Kolumna o nama, ili zlo se piše, dobro biti neće

12:38h
0
autor-masansker

Vapim za novostima o Dikanu i Simoni

masansker11_VapimSimona1.Prvo o važnim stvarima. Može li mi netko reći što Dikan misli o Vlatki, a što Gotovac o Simoni? Također sam životno zainteresiran da saznam što Vlatka misli o Dikanu, a Simona o Gotovcu. Tko koga tuče ili miluje? Bez toga ne mogu zamisliti podnevnu kavicu, iako nisam nikad pogledao sliku na kojoj su Simona, Dikan i Gotovac. Vlatku znam. Zašto sam inače univerzalna neznalica u tako važnim stvarima i zašto pijem kavu u podne? Ustajem, naime, oko podneva dok se sve važne stvari izdogađaju, pa mi se ostatak dana sastoji u preuzimanju. Ne tvrtki, preuzimam informacije s interneta. Čekam da vidim koga je uhapsilo danas, jer će mi tako sigurno biti povećana mirovina. Kad lopovi vrate što su ukrali, tj. oštetili njihovu državu. Koja je malim dijelom i moja. Minimalnim. Prekasno sam uskočio u kapitalizam. Baš u vrijeme recesije. Pa sam mali, nevažni dioničar. Koji pije u podne veliku kavu.

Pun novčanik dividendi

masansker11_PunNovcanik2Kao mali dioničar velike tvrtke dobio sam pismo za učlanjenje u udrugu i spisak za koga sve da glasam. Za njih 27. Nema teorije! Pa ja većinu tih ljudi vidim na istom spisku i u istom krugu raznih politika od Adama do Avnoja. Oprostite, ali ne bi. Guram i bez dividendi koje mi niste priskrbili. Vaš dioničarski život ostaje bez mojeg potpisa za vas.

Ubrzani govor u zemlji Reklamiji

masansker11_UbrzaniGovor3Zamislite da je ova kolumna izdana tonski. Stisnete start i ja vam pričam. A sada zamislite da želim u što manje vremena ispričati što više besmislica, o kojima inače dosta površno pišem, pa ubrzam govor do ludila. Recimo tako brzo kao što farmaceutske tvrtke u svojim teve spotovima savjetuju da se prije uporabe preparata, kojeg kupujete bez recepta, savjetujete s liječnikom. Jeste li vi uočili tu glupu reklamnu grozotu?

U pretpostavljenoj državi, nazovimo je Reklamija, međutim, ja bih to uredio drugačije. Instalirao bih državno reklamijsko odvjetništvo kojem bih podnio prijavu zbog psihičkog zlostavljanja nas umišljenih bolesnika od farmaceutskih tvrtki. Onda bi brzogovoreće uhitili, a oni bi odali autore spotova. Zatim bi financijska policija Reklamije upala u računalni sustav tih piarovaca (vidite, zadržao bih stupidne nazive iz stvarnosti) i objelodanila koju lovu dobivaju ti reklamerski mediokriteti. Ako je to uvoz iz EU, onda bi to, dakako, bio gubitak vremena, jer odavno je poznata poslovica: Veži konja gdje ti aga kaže! I tu se ništa ne može.

Nisam euroskeptik, ali ubile su me glupe reklame na tevejima, koje samo još nedostaju u informativnim emisijama. Recimo, u istoj toj državi Reklameriji, pojavi se predsjednički kandidat s mrljama u karijeri, a iza njega se pusti spot: VIM čisti sve. Ili: Dosad je predsjednički kandidat bio pun mrlja, ali otkada za njega upotrebljavam veniš, mrlja više nema. Iza toga u koru pojavljuje se oporba i deklamira: Sada i ja koristim ružičasto. Život bez mrlja san je svakog građanina.

Rješenje problema s takvim teveom su možda priručne alatke, poput čekića. Voditelj Dnevnika na slici slučajno je naletio. Gle, pa to je dečko iz Koprivnice! Naš doprinos Hloverkinoj objektivnoj teve.

Tužibabe s prstima u pekmezu

masansker11_Tuzibabe4Bez mrlja nije jedan tip iz bivše zajedničke države, koji je bezobzirno namještao utakmice. Kriminalac prve vrste oglasio se, a mudri hrvatski mediji dali su mu prostora, pa je tupio i na teveu. Taj Vragovski, Đavalovski, Krampusovski, ili kako li se već zove, bio je svojedobno poznat svakom djetetu kao osoba koja vara kupljenim utakmicama i namještanjem, lažiranjem, ostatak pučanstva. Ako Vragovski govori o našem koprivničkom prvoligašu, a mi to uzimamo zdravo za gotovo, onda smo u istoj vreći sa zlim, nedobronamjernim krampusima.

Pravo je pitanje, tko bi i kako namještao utakmice? Još nitko nije objasnio sustav izmicanja pred protivničkim igračima da bi postigli dovoljno golova za sigurnu pobjedu, sustav činjenja zla vlastitim navijačim i vlastitom klubu, a prava je istina da su mnogi zapravo nezadovoljni što ”njihovi” igrači nemaju određeni tretman, pa ”kuhaju” bolje nego što se kuha u Aninoj kuhinju.

Naime, moja je pretpostavka da je suludo boriti se protiv kluba u kojem igraju igrači kojima sam ja menadžer, ili i sam primam plaću od kluba, a, recimo, malo ili ništa radim, ali sam protiv kluba od kojeg živim i iz kojeg ću, uvjetno rečeno, prodati igrača i zaraditi na klubu i igraču. Ako su to jedan ili više igrača obrane, onda optužujući za namještanje rezultata, optužujem vlastitog igrača, dakle i sebe. I tu je krug zatvoren.

