Novost na političkom planu: osniva se stranka SMEH
Dao sam i zadnji otkaz dnevnopolitičkom novinarstvu. Bio sam više od četiri desetljeća, s određenim prekidima, dopisnik Hrvatskog radija, ali zbog nekih razilaženja oko tehnike i njene kvalitete, kao i zbog jurcanja za aktualnim političarima i snimanja njihovih pametnih misli o ovom ili onom, sve vezano uz nedostatak podmazivanja u koljenima i težine koja se može izmjeriti samo na baždarskoj vagi, a i zbog težine mikrofona i drhtave ruke, jednostavno sam odustao. Honorar sam nadoknadio, a vezano je uz zadnju kolumnu o štednji, prestankom uplaćivanja lota, kupovanja jednih lokalnih novina i jednih dnevnih subotom, kao i ukidanjem potajnog jedenja kremšnita i baklava. I tih par sto kuna je nadoknađeno.
Nemate pojma kako se čovjek divno osjeća kad se riješi takvog dnevnog stresa, a bome i držanja mikrofona gotovo pola stoljeća (vidi slike). Još ranije sam dobio otkaz od državne agencije, jer sam se usudio primijetiti da honorar od 315 kuna mjesečno nije primjeren za stalnu pripravnost i praćenje kad će netko sletjeti u jarak, kad će udariti grom u koprive, što će reći predsjednik države prigodom obilaska tržnice ili robne kuće Pevec, a što predsjednik udruge kojoj je na čelu kolone.
Parirati Slovencima autohtonim trutom
Međutim, dobro sam informiran o svemu što se događa i nije mi svejedno tko što i kako radi s našom državicom iznutra i izvana. Neću reći i ”zašto”, jer da je to jasno, imali bismo pravnu državu. Imam zapravo silnu želju da pomognem državi. Pa mi je tako sinula ideja
Otkad sam u mirovini često spavam dulje. Ne samo da me nitko ne treba, već sam trudan od noćnog života (čitaj: nesanice), pa spavam prije podne da me mimoiđu prve jutarnje vijesti o našoj državnoj životinjskoj farmi s mnogo jednakijih u odnosu na nas jednake. Po tim mojim navikama moglo bi me se proglasiti trutom. Doduše, trut nije sasvim beskoristan, jer matice ipak ne mogu bez njega. Jest da poslije seksa trut ugine, ali takav je život. To što sam živ, vjerojatno je razlog što u mom slučaju ugibaju matice. No, pustimo seksualni život pčela, jer će u naslovu kolumne morati pisati: nije preporučljivo za djecu ispod 12 godina.
Tako bih mogao postati dijelom dnevnopolitičkih priča, a možda čak i svađa. Ja bih, naime, da me se proglasi autohtonim hrvatskim trutom i da se to unese u poglavlje o poljoprivredi u dokumentima za pristup u Europsku uniju. Ne vjerujem da bi to izazvalo velike probleme, a kako se Slovenci proglašavaju radišnim europskim narodom s velikom ljubavlju za otvoreno more i vlastite kranjske kobasice i kranjske pčelice, ne vjerujem da bi stopirali pregovore i tvrdili da zapravo oni imaju autohtonog slovenskog truta, kao što tvrde za pčelice. A ako imaju, mogli bismo se slovenski trut i ja naći na spornim dijelovima državne granice, najbolje čim bliže, tu u Međimurju, i upustiti u duel. Pobjednik bi bio onaj tko može manje raditi. A tu mislim da slovenski trut nema izgleda i da bi Europa shvatila.
Čišćenje savjesti i osiguranje radnog mjesta učlanjenjem
Užasno mi je žao što nisam bio mlad u doba današnjih deterdženata (intenzivno mladalački živio sam u vrijeme Plavog radiona stvorenog u Saponiji 1956. godine, a s njim smo, bome, prali i kosu). Gaseći sadašnje njihove reklame na televiziji, shvatio sam kakav je genijalac bio onaj tko je izumio daljinski upravljač. Jer prije se moralo skakati iz fotelje i prebacivati gumbom tipke programa, njih tri-četiri ukupno, uključujući Austriju 1 i Austriju 2. Jedino kad sam slomio nogu mogao sam mijenjati programe na daljinski iz fotelje štakama. Danas je to posao za kažiprst ili srednjak.
Vratiti ću se na temu o deterdžentima, ali sjetio sam se kako sam zapravo genijalno izbjegao najveća koprivnička previranja, pa nisam morao o njima izvještavati. Uoči ”afere Gaži” slomio sam nogu i bio četiri mjeseca na bolovanju. Taman! Uoči sadašnje ”afere Podravka” dao sam sve potrebne otkaze medijima. Taman! Mislim da bi te moje predosjećaje trebalo iskoristiti. Recimo, ako dobijem gastritis, propast će Županija KC-KŽ, u slučaju gihta, ode KC-gradonačelnik, kako glavobolje imam konsantne, to sam pripisao nogometu i rukometu.
