IN MEMORIAM – REPORTAŽA IZ PROŠLOSTI // Umro je Toni Filipić, ali sportska legenda živi

14:17h
0
Toni Filipić snimljen 2005. godini // Foto Ivo Čičin-Mašansker

Reportaža o Toniju Filipiću, koji je umro u nedjelju 5. prosinca, objavljena je u Podravskom listu u rubrici Susjedi. O njemu smo već pisali u našoj rubrici Sportska nostalgija. Uz nužne prilagodbe reportažu objavljujemo u cjelosti, o Toniju onakvom kakvog smo ga zatekli u susretu prije nešto manje od 10 godina.


 

U MLADOSTI NA KOTAČIMA U MIROVINI – NA NOGAMA

Antuna Filipića Tonija svi znaju ili kao šofera ili kao nogometnog suca. U mirovini je (do danas, u siječnju, 31. godinu, op.a.), živio je u stanu na koprivničkom Trgu slobode pedesetak godina.

”Rođen je 6. prosinca 1926. u Čemincu, mjestu između Osijeka, Darda i Belog Manastira. Tata Franjo i mama Lucija Međimurci su iz Preloga, tata je bio željezničar i morao je ići kuda služba odredi. Sredinom 30-ih vratio se najprije u Ludbreg, a onda u Koprivnicu, na izgradnju pruge Koprivnica-Varaždin. U obitelji nije bilo dosadno, četiri brata (tri starija od Tonija) i četiri sestre. Stariji Koprivničanci sjećaju se pokojnog poštara Fifija, on je bio jedan od braće. Toni ima dvije udate kćerke, stariju Dubravku Nevjestić i mlađu Ljiljanu Pavelić. U Čemincu je završio tri razreda osnovne škole, u Ludbregu je završio građansku školu (kao danas osnovne škole 4+4).

– Tamo sam počeo učiti bravariju, onda smo morali u Koprivnicu i kod Tomljenovića, gdje je sada pivnica, učio sam za šnajdera, ali i to sam napustio i na kraju sam završio kod Kovačića bravariju. To je bila kuća gdje je sad ulaz u Slogu u Miškininoj ulici. Zanimanje šofer zaradio sam u domobranstvu, gdje sam mobiliziran 43. godine i u Zagrebu završio auto-školu i postao nastavnik. Išli smo 45-e nekamo u koloni prema Zagorju, stigli su nas partizani i odvojili šofere, dali nam svakom po auto i – za Beograd. Onda sam bio 2,5 godine u vojsci u Zaječaru u auto-jedinici, vozio sam kamione. Odande su me prebacili u stan divizije gdje sam vozio putničke automobile godinu dana – priča Toni o početku vozačkog zanimanja.

 

OD BRAVARIJE DO KOMERCIJALNE BANKE

Toni Filipić - legditimacijaU Koprivnici su Filipići stanovali u kući gdje je u Dubovcu gostionica. Onda su ga pozvali u Gupčevu 2 (vojna OZNA) za šofera. Vozio je stari Opel kadet, koji je imao drugu i treću brzinu i rikverc, bez prve. Nakon 3-4 mjeseca dobio je novi džip. Onda diesel Mercedesa, koji je išao maksimalno 105 km na sat. Tom brzinom mogao je voziti samo od Dugog Sela do Zagreba.

– Slučajno sam šezdesetih pozvan od direktora Komercijalne banke Rudija Filipčića, tu kod željezničke stanice, da dovezem novi auto Opel kadet, sredim dokumentaciju i onda sam dobio ponudu da pređem iz policije (Pero Vajagić me pustio) u banku. Bilo je bolje, jer je osim plaće bilo i dnevnica, a znate da šoferi zabadava jedu i piju. Ostao sam u Podravskoj banci do 1982. kada sam otišao u mirovinu. Zadovoljan sam s 2600 kuna. Supruga Ružica, tri godine mlađa, radila je u Grozdu kao šef knjigovodstva do 1985/86.

 

KAO ČLAN ISPITNE KOMISIJE ISPITAO JE 10.206 KANDIDATA

Ima šoferskih priča. Nikad nije imao prometnu nesreću, ali je bio u ispitnoj komisiji za vozače 10 godina i za to vrijeme ispitao je 10.206 kandidata.

– Starija gospođa, doktorova žena, položila je i ispričala mi da je odmah vozila prema Zagrebu. No, prije brijega za Sokolovac pretrčao joj je crni mačak preko ceste. Zaustavila je auto, okrenula i vratila se u Koprivnicu. Jedan gospodin nije imaš štop-lampe, pa me varao stisnuvši kočnicu i paleći poziciju, misleći da ne znam. Onda me tužio šefovima da me je ”prešao”. Drugi puta na tehničkom je pao, jer nije imao na prozoru-krilcu potrebni žig. Vratio sam mu!

Toni je postao nogometni sudac 1959. godine, došao do republičkog ranga, sudio je 35 godina danas je počasni član sudačke organizacije, sudio je i vodio šest godina Ligu veterana. Bio je prvi pomoćni na Zagrebovom igralištu kad je naš kolega Zlatko Vedriš položio za saveznog suca. Nakon što je Imbriovcu, kad je lokalni partijski sekretar ušao u teren protestirajući na jednu odluku misleći da je bio jedanaesterac, u ponedjeljak ujutro, vjerovali ili ne, stvari su se raščišćavale na – komitetu! Partija nije dozvoljavala neprimjereno ponašanje na utakmici.

– Na redovitoj analizi ponedjeljkom oprao me Rudi Kokot zato što sam nakon suđenja u Torčecu ostao nakon utakmice i što sam počašćen od domaćina – pivom. Nije se smjelo piti za klupske novce.

Danas Toni ne vidi na lijevo oko, teško i na desno, postao je član udruge slijepih o oštećena vida, zato ne plaća participaciju. Malo masnoće u krvi, neopasno, inače zdravlje – da pokucamo u drvo. Čovjek koji je život proveo na kotačima, sada se kreće pješice. Dosta mu dobro ide.”

 

Evo to je kratka priča o životu čovjeka. Tonija više nećemo sretati kako prolazi Meštrovićevom do grada. On odlazi na posljednju vožnju s koje se ne vraća.

Laka mu zemlja.

čitam...