Kolumna o nama, ili o sportskim marginalijama

15:20h
0
autor-masansker

Kad gledam TV emisiju Volim nogomet, ako baš slučajno nema ništa drugo u jadnom izboru programa kojeg imam s repetitora, ili što li je, na Belupu, odnosno kabla (od satelita imam samo tanjur, jer resiver ne vrijedi – niti tona, niti slike), onda ostajem u čudu kako imamo malo kvalitetnih komentatora i njihovih sugovornika. Dobro: mladi komentatori još uče, nemaju baš ni ”televizijski” glas, ali na sve se čovjek privikne. No, razočaravajući su sugovornici, koji bi se trebali razumijeti u nogomet, ali bi isto tako to artikulirano trebali prenijeti slušateljima, tj. gledateljima. Ništa od toga. Emisija se pretvara u ”ne volim nogomet” i ne vjerujem da ga popularizira. Ne govorim o samom studiju, jer se drži određene razine, ali je u principu talk show i zabava, a nogomet se vidi tek na ekranima iza.

Ne vjerujem, jer stariji ljudi proklinju što im je oduzet termin filma ili bolje zabave, a mlađe neće privući tom sportu, niti ekranu, jer naprosto subota navečer je vrijeme druženja, cuganja i za sve ono na što mladost ima puno pravo (pitanje je samo što joj se nudi: danas se slušaju ”komponojovane” melodije, zbog kojih smo mi 71. išli u svojevrsni rat protiv kvazinarodnjačke glazbe i pjevača i pevaljki).

U svemu tomu je i naš Slaven Belupo, koji zajedno s drugim klubovima gubi dio gledatelja, onih komotnih, kojima smrdi svježi zrak i večernji izlazak na utakmicu.

Press dvorana na stadionu u Moskvi s nekoliko TV ekrana i više od stotinu mjestaSvatko svoju ”kozu dere”

Što se čisto sportskog dijela tiče, koprivnički prvoligaš ima računicu: treba osvojiti pola mogućih bodova i Europa je ponovno osigurana. Trenutno nedostaje jedan bod, mnogi spominju Karlovac (ali zašto bolji ne bi pobijedio i u Koprivnici, a lošijeg se svladalo i negdje vani?).

Osim Dinama i Hajduka ni jedan drugi klub nema ni približno isti tretman u medijima. Tu ne računam lokalne medije, jer više puta ne znaš, je li su za to da Slaven skuplja bodove, ili da se postavi neki novi trener dogovoren u goricama ili kafiću. Jedni ga besprimjerno hvale, drugi ga besprimjerno kude.

Do objektivnosti je teško doći ako postoje namjere. Dobre ili loše.

Ali, moram priznati da mi je od ove sezone pomalo svejedno. Kako je počela i kako je nogomet u jednom trenutku bio u drugom planu, jer niti su me trebali, niti su mi trebali, dosad sam gledao samo četiri utakmice, pa i ne mogu govoriti o mnogo toga. Znam samo da je situacija u svlačionici i u klubu nakon dolaska Dalića na razini nekih prethodnih sezona (Petković), a to je dobar znak.

No, uvijek se nađe netko tko će te obijediti. Možda niste primijetili, ali prije susreta Slavena Belupa s Osijekom u jednim novinama na stranici prognoze jedan je mladac napisao da je Slaven favorit, jer mu pomažu suci. Pa nabraja utakmicu s Croatiom Sevsete u Zagrebu i Međimurjem u Koprivnici. A u Zagrebu je Slavenu isključen igrač, izborio je bod s 10 igrača, a zbog nepriznatog gola Slavena (sjećate se onog Jurićevog, zbog čega su me komentaristi proglasili klupskim novinarom) sudac utakmice je – kažnjen! A suci su na strani Koprivničanaca!

