Udruga samaca

FOTO Imaju filmski tužne životne priče, no takve veseljake nigdje nećete sresti, B. Matoničkin: Kad nas život baci na glavu, mi se dočekamo na noge

Slušajući njihove priče zbog kojih imate "knedlu u grlu", shvaćate da itekako imaju razloga očajavati, skršilo bi to i najjače. No, oni to ne rade.

14:00h
0
Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Udruga samaca. Samo po sebi zvuči tužno, zar ne? Mnoštvo ljudi koje je život nepošteno, bez razloga, ostavio samima, odvojio ih od njihovih partnera kojima su jednom davno iskazali doživotnu vjernost, izrekavši frazu: Dok nas smrt ne rastavi.

Navedeno jest, i nije točno. Jer, članovi koprivničke Udruge, njih 50, sve su, samo ne i tužni. A slušajući njihove priče zbog kojih imate “knedlu u grlu”, shvaćate da itekako imaju razloga očajavati, skršilo bi to i najjače. No, oni to ne rade.

– Ime nije dobro, trebali bismo promijeniti u Udruga veseljaka – slavodobitno kaže Katica Boljkovac, članica Udruge od njezina osnutka 2002. godine, a danas i blagajnica.

Zaista, kroz sat vremena razgovora s gospođom Katicom, zatim predsjednicom Udruge Barbarom Matoničkin te Ivanom Mađarićem, dobio sam potvrdu prethodne izjave.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija

Svake nedjelje, uz živu glazbu, organiziraju druženje u Hotelu Podravina. Nisu tvrdoglavi, zatvoreni, već s veseljem pozivaju sve, mlade i stare, samce i parove, da se pridruže. Naime, prije dvije godine, s B. Matoničkin na čelu, promijenili su Statut kako bi članovima Udruge mogli postati svi stariji od 25 godina. Razlog je jasan, bilo ih je premalo. Pali su na niske grane, kažu.

– Napunimo si baterije za cijeli tjedan. Našim članovima, većinom treće životne dobi, potrebna je relaksacija, razgovor i podjela iskustva – tvrdi predsjednica, nabrajajući kako, primjerice, obilježavaju Valentinovo, Martinje, Dan žena ili organiziraju izlete.

Izrazito ponosni, više puta tijekom razgovora vratili su se na osvojeno prvo mjesto međunarodnih sportskih igra održanih u Virovitici. Iste su se pretprošle godine odvijale u Koprivnici, a ove sele u Varaždin.

– Mi smo jedna mala obitelj. Složni smo, dogovaramo se, radujemo svakom susretu. Okupivši se nakon pauze, veselje je bilo golemo. Grlili smo se, smijali, gledali jesmo li pocrnili. Nas starije to održava, daje nam volju da se borimo za zdravlje. Svi smo optimistični, morali biste vidjeti kako izgledaju naša druženja. Što bismo radili kad se ne bismo družili nedjeljom? Koprivnica nema mjesto za starije osobe na kojemu bismo se okupili – tvrdi B. Matoničkin.

Unatoč otvorenosti, najmlađi član ima 52 godine, a najstarije gospođe 85.

– Uključila sam se jer nisam stalno mogla biti doma, zatvorena u četiri zida. Pri mojem prvom dolasku bila je živa glazba, plesali smo i razgovarali. Privuklo me i ostala sam, redovito dolazim. Nekad nas je bilo i manje, tu i tamo netko odustane ili, nažalost, umre – prepričava K. Boljkovac, a s istim ciljem pridružio se i Mađerić.

Foto: Ivan Balija
Barbara Matoničkin // Foto: Ivan Balija
“Stara, znaš što ću ti reći?”

Starije se ljude, uz dužno poštovanje takvog karakteriziranja, povezuje s mudrošću. Nebitno je tko su, čime su se bavili ili otkuda dolaze. A sa životnim stažom dolaze i brojne dogodovštine, više i manje sretne.

Pa je tako gospođa Barbara radila na željeznici i u međunarodnoj špediciji čijim je raspadom, kao i onim Jugoslavije, s kolegama osnovala vlastitu. Odlaskom u mirovinu, njezin rad nastavili su sin i snaha. Pohvalila se i kako je 1972. godine primila nagradu Grada Koprivnice.

Kako god nas život bacao na glavu, moramo se dočekati na noge – kaže B. Matoničkin.