A rukomet, ženski (muški rukomet ionako nitko ne sponzorira), u svijetlu sadašnje stresne situacije u našem prehrambenom gigantu, bio je zapravo primjer kako je trebalo postupati. Na njemu se prvo počelo štedjeti, a zbog straha od neprijateljskog preuzimanja, strankinje su morale otići. Eto, rukometašice su zapravo bile prve kad je trebalo.
Vratimo se deterdžentima. Oni svojim reklamnim (ispravnije je reći propagandnim) porukama zapravo daju političku ideju. Vi znate da se non-stop govori o tvrdokornim mrljama. Tvrdokoran je inače u hrvatskom jeziku vrlo nepopustljiv, uporan, tvrdoglav, a tvrdokorno i pretjerano ustrajno. Kako se radi o mrljama, jasno je da ih se u reklamama tretira kao živa bića. No, sva sreća, eto, tu je taj i taj deterdžent i to je rješenje vaših problema (”Sada i ja želim samo peniš”, ili kako li se već zove). Isto se može primijeniti u politici. Naime, ako imate mrlju na savjesti, s osobito tvrdokornu mrlju, pa vas zbog toga kadrovski šefovi neće zaposliti, imate rješenje. Tvrdokorne mrlje i mrlje općenito rješavaju se – učlanjenjem. Učlanite se, pokažite stranačku knjižicu i – zaposleni ste. Ne lažem, časna mi pionirska riječ. Na kraju možete uskliknuti kao u reklami za deterdžent:
– Sada i ja želim samo učlanjenje!
Osnivanje nove obiteljske stranke SMEH
Dotičući stranke, razmišljam kuda bih ja spadao. Ona kojoj sam se naplaćao članarine prestala je postojati, a moji bivši partijski kolege masovno su zauzeli pozicije u državi, neki od njih nisu me htjeli ni zaposliti, jer bi im pretpostavljeni manipulativni troškovi porasli do neba, budući da se samnom ne da lako manipulirati. Druge stranke ne zanimaju me previše, a sve sam ih upoznao prateći ih pustih godina na tribinama u seoskim dvorištima, bilogorskim klijetima, šumama, zadružnim i vatrogasnim domovima, kuglanama, pivnici… Rješenje je kerumovsko: osnovati vlastitu stranku.
U toj stranci ja bih bio jedini kandidat za predsjednika, a u predsjedništvu, osim uže familije, bilo bi i mojih desetak bratića i sestrični, nešto nećaka i nećakinja i to da se razumijemo: ne bi to bila samo koprivnička stranka. A ne! Tu bi bila aktivno uključena sva familija iz Ždale, Molvi, Gole, Otočke, Višnjevca, Velikog i Malog Trojstva, Bjelovara, Crikvenice, Novigrada Podravskog, Šibenika, Petrčana, Brača, Krasice, otoka Krka (uključio bih i trenera Zovka s njegovim maslinikom), Senja (uključio bih trenera Šojata s njegovom barkom), Splita (tu bi bili bivši igrač Slavena prijatelj Radić, pa trener Nižetić sa suprugom koja sprema divna riblja jela, i kćerkom Petrom i sinom pjevačem Lukom) itd.
Svakako bih računao s dijasporom, obiteljima iz Ljubljane (tu bih uključio i moju ljubimicu Kiku Franić), Vojvodine, Australije (brat bi bio strankin konzul za dijasporu), SAD-a, i s drugim osobama iz Srbije, Crne Gore (uzeo bih Đokić kad je vi niste htjeli), Makedonije (Todorovska) itd.
Takva stranka požnjela bi golemi mikro uspjeh u makro regiji, a nazvao bih je Stranka malih europskih Hrvata, skraćeno SMEH, čime bih zadržao podravsku autohtonost kajkavskog jezika, a ne bismo se uzrujavali ako bi nam se ljudi smijali, jer bi naš slogan na podravskom glasio: SMEH je najbolji lek, sve drugo je …
Nagrada za životno djelo
U ponedjeljak sam kao i obično kupio novine koje mi svaki dan čuvaju u kiosku Tiska u Meštrovićevoj ulici. Kad sam odlazio mlada prodavačica me upitala:
– Kad ćemo opet čitati na internetu novi zapis?
To pitanje dojmilo me se kao da sam primio nagradu za životno djelo. ”Legao” sam odmah za laptop i rodio ovo. To nedjelo posvećujem mladoj prodavačici i mom prijatelju Kruni iz rukometnog kluba, koji mi je stisnuo ruku za kolumnu. Oboje ću učlaniti u moju stranku.