Na kraju krajeva: ako zaista postoji sumnja u namještanje, prvo i osnovno bilo bi da oni koji sumnjaju svoje sumnje prijave policiji. A policija ili pravosuđe općenito, ako je pročitalo nešto što baca sumnju na određeni klub, morali bi ispitati i novinare i igrače i njihove menadžere i stvar izvesti na čistac. Ovako nije fer da smo neki znaju da se utakmice domaćeg kluba namještaju, a neće nam otkriti koliko su u tom zmazanom poslu zaradili Štef, Jura, Marko i Vendelin.

Više organa nego nas

masansker11_ViseOrgana5Na ovoj stranici često se govori i o navijačima. Pratim desetljećima sport i cijelo to vrijeme proteže se jedna konstanta: vjerni gledaoci kolateralne su žrtve grupe navijača, često puta i taoci prostačkog, ničim izazvanog, skandiranja, ili skandiranja koje kao da je iz nekog njihova filma, a vrlo rijetko se zapravo od tih grupica čuje prava potpora igrači(ca)ma, pljesak, ili bilo kakvo drugo odavanje priznanja.

No, to ne zabrinjava ni momčadi, ni ekipe. Kapetan(ica) će uhvatiti za ručice svoje kokice ili piliće i povesti ih na klanjanje grupici, bezobrazno zanemarivši ostale stotine izuzetno vjernih. Ali to je tako: reagira se pozitivno na komponojovane tzv. narodnjake, tuste pevaljke u preuskim i prekratkim i neestetskim minicama, a neće se osvrtati na jazz trija Matije Dedića. Naprosto se radi o shvaćanju, poimanju vrijednosti. Kad su one u društvu poremećene, onda niti reakcije na potporu iz gledališta ne mogu biti drugačije, neko paradoksne.

Zanimljivo, nigdje nikog kad nema televizije. Na običnim, recimo rukometnim, sportskim događajima više je raznih organa reda nego gledatelja.

Uskoro sport u brošurama ”Tako vam je bilo nekoć”

masansker11_UskoroSport6Ovih dan aktualni su razgovor o tome hoće li glavni sponzor produžiti ugovor s rukometašicama i nogometašima. S druge strane čitamo prijedloge raznih rješenja za rukomet. Nije mi jasno otkud toliko ideja, pretežito od ljudi koji uopće ne dolaze na utakmice, a ni vodstva klubova (vidi prethodno poglavlje Više organa nego nas) ne udostoje se pogledati svoje pulen(k)e o kojima odlučuju, koje zapošljavaju, dakle prihvaćaju, pa ih onda otpuštaju i eventualno procijede kroz zube: Moglo se i bolje.

Ukoliko se dogodi da sponzor odustane od financiranja sporta, ne treba tražiti daleko: kroz povijest isti ljudi vode sport, isti odlučuju o novcu. Jer: normalno je da u upravama klubova budu predstavnici sponzora, oni daju novac. Upitno je, međutim, zašto se godinama oslanjalo samo na jednog sponzora. Ako sponzor nije dozvoljavao ‘ulazak’ drugih, onda prigodom raspada sustava ostoji velika moralna obaveza, koju ne treba posebno raščlanjivati.

A pri tome ne mislim na nikoga osobno. No, mislim da će biti moralno da se preispitaju svi troškovi za sport koji pomaže tvrtki, tvrtkama, u promidžbi. I onda bi jasno trebalo odgovoriti na dosadašnje prozivke je li važniji teniski turnir od polastoljetne tradicije nekog domaćeg sporta? Tko će imati snage i obraz uništiti oni što se desetljećima stvaralo? Pa nisu valjda u uprave postavljani ljudi sa ciljem da unište klubove, već da unaprijede organizaciju, postižu sve veće i veće uspjehe, koji će koristiti i u propagandi tvrtke, i da stvore osnovu za bavljenje određenim sportom djeci.

Ili da počnemo odmah izdavati serijal o najpopularnijim koprivničkim sportovima sa starim naslovom serijala koprivničkog prijeratnog tiskara i knjižara Vinka Vošickog ”Tako vam je bilo nekoć”. Pa će djeca čitati što su kusali naši stari. Ali to je već priča za zemlju Reklamiju.

Užasan san o domjencima

masansker11_UzasanSa7Počinju božićno-novogodišnji domjenci. Usnio sam strašan san. Sanjao sam, naime, da su me na domjenak istodobno pozvale tri redakcije u kojima sam bio glavni urednik: Glas Podravine, Podravka i Podravski list, redakcije u kojima sam kao u njima zaposlen samo nešto uređivao (Radio-Koprivnica šezdesetih), redakcije u kojima sam bio zaposlen (Međimurje, Večernji list i Vjesnik) i 20-ak redakcija za koje sam radio, ili radim, povremeno. Znojio sam se u tom strašnom snu kako da se ispričam zbog nedolaska, jer niti pijem, niti nemam košulju koju bih mogao zakopčati da na nju objesim kravatu, ali onda me, na sreću, probudila relanost. Stigao je poštar i donio mi, kao i svake godine, poziv Županijske HGK. Odahnuo sam: ono je bio ipak samo ružan san. Ničim nisam zadužio te ljude, a uvijek me se sjete. A ni njima se ne mogu odazvati na domjenak u restoranu Crna gora, jer se tog dana vraćam s putovanja iz – Crne Gore, gdje ću gledati i za medije pratiti 69. i 70. rukometnu utakmicu ove godine! Koliko svi glasači skupa u izboru rukometašica godine nisu vidjeli. Fućkaš domjenke! Imam ja svoju pticu (vidi sliku).

Ma vrijeme je da se počne izdavati sportska džepna biblioteka ”Tako vam je bilo nekoć”.

 

čitam...
Loading...