Čvrsto tlo pod nogama, do razine mogućnosti, ulovila je protekom vremena od smrti muža koji je umro u 67. godini. Nevjerojatnu ispovijest, onu kakvu gledamo i slušamo isključivo u filmovima, a koje se dogodila desetak dana prije tragičnog trenutka, podijelila je s nama.

– Otišla sam u mirovinu kako bih mogla biti s njime. Prije nego je umro, rekao mi je: Stara, znaš što ću ti reći? Ako se meni bilo što dogodi, nemoj ostati sama, ti to nisi zaslužila – prisjeća se.

Foto: Ivan Balija
Ivan Mađerić // Foto: Ivan Balija
“Od prvog dana bila je na inzulinu, više po bolnicama nego doma”

Život u Kunovcu i poljoprivredu gospodin Ivan zamijenio je Austrijom gdje je radeći proveo pet godina. Povratak u Podravinu trebao je biti nešto predivno, uzevši u obzir da je sa svojom životnom partnericom kupio kuću. Međutim, obilježila ga je skorašnja šećerna bolest koja joj je uskratila ostatak života.

– Od prvog dana bila je na inzulinu, više po bolnicama nego doma. Pikala se četiri puta dnevno. Posljednjih šest mjeseci, iz dana u dan, bio sam s njom u bolnici, do dugo u noć kako bi joj bilo lakše. Nemamo djecu, zbog čega joj je bilo teško kako ću sam živjeti pošto ne znam, recimo, kuhati – iskustvo je gospodina Ivana koje je u tišini cijeloga stola podijelio s nama.

Dvije godine samoće prekinuo je dolaskom na druženje u Udrugu. Kako kaže, pozvao ga je prijatelj.

– Došli smo, snimali koja je dobra, ljepša. Bitno je što imaš u srcu, da si dobra osoba – plemenito ističe.

A dobra osoba očito je upravo predsjednica Matoničkin s kojom živi pune dvije godine.

– Nismo vjenčani, ali živimo zajedno, slažemo se. Bitno da nismo sami. Samoća je jako teška i bolna, ne bih je željela nikome. Nažalost, svi dođemo do nje, prije ili kasnije – s blagim grčem govori B. Matoničkin.

Foto: Ivan Balija
Katica Boljkovac // Foto: Ivan Balija
‘Mama mi je umrla kad sam imala godinu dana’

Do točke samoće koju je istaknula, došla je i Katica. Život je nije mazio, bez supruga je ostala prije dva desetljeća. Imao je svega 55 godina. Taman su bili pred vratima mirovine nakon što je Katica 30 godina radila u tvrtki Podravka. Prilično zatvorena konstantno napominje kako ne želi puno govoriti jer nema ništa lijepoga za ispričati.

– Kada smo trebali ići u mirovinu, živjeti život, on je otišao. Umro je iznenada, na blagdan Sveta tri kralja. Šalio se kako će ići gore za vrijeme inventure, kad će im netko nedostajati – prisjetila se, iako joj, naravno, nije bilo do smijeha.

Kao da nije bilo dovoljno emotivno i šokantno, nastavila je sa životnom pričama.

Mama mi je umrla kad sam imala godinu dana. Tata mi nikad nije želio dati njezinu sliku kako bih vidjela kako je izgledala, već sam ju jednom morala ukrasti. Ništa drugo ne znam o njoj, možete si misliti kakav je život – priča.

Unatoč svemu, ni u jednom trenutku nije planirala povući potez kao njezini prijatelji, Barbara i Ivana.

– Imam prijatelja, družimo se, ali ne bih mogla živjeti s nekime, da mi stalno gunđa. Ponekad mi treba tišina, a nekad upalim televizor i radio, samo da nisam sama, da mi netko priča. – uz smijeh dodaje.

Teže ili lakše nose se s onim što je život stavio pred njih. Do današnje radosti stigli su preskačući sve prepreke. Odišu mladošću, živahni su i uvijek nasmijani, spremni na šale u što se možete uvjeriti i gledajući fotografije. Valjda su to razlozi zašto sam ih, isprva, zaobišao, tražeći njihov stol u centru Koprivnice. Tražio sam usamljeni, stariji trojac, što oni nikako nisu.

Foto: Ivan Balija
Foto: Ivan Balija