Primjer uvjeta rada na stadionu u Solunu, smije se i popit'Ocjene i procjene u sportu su i inače napravedne. I sam moram često puta ocjenjivati 29 osoba koje se rastrče po nogometnom terenu i znam da ama baš nikad nisu pravedne. Naime, za dnevne novine izvještaji s utakmica moraju biti u kompjutoru u Zagrebu ili Splitu, pet minuta nakon završetka ovih noćnih, a slično je i s dnevnim, jer se zaključuju izdanja za more i provinciju. Jedan kolega mora poslati ocjene 15 minuta prije završetka utakmice! A u produžetku se netko istakne, ocjene su poslane, interveniraš, nešto se ipak prepravi, ali u principu – evo ti nepravde. Nikad točno ne napišemo broj gledatelja. Prvi krenu oni u eteru, pa ”odšacaju” brojku, obično za 500 do 1000 manje. Mi iz novina nazovemo fotoreportera Nikicu Wolfa ili Robija Šoštarića, koji nam svojim stručnim okom daju svoje procjenu. S vrha tribine istežemo vratove, ali ne vidimo što ima desno, pa tako imate procjenu da je na utakmici bilo do 1000 do 2500 gledatelja. A čitatelji i slušatelji nam se smiju.
MN: Rukometni mrak

Navodno da će se uskoro na ulazu brojiti posjetitelji. I to je sjajno. Tako dobivene podatke primali smo na nekim stadionima u inzemstvu, a moram priznati da me je prije 5-6 godina fasciniralo kad sam u Leipzigu u dvorani Arena na predbožićnom turniru dobio papir gdje mi priopćavaju da utakmicu Podravka Vegeta – Györ gleda 3152 gledatelja. Zato smo u nekim izvještajima iz inozemstva pisali broj gledatelja do u zadnju brojku. A o komforu da i ne govorimo. U Viborgu, su uz dvoranu i sportski hotel i nekoliko restorana za rukometne škole. U Ikastu u samoj dvorani imate na vrhu gledališta restoran, ali i posebne lože (cijena je 10.000 eura po sezoni) gdje, ako ste bogati, možete s prijateljima uživati i u utakmici i u onome što je na stolu.

Restoran u rukometnoj dvorani u Ikastu, ispod koga su lože za platišeNa Gradskom stadionu u Koprivnici kad padne kiša tjerana vjetrom od sjeverozapada, sjevera, istoka i jugoistoka, ne možete otvoriti laptop, nego ga skrivate među nogama da ga kiša ne upropasti. Već sad ne znamo što će biti kad počnu jesenske i zimske kiše, odnosno snijeg. U dvorani, pak, nakon završetka utakmice (imamo dojam da se tekme igraju pod sve slabijim lampama) brižni gimnazijski domaćin ugasi svjetla (isto se događa u još nekim dvoranama u Hrvatskoj), pa novinari tipkaju u mraku, ili pošalju k vragu i takvu dvoranu i takve ljudi koji uopće ne kuže da sve što radimo, radimo u njihovu interesu. Ako već štede, mogli su barem instalirati nekakve lampice. Hoće li birokracija gasiti lampe i za vrijeme odgravanja utakmica Lige prvakinja? Novost je da sada u dvorani ipak radi bežićni internet, jer su nas strani novinari prošle sezone gledali u čudu. To je inače standard u većem dijelu Europe, ali nemojte misliti da je svugdje tako. Grdna lova se potroši na VIP i druge kartice osim u Hrvatskoj i u Mađarskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Austriji, ponegdje u Danskoj, ali zato ostanete iznenađeni kad vam u dalekom ruskom Toljattiju tehničar spoji internet: ”jer ste vi to tražili”.

