KOLUMNA: Kako napuniti životne baterije

15:52h
0
autor-solo-korpivnicanka

Samo pozitiva

U životu oko sebe imaš onakve ljude kakve privučeš k sebi. Oko mene se uvijek nekako nađe moj tip ljudi, oni glasni, pozitivni, nasmijani, suosjećajni, nerealni ali smireni, pomireni sa svijetom, skrbni prema drugima, ali i prema sebi. Već ih imam toliko da često novima ni ne dajem šansu jer ih nemam kud strpati. No neminovno, oni se ipak pojave, ostaju i prirodno se uklope u moj život. Mojih pet prijateljica raštrkanih po Hrvatskoj i nakon dugog niza godina su tu, svaki dan telefonski, a tu i tamo koji vikend u Koprivnici. Dani provedeni s njima čine mi život toliko ljepšim da imam nakon svakog neuspjeha volje krenuti dalje, jer znam da su uvijek kraj mene moji dragi ljudi, koji i u najtežim situacijama vide nešto pozitivno. Iz svega se znaju dobro nasmijati i okrenuti na šalu pa već i meni moje ili njihove kobne situacije postanu smiješne i na neki način pozitivne i poučne.

Tu je i moja koprivnička ženska i muška ekipa. Ženska možda malo realnija, što je i dobro, jer treba malo i te doze, ali zato muška za taj pojam nikad čula.

Što tražiš to i nađeš

I kad se moja ekipa nađe na hrpi, nema mjesta tuzi, brigama, politici, filozofiji, poslu. To su trenuci za smijeh, ples, neobavezne razgovore, za gluposti, ako je to uopće ispravna riječ za taj pojam. Trenuci kad sam okružena ljudima koje volim i za koje znam da vole mene su najveći dar koji čovjek može uopće zamisliti. To je moja druga obitelj i ono što bi nam svima trebalo puniti baterije u ovim ‘nikadzadovoljni’ vremenima. Važno je da uz sebe imamo nekog tko nas razumije, tko za nas uvijek ima vremena, nekoga kome možeš reći sve što imaš u glavi, nekoga s kime možeš izvaliti sto nebuloza u minuti, deset puta za redom ne skužiti vic, smijati se bez razloga, pjevušiti ili samo šutjeti ako ti se šuti, ali i plakati i podjeliti bol. Kad svatko od njih uzme dio moje boli, meni svakako ostane manje. To su moji ljudi i baš su me takvi našli, jer ja sam takve tražila. No to su i ljudi koji znaju preživljavati svakodnevnicu, nositi se s obiteljskim problemima, zarađivati za život, saslušati drugog, pomoći staroj baki ili susjedi, nositi se s ljubavnim jadima, bolestima u obitelji, sa smrti. No uvijek u drugima gledaju pozitivnu stranu pa čak i u onima koji ju naizgled nemaju. To su ljudi koji nisu čangrizavi, kojima ne smetaju nečiji nedostaci i koji druge prepoznaju po sitnicama po kojima su njima prepoznatljivi. Po njihovom glasu, načinu na koji piju kavu, žmirkaju očima, nose torbu, smiju se… No na žalost, takvih je ljudi sve manje.

yingyang-eyeYing i Yang

No naravno,ne znam je li na sreću ili na žalost, postoje i oni ljudi koji ne ostaju u mojem životu, vjerojatno iz suprotnih razloga. Pitam se samo zašto uvijek baš za takvima nekako najviše čeznemo i želimo ih bez obzira na sve zadržati u svojoj blizini. Možda zbog pravila yinga i yanga, možda zbog želje da ih promijenimo, pretvorimo u slične sebi, usrećimo i ulijemo dozu radosti, mjericu gluposti, dodamo jedne roze naočale i trunkicu gluposti u njihov život. No možda je i bolje ne pokušavati mijenjati svijet jer uvijek će biti sretnijih i nesretnijih, ozbiljnijih i neozbiljnijih, bogatijih i siromašnijih, pametnijih i glupljih i to je dobro, to je pravilo svemira. Jedni se ne pretvaraju u druge, ali često se nađu na istome mjestu i nekako se nadopunjavaju, a onda se raziđu i vrate svako svojim ljudima. Sreća je ako ih imaju. Još kad bi samo svijet tako funkcionirao da mojih pet prijateljica mogu živjeti u Koprivnici,da ima za njih posla,da mladi mogu osigurati svoju egzistenciju tamo gdje žele i blizu ljudi koje vole. Koga okriviti, Vladu, druge, sudbinu, nebo ili same sebe jer ništa ne poduzimamo? Ne znam, no znam da su ljudi koje volim i dalje tu, iako ne svi u mojoj blizini. Naučili smo se prilagoditi, ostati tamo gdje ima posla i živjeti svoj život, jer sve je baš onako kako mora biti i sve se događa s dobrim razlogom.