Ne postoji jedinstveniji okus od svježih, slatkih i mesnatih smokava iz kojih se cijedi mliječno bijeli sok, mnogima najdraže ljetno voće. A u vrtovima i okućnicama u podravskom kraju često se može vidjeti i po koje stablo ove mediteranske voćke.
Prije 40-ak godina ova se grana udomaćila i u dvorištu Ksenije Baranašić, posađena tik do kuće u Ludbregu, iskazujući volju za životom vrijednu poštovanja.
– Majka Katarina donijela je mladu smokvicu 1985. godine iz okolice Zadra. Narasla je ogromna i zauzima puno prostora. Brzo se razgrana, iako ju svake jeseni odrežemo do korijena. Uporna i uporna, iznova ‘na veliko’ potjera u idućoj godini. Osim što obiluje plodovima, radi nam i hlad u hodniku kuće – opisuje Ksenija čudesnu voćku, berući, usput, jednu po jednu smokvu čije stablo može narasti od tri do čak 10 metara u visinu, a gotovo isto toliko može ići i u širinu.
Drvo ima glatku, smećkastu koru, a listovi su čvrsti, veliki i tamnozeleni, s gornje strane hrapavi, a s donje pomalo dlakavi.
Smokve su dostupne tijekom ljeta do rane jeseni, a prve ovogodišnje kod Ksenije su sazrile krajem svibnja.
– Svake godine imamo ih obilje. Smokva je oštrih listova pa kada sam ih prvi put brala, mislila sam da su me izgrizli pauci, a zapravo sam dobila reakciju na smokvinu mliječ koja kapa i izaziva peckanje i svrbež, baš kao i listovi. Stoga ih treba pažljivo ubirati – otkrila nam je male neugodnosti koje stvara ova biljka.
Ksenija nastoji zrele plodove ubrati na vrijeme kako bi zadržali svu slatkoću. Potom će ih preliti u slasne pekmeze koje kuha već godinama.
– Sjetila sam se da se od smokava može pripremiti odličan pekmez pa sam napravila nekoliko teglica. Ispao je odličan. I liker od smokava je jako fin – otkriva.
Smokva nije obično voće, ističe majka Katarina. Ukratko, smokve su vrsta ‘izokrenutog cvijeća’ koje cvjeta unutar velikog, tamnog pupoljka crvene boje nalik nitima koji poznajemo kao smokve.
– Što je najčudesnije, smokva ne cvjeta poput, primjerice, jabuke i trešnje. Ne može ovisiti o tome hoće li vjetar ili pčele donijeti pelud kao drugo voće, pa im je potrebna vrsta poznata kao smokvine osice, poseban proces oprašivanja. Taj odnos je poznat kao simbioza ili uzajamnost – saznala je Katarina čitajući botaničku literaturu.
Prijatelji koji navrate kod Ksenije teško odolijevaju ovome sočnom voću.
– Beru ih i jedu do iznemoglosti. A ja ću spremiti još nekoliko flašica pekmeza, jer smokvi baš ima – otkrila je naposljetku.
