Zbogom staroj…

Protekla godina bila je prilično turbulentna u raznim područjima, od politike do sporta i kulture. Koprivničance je ipak, uglavnom neugodno, iznenadila vijest o manevriranju nekim financijskim sredstvima najveće gradske tvrtke, o kojoj mnogi mladi, netom diplomirani Podravci željno maštaju kao odskočnoj dasci za daljnje karijere, ili čak razmatraju mogućnost da se ondje vječno ugnijezde. Šteta da se upravo to ističe kao najznačajniji lanjski događaj. Što se tiče privatnog života pisaca ove kolumne, ne bih mogao godinu okarakteritirati ni kao dobru, ni kao lošu. Bilo je tu svega, no one pozitivne strane na kraju ipak prevagnu.

Najbitnije mi je da sam počeo raditi, kako bih imao financijskih sredstava za nabavku ljutih kebaba u Njam-njamu i mentole u Kugli. Također sam, nakon rukometa, pronašao nešto drugo što me veseli i ispunjava, ostavljajući sport nekim drugim ljudima. Svoje „zbogom“ sportu su rekli i čelnici voljenog mi rukometnog kluba, zamjenivši rukomet kartanjem i teretanom u zatvoru Remetinec (valjda, na filmovima se uglavnom kartaju i dižu utege). Nakon isteka „diffide“ možda svratim na poneku utakmicu, samo što to neće biti u Koprivnici. Možda svrate i oni, s nekom novom zatvorskom tetovažom (upravo zamišljam nadlakticu Saše Romca s parolom „Za Podravku ko za Boga – Koprivnica sve do groba“). Ne bi bilo ni tako loše da se upustim u pregovore s njima oko preuzimanja voljenog mi rukometnog kluba – ja imam mladost i volju, oni iskustvo… Kakvo takvo, ali ipak iskustvo. Stvar će propasti ukoliko Zdravko Šestak skine majicu i pokaže tetovažu preko cijelih leđa „Reci kaj il’ krepaj“. U tom slučaju sve će nas pobacati van iz dvorane i podijeliti nam zabrane pohođenja utakmice rk Podravke, te hrvatske muške i ženske reprezentacije. Sve uzraste, razumije se.

Pozdrav novoj….

Svašta me razveselilo u lanjskoj godini, ponešto i razočaralo. Razočarali su me uglavnom kojekakvi ljudi svojim ponašanjem – koje nikako ne odgovara njihovim godinama, ili funkcijama, ili odgovornosti… Da ne spominjem nekakav moral i ozbiljnost. Nije bitno, nova godina donosi nove stvari, a temeljem vlastitog iskustva potrudit ćemo se eliminirati ono negativno. „Ne bismo bili to što jesmo, kada se takvim stvarima ne bismo znali konstruktivno i radikalno suprostaviti“, rekao je jednom neki čiča, u sada nepostojećoj, a nekada vrlo popularnoj organizaciji zvanoj „partija“. Također bih sve najbolje poželio čitateljima, no kako stvari stoje, teško da će nam biti dobro. Kriza je i dalje na snazi, plin poskupio, do posla je teže doći nego do cure s kojom možeš povezati nekoliko normalnih rečenica, a reprezentacija ne ide na SP u Afriku, tako da ću morati navijati za Grčku (ili eventualno Argentinu). Ne samo to, nego nam uskoro slijedi izbor novog predsjednika države – a izbor nam je zbilja krasan. Jedan kopa nos i ne zna beknuti engleski, dok drugi odaje dojam finog gospodina intelektualca – istog onog kojeg mnogi proklinju zbog uvođenja glazbenog harača zvanog ZAMP (porez na izvođenje glazbe s namjerom da se novac razdijeli glazbenicima – iako oni ne vide ni lipe od toga), a ima toga još. Bogme, ni u prvom krugu kandidati nisu bili bajni. Nakon kratkog razmišljanja odlučio sam da ću na glasački listić nadopisati svoje cijenjeno ime i zaokružiti ga. Neka završi u smeću, ali od ove dvojice, sasvim mi je svejedno tko će biti predsjednik. Barem ću imati čistu savjest da se „nisam prodao“, pogotovo za nekakva obećanja – niti da sam pao na kvazi šarm.

