelji teško oboljelih bolesnika.
Briga za umirućeg bolesnika nije samo iskaz kršćanskog milosrđa i suosjećanja već i jedna od najvećih obveza zdravstvenog osoblja. Posljednji dani života često znaju biti najvažniji dani u životu za onog koji odlazi ali i za njegovu obitelj. Stoga bolesniku treba omogućiti da i on donosi odluke, a ne da se o njemu odlučuje. O posebnostima palijativne medicine, te etičkim i psihološkim aspektima više u narednom broju.
Piše : dr. Dražen Sačer, fizijatar
E-mail : drazen.sacer1@kc.t-com
Tel. 048 625 033