Island: vani vulkansko kamenje i vijavica, a za novinare ćup kave, voda, keksi...Lokalpatriotske ocjene i procjene

Kod ocjena i procjena treba spomenuti i tekuću rukometnu sezonu. Zbrajaju se ocjene dopisnika, iskaču najbolje igračice lige, suci, treneri. Tko god će povjerovati u krajnji rezultat taj mora biti jako bedast. Dovoljno je samo pogledati ocjene u utakmici kluba koji je pri dnu, ili na samom dnu. Izgubi dvadesetak razlike, a trener dobije ocjenu 4. Kao i Zdravko Zovko koji pobjeđuje s koliko hoće ili Lokomotivin Zoran Mlinarić. Simpatičan je lokalpatriotizam, ali to su bedastoće ili zle namjere. Isto tako procjena gledatelja. Brojim prošle srijede u Ljubljani na Kodeljevu Slovence na utakmici Krim – Podravka Vegeta, i jedva ih nabrojim 300. Brojim više puta. Sutradan dopisnik iz Ljubljane napiše da je bilo 600 ljudi. Onda se to sve skupa zbraja i ispada da neki klub ne gleda nitko, a neki svatko i svi.

Ovo je Podravka Vegeta na prvom ovosezonskom okupljanju: ekipa kakve više nemaTo što je malo gledatelja također je i utjecaj novinarstva. Pogledajte kolika se ”pažnja” daje ženskom rukometu, posebno Podravki Vegeti. Ove godine Podravka Vegeta je uz Cibonu postigla najviše u europskim natjecanjima, nitko joj drugi nije ni blizu. Ali zato se najviše objavljivalo o njoj kad je donesena ishitrena i potpuno nejasna odluka o tjeranju strankinja. Jer, da se pitala struka, onda bi se našlo i skupih a malo vrijednih domaćih igračica, a ne bi se otjeralo Đokić, ili Todorovsku koja je htjela završiti karijeru baš u Koprivnici, svojedobno je Bulath razmišljala o hrvatskom državljanstvu.

A i kad se kljaštre troškovi, čudno je da se gomilanje dugova nije uočilo ranije, da se troškovi dvorane nisu prebacili na grad, ili na koga već, i ranije. Nisu trošak natjecanja, trener i igračice, ako daju rezultate, a dali su, što se tiče ženskih klubova, najbolje u Hrvatskoj, jer to je dobitak za sponzora.

Elegantni predsjednik Uprave Slavena Belupa Stanislav Biondić, sasvim desno sa suradnicima, na novogodišnjem prijemu novinara u Crnoj goriSve više je pitanja oko financiranja sportskih manifestacija, iako to nije stvar ni novinara, ni građana, to je politika tvrtke koja je godinama izdašno (i preko mjere) pomagala sve vrste sportova. Naime, postoji određena logika: s jedne strane velika su ulaganja u manifestacije, a s druge propast vlastitih klubova (nisu klubovi nikoga prisilili da budu u velikoj korporacijskoj obitelji) zbog uskraćivanja pomoći. Nije bez vraga i opaska da sve to liči na: kruha i igara za političare, a razdrobljene mrvice u vodi za klubove i sport u koje smo se desetljećima kleli. No, svaka čast ako se zbog svih sponzoriranja prodaje više vode i dječje papice. Svjesno stavljam na drugu stranu Belupo i Vegetu, jer je učestalost tih naziva zbog sporta lako izračunjljiva, a da ne govorimo o popularnosti koju stječu rukovodeći ljudi u sportu. O tome je iskreno pričao i predsjednik Uprave Slavena Belupa, jer javnost je njegov lik tek bolje upoznala kad su mu objavljivane fotografije kao nogometnog djelatnika za razliku od vremena kad je bio samo šef tvornice. Evo, i ja osobno imam u arhivi nekoliko stotina Stankovih slika. Naočit je i fotogeničan.

Opravdanje

Ako je netko naočit ima šanse da ga se modno izanalizira. Debeli se obično popljuju (nema veze sa slikom Slaveka na prijemu). Međutim, pronašli su opravdanje.

– Ivica, pa ti se ništ ne paziš, pogledaj kakav ti je purdžak!

– To je kod mene u genima.

– Pričaš gluposti, kakvim genima?

– Pa, mama kad me je rodila isto je imala veliki trbuh.

čitam...
Loading...