KOLUMNA: Koprivničanka in love

K

– Gadno je kad upoznaš savršenog tipa, a on mora natrag i možda ga više nikad nećeš vidjeti – rekla mi je Dora na plaži i dodala da ona sa svojim tipom nikako ne bi mogla razgovarati na engleskom. No Gaby nije imala takvih problema. Ona i Ðeri savršeno su se razumjeli, a nije ni razmišlja što će biti kad Đeri zauvijek napusti našu prekrasnu ‘Kroejšu’ i ode u grozan Pariz, a ona se vrati u Koprivnicu. Ne kažem uzalud prekrasnu, jer našim je prijateljima Francuzima ovdje divno i krasno, sve im je jeftino, obala nezaboravna, cure zgodne, a naši su ih dečki naučili i prigodnim psovkama koje neprestano ponavljaju i tako zabavljaju prave Hrvatice.

– Kaj misliš da se ja s jednim od njih prošećem po Koprivnici! Svi bi popadali na dupe – maštala je Dora, iako ne zna engleski pa ne znam kako bi se sporazumjeli, no za njenu je izjavu to manje bitno. Na moru je sve bilo bajno i nadasve sjajno, sve dok nije došao dan razlaza, a Gaby je na balkonu pušila stotu cigaretu, lila suze i brisala ih bijelom maramicom. Tješilo ju je jedino što ide u Francusku na winter holidays, jer je Đeriju svečano obećala da dolazi pa će na poslu morati uzeti bolovanje. – No, dobro, jedan problem manje! Bar se po Koprivnici nećeš tresti hoćeš li ga sresti na ulici – rekla sam joj i očekivala da će pasti koji osmjeh, ali bezuspješno. Dora i ja smo u tom trenutku shvatile ozbiljnost situacije i skužile da je Đeri jedan od rijetkih koji je uspio osvojiti Gabičino srce, a još joj je i rekao da je ona njegova ‘famous croush’.

Vratile smo se u Koprivnicu i sve se nastavilo uobičajenim tijekom, samo je za nju vrijeme stalo. Non stop visi na telefonu, piše porukice, spika na engleskom i živi za te famozne winter holidays, a usput i nas nagovara da idemo s njom. – Čuj Gabica, Jaca je smanjila plaću pa nemam baš kinte za ići u Pariz, ali ti molim te idi i izvidi jel’ bi mogla tamo i ostati – rekla joj je Dora i tu je po prvi puta krenula ozbiljna tema o njenom preseljenju. Gaby više nisu zanimale kavice, izlasci, Koprivničanci, njen posao pa čak ni šoping, a ako je i kupovala, razmišljala je kako bi u tome izgledala Đeriju. Tu sam večer razmišljala o tome isplati li se. Imam tog svojeg šmokljana u Kc za kojim gubim glavu i čija cura nikada neću biti iako živimo u istoj državi pa i gradu, i možda nikad neću upoznati nekog poput Đerija, koji je sve što nama ženama treba. Ali ako mi Gaby zaista ode, a sve se svodi na to da bi mogla, hoće li biti sretna? Je li jedan čovjek dovoljan za sreću? Nisam nikad razmišljala da bi se nas tri rođene Koprivničanke, uvijek i svuda zajedno mogle razići. Uopće mi je teško zamisliti nju samu u Francuskoj, bez nas. Uvijek sam znala da ću imati svoje curke kad mi bude teško u životu, kad se posvađam sa svojim budućim, kad ostanem bez para ili, jednostavno, kad mi se bude smijalo. No, život ili ljubav nas očito spaja i razdvaja. Cijela je priča s Francuzom krenula u zezanciji, no rodilo se nešto neočekivano pa je istina da nikad ne znaš kuda te život nosi. I tako smo sad Dora i ja također u iščekivanju winter holidaysa pa da Gaby donese konačan odgovor o odlasku ili povratku. Rekla je da će znati čim kroči na francusko tlo. – Ženska intuicija nikada ne vara – konstatirala je. Rekla sam joj da nemam ništa protiv da ostane, barem ću sve svoje holidays provoditi u Francuskoj. Na kraju krajeva, srce ne pita.