Moja najranija gljivarska uspomena vezana je uz rano djetinjstvo i maksimirsku šumu kamo nas je naš djed poveo u branje vrganja. Ushit koji je izazvao ovaj susret sa prirodom mora da je bio izuzetan jer su još danas svježa sjećanja na pojedine primjerke gljiva, koje je uglavnom pronalazila moja sestrična Ivana. Ona je za razliku od nas ostalih koji smo se trudili tragati za još pokojim primjerkom, trčkarala s jedne strane na drugu, uglavnom više gledajući u zrak, nego u tlo.
Zvuči gotovo nevjerojatno da se, gotovo u centru Zagreba, mogla nabrati količina vrganja za jedan pristojan doručak koji je uslijedio nakon našeg povratka.
Ovo sjećanje izvučeno između onih malobrojnih koja iz tog doba još nisu izblijedjela više je ilustracija naše gljivarske tradicije i mjesta vrganja u njoj, nego priča o početku bavljenja gljivama.
Naime još nisam upoznao nikoga ko bi tvrdio da poznaje jednu ili više vrsta gljiva, da među tim gljivama nije spomenuo vrganj, jer poznavanje vrganja nekako je opće mjesto narodne predaje, nešto što se predaje s koljena na koljeno.
Ja se ipak ne mogu pohvaliti da sam iz ovih ranih iskustava sa branjem vrganja išta naučio.
Naučio sam ponešto tek mnogo kasnije i to naravno postepeno, korak po korak.
Jedan od prvih koraka bio je razlikovanje vrganjevki, dakle svih onih gljiva koje imaju cjevčice ispod klobuka, od ostalih gljiva. Slijedeći korak bio je razlikovanje pojedinih rodova unutar ove velike skupine, čime ćemo se baviti u jednom od slijedećih nastavaka, a zatim i bolje upoznavanje s rodom Boletus u koji spadaju naši vrganji, oni koje poznaje velika većina naših ljubitelja prirode, ali i još više od 100 vrsta danas poznatih u svijetu.
No kada netko ustvrdi da poznaje vrganje, velika je vjerojatnost da će ta tvrdnja biti samo djelomično istinita i to jedino ako ju je izgovorio upravo tako, u množini.
Pri tome će još i svatko od poznavatelja imati drugačiju predodžbu o tome koji je to od mnogobrojnih vrsta koje se mogu smatrati „pravim vrganjem“ upravo onaj pravi, a koji to „mogu proć’, al’ ja bi ih bacio.“
Već sam u prošlotjednoj kolumni opisao hajdinskog vrganja, te spomenuo borovog i tamnog vrganja, sve dobro poznate vrste sakupljačima vrganja, u krajevima u kojima masovno rastu.
Za naš kraj, kao reprezentanta ove skupine gljiva, svakako treba izdvojiti raspucanog vrganja (Boletus reticulatus Shaeff.), najčešćeg stanovnika bilogorskih i kalničkih bukovih šuma, pa tako i onih iznad Velike mučne, gdje su nađeni primjerci sa fotografije.
Postoji cijeli niz vrsta vrlo sličnih ovoj vrsti kao što su: crnogorični vrganj (B. edulis), grabov vrganj (B. carpinaceus), brezov vrganj (B. betulicolus)…, kao i niz varijeteta.
Kolika je sličnost navedenih vrsta dobro može ilustrirati činjenica da su i u stručnim krugovima ove vrste dugo smatrane varijetetima iste vrste (Boletus edulis), te su kao posebne vrste opisane tek u skorije vrijeme
Od sličnih vrsta raspucani vrganj razlikuje se po kožici klobuka, koja se obično opisuje kao baršunasta, a ja bih još dodao da izgleda kao da se ispod nje krije fina mrežica, koja kao da je naznaka mjesta na kojem će se za suha vremena raspucati. Stručak je svjetlosmeđ, u osnovi bjelkast. Pokriven je svjetlom mrežicom, u mladosti bijelom, a kasnije sve tamnijom, ali u pravilu svjetlijom od podloge.
Kao i ostale navedene vrste krase ga cjevčice, u mladosti bijele, a kasnije mijenjaju boju sve do maslinastosmeđe.
Obzirom da će i iskusnijim gljivarima točno određivanje vrste biti često težak zadatak, sva je sreća da su sve navedene vrste jestive i vrhunske delikatese.
Kada vam dosadi naše vrganje jesti dinstane s jajima, narežite ih na ploške i pohajte, sigurno ćete uživati. Dobar tek!