Slavlje nije pucnjava

MUP je opet provodio akciju „Mir i dobro“, a novinari panično trubili kako „pucnjava nije dio blagdanskog veselja“. Ljudi su se pozivali da novu godinu dočekaju dolično, te ih upozoravali kako je pirotehnika opasnija od kuge i drugog svjetskog rata zajedno. S obzirom da sam u duši totalni piroman, već godinama pratim kako to ide u svijetu. Pirotehnika je neizostavni dio kulture proslava raznih naroda diljem svijeta (pogotovo nekih u famoznoj EU kojoj toliko težimo), a na Las Fallas festivalu u Valenciji bilo mi je predivno vidjeti oca koji je pripaljivao petarde sedmogodišnjoj kćerkici, dok je na trgu 3 milijuna ljudi iščekivalo najveći vatromet u Europi. Pametno, za razliku Hrvatske, gdje roditelji djeci brane petarde, pa ih ovi kupuju po skrivećki i needucirano koriste, što rezultira tragedijama. Brani se klincima i alkohol – pa piju, brane im se droge – pa se fiksaju. Ne vidim razloga zašto ne bi i pucali. Samo, eto, Hrvati opet pametuju o nekoj „kulturi“ i što bi se smjelo, a što ne. Ovogodišnji doček, naravno, nije prošao bez zaliha koje sam pripremao mjesec dana, a čitava ulica nestala je u dimu i tresla se od detonacija. Pretpostavljam, na opći užas anti-pyro ekipe, koja gubi bitku sa svojim željama – hrvatske firme uvode na tržište sve veće i jače vatromete i petarde, što je ove godine rezultiralo moćnim predstavama u privatnoj režiji diljem Lijepe naše. Još da je novca, bilo bi savršeno! Ukoliko Grčka ostvari neka moja očekivanja na SP, pucat će se i ljeti. Nogomet i pirotehnika u nekim zemljama ne idu jedno bez drugog – samo što, eto, živim u državi gdje se normalne stvari konstatno sotoniziraju.

Prvi prvi

Prvog siječnja još smo svi bili lelujavi od prethodne noći, no izlazak u grad nije otpao. Zauzeli smo klupu u parku, osluškivali detonacije zaostalih zaliha po gradu i puštali muziku s mobitela. Pjesmica „Juri juri vlak“ u izvedbi famoznog dječjeg zbora „Varaždinski štigleci“ ubrzo nam je ušla u uho, tko je ne zna napamet eliminiran je iz ekipe. Tu je, naravno, bilo i prepričavanja raznih događaja s dočeka, kojima je uglavno, kako bi rekli novinari, „kumovao alkohol“, te koji su solidan materijal za prepričavanje u narednim godinama. Svratili smo u praznu Kuglu i grozničavo tražili slovo „A“ koje smo prethodne noći izgubili kod pozornice. Nismo ga našli, valjda ga neka frustrirana rospija iz čiste zlobe uzela i bacila. Garant plavuša, one uvijek divljaju dok najmanje očekuješ. Nakon povratka s jučerašnjeg izleta u Samobor ušuškao sam se u krevet, te mi mobitel zazvrnda. Pomislih da mi opet onaj dugokosi hipi iz Kugle šalje prijeteće sms-ove, no bila je to poruka od frenda koji me pitao da li sam i ja bio u grupi ljudi koje je ganjao sjekirom, ispričava se da je bio pijan i ničeg se ne sjeća. Oprostih mu jer se ne sjećam ni ja, uglavnom situacija je bila blizu toga da se ova kolumna, zbog smrtnog slučaja moje malenkosti, ukine. No, eto, niste te sreće 😛